Čitaonica Žurnal

Novogodišnja serenada Marka Tomaša: Nema ničega, osim neba posutog lišćem

Piše: Marko Tomaš

Htjedoh samo reći kako nema ničega osim neba posutog lišćem i jedne klupe na koju ću sjesti i čekati vlastiti povratak

Kada puše bura nebo se pretvori u zrcalo. Na glatkoj plavoj površini ipak se ne vidi naopaki odraz svijeta. A možda je svijet ljudi već sam po sebi naopaki odraz. Nisam se probudio s takvim mislima. Nisam imao nikakve misli u trenutku buđenja. Nadošle su tek kada sam pogledavši kroz prozor vidio da je dan sunčan na način na koji je to ljeti nemoguće. Hladnoća je ono što svjetlost čini besprijekornom. Ljeti vrućina zamagli prizor  i nemoguće je vidjeti svjetlost čistu onako kako ju je već zamislio tvorac svjetova. U jednom od svih nemogućih domova budim se sporo i bez ideje kuda bih krenuo u sunčan dan. Od svih mogućih odluka koje sam mogao donijeti odlučio sam da sve to proglasim snom. Svjetlost i grad koji je tek naopaki odraz, zloćudna izraslina na odrazu te svjetlosti. 

Ako je grad naopak onda mora biti da trenutačno i ja sjedim okrenut naglavce u odnosu na nebo. Pa to je tako čak i u nesnu, na javi koju sam prezrivo odbio jer sam probudio mrzovoljan a htio sam istinski uživati u svjetlosti. Kada je mrzovoljan čovjek može sve pa i sebe samog okrenuti naglavce. Dan pred novu godinu ja konačno shvaćam da nove godine uopće ne postoje. To što su određene nekakvim brojčanim nizom i kalendarom nije zakon koji bilo koga obvezuje. Jasno je sada, u mom bijednom slučaju, da je blagdansku melankoliju, kao nesposobnu i prijezira vrijednu vlast, na izborima za novu stvarnost smijenila čovjeku puno prirodnija agresija. Iskreno želim uništiti svijet. Iz milosrđa. Nema iza te želje nikakve zlobe niti loših namjera. 

Od svih bitnih odluka koje sam jutros donio najnebitnija je ona da izađem u šetnju. Druga ništa više bitna odluka je ta da sam odlučio da sam jedini stanovnik grada. Zgrade i kuće su potpuno puste. Nitko nije svojom voljom napustio grad. Moj privatni dekret osudio je postojanje drugih ljudi na neprimjetnost. To mi je bilo jako važno. Kao i da zimskim gradom ne odzvanjaju najveći hitovi Franka Sinatre. Za ovo jutro, dan pred novu godinu, prikladan je bio, recimo Schubert. I Schubert se razlio pustim ulicama. Gravitacija me držala na tlu ali lišće je padalo uvis i s obzirom da nema drugih ljudi mogao sam mirno uživati u tom prizoru bez straha da ću biti proglašen napuklim kao vaza koja je u obitelji već nekoliko generacija. Gravitacija jedino ne djeluje na lišće. Ne znam zašto je to tako. Objašnjenje niti ne tražim. Dovoljno je da sam odlučio da mi je tako ljepše. Nemoguće me je kazniti zbog takvih odluka jer sam kao i sve drugo izuzev lišća samo naopaki odraz stvari. 

Ako bismo stvari postavili na slijedeći način shvatili bismo da se stvari ionako kreću unatraške. Nova godina zrcali proteklu i tako u krug što nas opet dovodi do činjenice da nova godina ne postoji. Izuzmimo religijski predznak. Tada vidimo da je ova godina završavala božićnim blagdanima a da je naredna počela istim. Proljeće je tako tek jesen koja cvjeta a jesen proljeće koje nas uvodi u zimski san i korača ka blagdanima kojima godina završava i počinje. 

Lijepo je imati grad samo za sebe. U tome je najljepše to što nitko ne može dokazati moje postojanje. Lijepo je nepostojati u zadanoj povijesti. Zabavljati se prizorom lišća koje pada uvis. Bilo bi lijepo stvoriti bratstvo i sestrinstvo s onima koji su sposobni vidjeti stvari na isti način, godine koje se kreću poput raka, stvoriti stvarnost na koju nismo obvezani. Ne govorim to zbog toga što su mi u pustinji nedostajali ljudi nego zbog toga što znam da bi neke ljude usrećilo ovo što ja vidim. Ovi koji ne shvaćaju da je jedino gravitacija ta koja sprječava da svi uvis otpadnu s planeta kao prezreo plod s drveta. Kada bi se to dogodilo svi bi doživjeli šok od kojeg bi postali nijemi jer nema se kuda pasti uvis osim pred vlastite noge. A tada bi nastala istinska zbrka. Ljude bi potpuno zbunio njihov odraz. A odrazi bi na licu mjesta umrli od šoka. To mora da se i dogodilo nekada davno. Zrcalo se razbilo i ovo danas je nesreća koja nas je zadesila zbog toga. Svijet mrtvih odraza i bezidejne materije. Morate mi oprostiti jer ovo prednovogodišnje jutro nije moglo drugačije završiti. Bajke imaju sretan kraj, a budući je ovo samo njihov odraz koji im je pao pred prvu rečenicu sve je postalo onakvo kakvim nije zamišljeno. Ako je odraz naopaka slika stvari ovo je nebajka koja nije imala drugu namjeru osim zabaviti vas dok se čuje Schubertova serenada, žalopojka nad neistinom da nikada nismo stvarno upoznali one u koje smo se zaljubljivali. Nismo ih upoznali toliko da nije sigurno da je bilo tko od nas ikada postojao. 

I tako, htjedoh samo reći kako nema ničega osim neba posutog lišćem i jedne klupe na koju ću sjesti i čekati vlastiti povratak. 

(zurnal.info) 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Marko Tomaš