Čitaonica Žurnal

Uz Dan državnosti: Sudbina Partizanskog groblja je najbolji dokaz naše propasti!

FOTO: bljesak.info
Piše: Marko Tomaš

Nema tako boljeg dokaza za nepokretnost i truljenje BiH od Partizanskog groblja, jer ovo što se tom spomeniku kontinuirano događa pokazatelj je da se u BiH ništa pod milim bogom ne mijenja. A upravo je to interes BH političkih elita. Mrzite se dok se lešina od grada i zemlje sama od sebe ne raspadne

Katkad me više čudi zgražanje nad nekim stvarima nego sami događaj koji zgražanje izaziva. 

Postoje događaji koji već dugi niz godina imaju jasne pravilnosti. Evo, recimo, kontinuirano devastiranje Partizanskog spomen groblja u Mostaru jedna je od stvari koja se uvijek događa prije najavljenih posjeta određenih delegacija tom spomen parku.  Partizansko groblje tako je postalo neka vrsta medija putem kojeg se odašilju poruke političkim neprijateljima. Tim kontinuiranim čerečenjem Partizanskog groblja ono se sve više udaljava od svojeg spomeničkog značenja i postaje tek puki kamen kojim se suprotstavljene političke struje nabacuju inateći se jedna drugoj u pokušaju da, prosto, zapišaju teritorij grada Mostara i obilježe određenim nacionalnim predznakom. 

KAD SE SVJETLA UGASE

Partizansko groblje u Mostaru nalazi se na listi nacionalnih spomenika i za njegovo odražavanje i obnovu, s obzirom na kategorizaciju, zadužena je Vlada Federacije. Do prije nešto više od godinu dana ovo spomen područje bilo je pod nadzorom kamera, noću osvijetljeno, a osiguravali su ga i zaštitari. Kada je ugovor sa zaštitarskom agencijom istekao kamere su pokupljene, a zaštitari su napustili prostorije u kojima su nadgledali video nadzor spomenika. 

Čim su svjetla na Partizanskom ugašena nije trebalo dugo da građani Mostara ponovno na to mjesto počnu odlagati smeće. Trava na terasama na kojima su položene spomen ploče opet je podivljala i stvari su se vratile manje-više u stanje u kojem je spomenik bio prije njegovog čišćenja i saniranja. Spomenik, dakle, nije u potpunosti obnovljen i konzerviran, on je bio samo očišćen i kozmetički uređen, a stvarna obnova ostavljena je za neka bolja vremena koja u BiH nikako da dođu. 

Razbijanje spomen ploča i njihovo razbacivanje ipak se nije dogodilo sve do ovog vikenda. Više je od godinu dana prošlo otkad je Partizansko prepušteno na milost i nemilost sada već poslovičnoj nebrizi Mostaraca za vlastiti okoliš. Svo to vrijeme nitko nije dirao spomen ploče na groblju. Čekala se, dakako, prava prigoda. Ona je, eto, došla nešto malo više od godinu dana nakon abortiranih bosanskohercegovačkih izbora i više od godinu dana, ponavljam otkad je zaštitarska agencija s kojom nije produljen ugovor o suradnji napustila Partizansko groblje. 

Kao i obično, Partizansko je, dva dana pred obilježavanje Dana državnosti BiH, ponovno postalo nekom vrstom političke oglasne ploče preko koje se političkim neistomišljenicima šalje poruka kako na ovo mjesto nisu dobro došli. Ako ovaj spomenik gledamo kao metaforu cijelog Grada onda je valjda jasno da se time poručuje da u našem malom gradu ima mjesta samo za ljude s određenim, vrlo specifičnim političkim svjetonazorom. 

OGLASNA PLOČA MRŽNJE

Ratno nasilje u Mostaru simbolički i jeste krenulo s Partizanskog groblja. Od tada je ovo spomen područje pretvoreno u oglasnu ploču za isticanje mržnje i nesnošljivosti. Dojma sam da za sam spomenik nije briga ni ljude koji ga uporno devastiraju pred svaki najavljeni organizirani posjet, niti ljude koji to područje koriste za sve nesuvislije mitingovanje. Tako, eto, svatko na svoj način pljuje po samoj suštini tog spomenika koji bi trebao služiti kao opomena i podsjetnik na to kako organizirano ljudsko zlo ubija našu mladost a s mladošću i budućnost, ne samo Mostara nego i bilo kojeg drugog grada na svijetu. Spomenik je to koji ne bi nikome trebao služiti za političko inaćenje pogotovu ako uzmemo u obzir sve agresivnije istupe onih koji se, navodno, zalažu za tzv. suživot i vrijednosti za koje su se borili ljudi čija imena stoje uklesana u spomen ploče na Partizanskom groblju. Ljudi nikako da shvate da na istupe političkih imbecila ne treba reagirati istim sredstvima jer će tako i vlastito djelovanje vremenom izjednačiti sa onima koji su im nominalni politički neprijatelji. Prijetnje samoorganiziranjem i poduzimanjem zna se kakvih mjera nisu ništa drugo do režanje i zveckanje oružjem. 

Iskreno, meni je potpuno svejedno pod kojim simbolom maršira mržnja. Znam da je ona nešto čega bi se trebali riješiti ukoliko itko više uopće gaji ikakvu nadu da do bilo kakvih promjena u BiH može doći bez ponovnog ubijanja i istrebljivanja drugih i drugačijih. 

GRAD ZATROVAN MRŽNJOM

Mostar je grad zatrovan mržnjom. Dapače, već je odavno doživio sepsu. Sve su mu vitalne funkcije otkazale i onako kako je Partizansko bilo spomenik ljudima koji su se borili za oslobađanje Mostara tako je današnji Mostar postao tek nadgrobna ploča Gradu koji je nekada stajao na tom mjestu. Ljudi tu nisu ništa više nego bakterije koje mržnjom rastaču lešinu pod tom nadgrobnom pločom. Oni kojima mržnja nije pogonsko gorivo kolateralna su šteta, životare zatrpani u toj grobnici. Kada kisika nestane i oni će se ugasiti i postati dio tame koja prijeti postati vječnom. 

Mostar je i metafora Bosne i Hercegovine. Pa se dobro zamislite kuda zemlja u kojoj ni više od godinu dana od izbora nije došlo do uspostavljanja svih razina vlasti. Ne liči li sad već i cijela BiH pomalo na Mostar, grad čijih se posljednjih lokalnih izbora ne sjećaju djeca rođena u ovom stoljeću? Sepsa se širi i o tome bi trebali razmisliti svi oni koji se smatraju dobronamjernima ali od drveta ne vide šumu pa nikako da osvijeste da i njihovo djelovanje u ovim okolnostima samo dodatno doprinosi daljem održavanju stanja truljenja koje je sve nepodnošljivije za život. 

Jasno je svima da devastiranje Partizanskog groblja može zauvijek prestati samo jednom političkom porukom do koje nikako da dođe. A za to odgovornost snose svi politički čimbenici u Mostaru. Teško je vjerovati da to čini grupa neidentificiranih maloumnih huligana o svom trošku i za svoj groš jer im je baš jako stalo do toga da prijete drugima i foliraju kako su oni ti koji određuju tko se kuda smije kretati. 

Jasno je da je to jedan od odraza politike koju vode čelnici BiH Hrvata. Isto tako je jasno da takvi, naizgled bezazleni, ideološki sukobi koriste i njihovim političkim partnerima s bošnjačke strane. Mržnju treba održavati, a nema jednostavnijeg načina od pljuvanja spomenika koji je za sve žive politički i ideološki neupotrebljiv jer previše je tu onih drugih sa sumnjivim imenima, a svi su ionako sahranjeni pod petokrakom. 

NAJBOLJI DOKAZ TRULJENJA

Nema tako boljeg dokaza za nepokretnost i truljenje BiH od Partizanskog groblja, jer ovo što se tom spomeniku kontinuirano događa pokazatelj je da se u BiH ništa pod milim bogom ne mijenja. A upravo je to interes BH političkih elita. Mrzite se dok se lešina od grada i zemlje sama od sebe ne raspadne. A to je konačni interes svih političkih struja u zemlji. Osim onih naivnih političkih aktera i aktivista vrijednih iskrenog žaljenja. Kao i obično oni će u cijelom procesu najviše patiti. Borit će se i na koncu biti izdani od onih koji su s figom u džepu govorili kako žele iz korijena promijeniti stvari. 

Neki sam dan pravio spisak nasilnih zločina koji su se u BiH dogodili u posljednjih nekoliko mjeseci. Odustao sam jako brzo. Skoro trideset godina nasilje se u ovoj zemlji brižno uzgaja kao jedini mogući model međuljudskih odnosa. Dugo je u BiH vladala mučna pasivna agresija ispod koje je tinjala rastuća mržnja koja polako počinje dobivati svoj pravi oblik. Ubojstva, paljevine, pljačke, samoozljeđivanja, samoubojstva, tučnjave, nasilje u obitelji u sve su većem porastu. 

Kako rekoh, to je posljedica mržnje koju se više ne da zatomiti. Od pasivne agresije koja je obilježila vrijeme od 1995. godine ostala nam je samo agresija. Puštena da vlada ulicama naših gradova, da nas dodatno zatruje i na koncu pretvori u bijesne pse s kojima se ne može ništa drugo osim držati ih u BH karantenu dok ne pomru. To je jedina promjena u BiH od rata na ovamo, pasivna agresija postaje samo agresija, glupa, nedotupavna manifestacija mržnje koja najviše štete prvo nanese onome koji je osjeća a onda pokulja vani i krene uništavati sve oko sebe. Nema tu nikakvog političkog programa. Samo destrukcija radi destrukcije. Obična glupost koja nam na kraju svima ima doći glave. 

Odavno sam se prestao zgražati. Besmisleno je. Zdrav razum u BiH odavno ne pije vode. Samo vi i dalje radite na vlastitoj propasti. Sijte mržnju umjesto ljubavi. Smrt umjesto života. To ćete i požeti. Nitko tu ništa bolje nije ni zaslužio s obzirom smo svi nasjeli na neku političku prevaru pa uporno guramo tuđa kola uzbrdo misleći da time pomažemo sebi, da smo nacionalno osviješteni, patriotski nastrojeni, na strani nekakve povijesne pravde. Ali tako to biva kad se rodiš glup. To nije operabilno pa ti ostane za cijeli za život. 

(zurnal.info) 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Dan državnosti BiH, Mostar, Marko Tomaš