KAUČ SELEKTOR

BOLNA JE ISTINA: Baraž ne možemo čekati s optimizmom

FOTO: www.nfsbih.ba
Piše: Marko Tomaš

Zašto bismo od igrača i izbornika očekivali odgovornost kad oni na puno odgovornijim mjestima u zemlji i društvu nikome ne polažu račune za svoj javašluk i kockanje s našim sudbinama i emocijama

Moram to priznati. Poslije utakmice s Lihtenštajnom čekao sam vijest kojom će biti objavljena ostavka Roberta Prosinečkog na mjesto izbornika reprezentacije BiH. Kasno u noć sam legao. Probudio ranije nego običavam, dočekao podne ali nigdje ni traga vijesti o izbornikovoj ostavci. Isto tako, nitko od odgovornih ljudi iz saveza nije izjavio apsolutno ništa. Sve je, reklo bi se, u savršenom redu. Osim što nije jer prokockali smo možda i najveću šansu za lagani plasman na Europsko prvenstvo. A možda smo samo skloni samozavaravanju.

Ako nam je nešto pokazala utakmica sa slabašnim Lihtenštajnom onda je istaknula činjenicu da je naša momčad tek jedan kvalitativni razred iznad reprezentacije koja nas je dočekala u Vaduzu.

Kada igračima koje je Prosinečki izveo na teren u posljednjem kolu dodamo Džeku i Pjanića to se bitno mijenja, ali tek za par promila. Floskule o nevažnoj utakmici su upravo to – floskule. Prosinečki je na teren u Vaduzu izveo momke koji su trebali dokazati i pokazati svima nama da su sposobni podnijeti svoj dio tereta u reprezentaciji. Ali sve što smo imali prigodu vidjeti jeste da širi kadar naše izabrane vrste oskudijeva kvalitetom. I to je sva istina. I sam sam kriv, zanosim se i pogrešno procjenjujem jer tim procjenama često pristupam kao svaki obični navijač, s puno nade i uvjerenosti da smo najbolji na svijetu samo nikako da nas krene.

Skupina koju smo igrali proteklih godinu dana ipak nam je bila po mjeri. Kad su svi u pravom izdanju vidjeli smo da smo sposobni parirati i Italiji. Ali se pokazalo i to da nismo u stanju održati istu razinu i intenzitet igre kroz cijelu utakmicu. Povremeni bljeskovi, periodi dobre do odlične igre nisu bili dovoljni ni protiv jednog protivnika u gostima osim u ovom zadnjem kolu kod Lihtenštajna. Tamo gdje smo kvalitetom podjednaki podbacili smo. U svemu tome postoje neke pravilnosti i netko bi trebao javnosti objasniti što se događalo na terenu i koji su vanterenski uzročnici ove bolesti, ako ih ima.

Letargija je kronično stanje bosanskohercegovačkog društva. Ali zašto ta mentalna slika društva toliko utječe na naše igrače nije sasvim jasno. Osim ako dio istine ne leži u onoj Lulićevoj izjavi kako se u reprezentaciju ide kao na odmor, da se malo opusti i pojede i uopće uživa u jedinom u čemu se u BiH može uživati. A to je ždranje i šupljiranje. Istinbog, nije jasno ni zašto bismo od igrača i izbornika očekivali odgovornost kad oni na puno odgovornijim mjestima u zemlji i društvu nikome ne polažu račune za svoj javašluk i kockanje s našim sudbinama i emocijama.

Ova je momčad s Robertom Prosinečkim prošla uspješan period u Ligi nacija da bi najednom došlo do nekakvog zasićenja kojem kao da ni oni sami ne znaju pravi uzrok. Često su kroz ove kvalifikacije izgledali kao da im se čini da se događaji na terenu događaju nekom drugom. Nitko nije adekvatno reagirao ni na terenu ni sa klupe. A to ne ide tako. Osim ako se vratimo onoj Lulićevoj izjavi i pomirimo se s tim da utakmice reprezentacije igračima i svima oko njih znače koliko i termin iza škole.

Teško se naviknuti na poniženja. Ali može čovjek prihvatiti da mu se događaju uvijek iznova. Kao bolji smo mi od Finaca. Ali su Finci, čini se pametniji i skromniji. Bolji smo i do Grka ali njima je više stalo. Bolji smo i od Armenaca ali i njima je više stalo. Od Lihtenštajna smo bolji toliko da ćemo u većini slučajeva pobijediti iako smo i kod njih znali odigrati neriješeno. Ako je sve na svom mjestu možemo igrati protiv Italije, ali na koncu će opet prevladati njihova kvaliteta u 9 od 10 utakmica. S neodgovornim pristupom kao što je bio do sada nećemo ništa napraviti ni u baražu. A tamo nas vjerojatno čeka zamka, momčad koju smo u Ligi nacija dva puta pobjeđivali. Jednostavno pristup lako ćemo mora biti zaboravljen, ali za takvo što potrebno bi bilo potpuno mijenjati mentalitet igrača.

Prosinečki više nije sposoban za takav poduhvat. Čovjek izgleda kao Alisa u zemlji čuda. Nije mu jasno što mu se to događa, svjestan je da nije dobro, ali kao da je anestetiziran i nešto mu ne da se pomakne. A trebao je opet podnijeti odgovornost, ako ništa kako bi podsjetio čelnike saveza da su ga samog ostavili na vjetrometini u trenucima kada mu je potrebna potpora. Kolika je cijena te Robijeve žrtve sada nije bitno. Na kraju kvalifikacija ostaje nam suočiti se s istinom da smo potpuno podbacili i da baraž koji ćemo igrati u ožujku ne možemo čekati s optimizmom.

(zurnal.info)

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Robert Prosinečki, Kauč selektor, Merko Tomaš