Divlji detektivi

Raúl Zurita: Izbor pjesama iz Čistilišta

Pripremili: D. Šodan/M. Begić

Damir Šodan i Mehmed Begić predstavljaju poeziju velikog čileanskog pjesnika Raúla Zurite

                                               izbor iz pjesničke knjige Purgatorio (Čistilište) 

 

 Besprijekorne ravnice 

 

 

I Dopustimo da beskrajnost pustinje Atacama prođe

II Dozvolimo da jalovost ovih pustinja nestane

 

Tako da se iz raširenih nogu moje majke izdigne 

Molitva što presijeca beskrajnost pustinje u Atacami 

Pa da mi majka ne bude ništa drugo doli točka topljenja na cesti

 

III Bit ću tada Molitva nađena na cesti

 

IV Bit ću raširene noge moje majke

 

Pa kad se dignu pred očima usamljenih pejzaža pustinje

u Atacami moja majka bit će tamo u kapljicama vode 

kao prva pustinjska kiša 

 

V I tad će nam se obznaniti beskrajnost Pustinje 

 

VI   Što se vrti oko sebe dok ne udari u noge moje majke

 

VII Da bi se preko praznine svijeta u potpunosti otvorilo 

        zelenilo Pustinje Atacama 

 

 

 

Pustinja Atacama II 

 

 

Eno   je   tamo 

lebdi u zraku

pustinja Atacama

 

 

 

I Lebdi na nebesima iznad Čilea

rastapajući se među aurama

 

II Pretvarajući ovaj život i onaj drugi 

u tu istu pustinju Atacama što se svjetlošću 

gubi u zraku 

 

III Dok na kraju ne bude više ni neba već samo pustinja 

Atacama i sve što vidimo su vlastite sjebane 

fosforescentne pampe što se izdižu na horizontu 

 


Pustinja Atacama III

 

 

I Pustinje Atacame su plave

 

II Pustinje Atacame nisu plave   da da samo 

pričaj što hoćeš

 

III Pustinje Atacame nisu plave jer iz njih 

duh I. Krista nije poletio    bio je izgubljen 

 

IV I da su pustinje Atacame i sada plave 

mogle bi biti Oaze Čilea tako da iz svakog 

kutka Čilea radosno možeš vidjeti plamenove

u zraku plavih pampi pustinje Atacama 

 

 

 

 Pustinja Atacama IV

 

 

I Pustinja Atacama je pašnjak do pašnjaka

 

II Pogledaj te ovce što trče preko pustinjskih pašnjaka

 

III Pogledaj te njihove snove što bleje 

ovim beskrajnim pampama 

 

IV I ako ne slušamo blejanje ovaca u pustinji Atacama 

tada postajemo pašnjaci Čilea da bi svugdje širom svijeta 

širom domovine slušali vlastite duše kako bleje 

širom tih nesretnih pustinjskih pustoši 

 

 

 

 

 

Pustinja Atacama V 

 

 

Govori o zvižducima u Atacami

vjetar poput snijega briše 

boje te ravnice 

 

 

 

I Pustinja Atacama se izdiže iznad beskraja

pustinjâ koje su trebale biti tu 

 

II Poput vjetra osjeti kako prolazi zviždukom 

kroz lišće drveća 

 

III Gledaj kako postaje prozirna u daljini praćena

samo vjetrom 

 

IV Ali oprezno; jer ako naposljetku pustinja Atacama 

nije tamo gdje bi trebala biti cijeli svijet će početi 

zviždati kroz lišće drveća i tad ćemo se vidjeti u istim 

neprozirnim zvižducima u vjetru koji guta boje ove pampe 

 

 

 

 

Pustinja Atacama VI 

 

 

Neplodne ravnice ne sanjaju 

nitko nikada nije uspio vidjeti

te nestvarne pampe

 

I Pejzaži uviru i izviru iz pustinje 

Atacama 

 

II Iznad uvirućih i izvirućih pejzaža Čile 

izvire i uvire u pustinju Atacama

 

III Baš zato sve što je tamo nikad i nije bilo tamo ali i da ostane

tu gdje jest vidjelo bi vlastiti život kako se izvrće 

dok se ne pretvori u himerične ravnice    napuštene 

osvijetljene blijedeći poput njih samih 

 

IV I kada se ukažu uvirući i izvirući pejzaži 

pustinje Atacama cijeli Čile mogao bi postati život 

poslije života jer se za razliku od Atacame 

već šire kao san    pustinje naše vlastite iluzije 

preko ovih ravnica pakla

 

 

 

Pustinja Atacama VII 

 

 

I Pogledajmo onda pustinju Atacama

 

II Pogledajmo svoju usamljenost u toj pustinji 

 

Tako da se ispred ovih oblika pustoš pejzaža 

pruži kao križ preko Čilea a usamljenost moga oblika 

spazi iskupljenje drugih oblika: moje vlastito  

iskupljenje u pustinji 

 

III Tko će ispričati usamljenost pustinje  

 

Tako da moje oblik počne dodirivati tvoj oblik 

a tvoj oblik taj drugi oblik sve tako dok cijeli Čile 

ne postane jedan oblik raširenih ruku: veliki oblik okrunjen trnjem 

 

V Onda Križ i neće biti ništa drugo doli otvorena šaka  

moje njuške 

 

VI Postat ćemo onda kruna od trnja u Pustinji

 

VII Potom zakucani oblikom za oblik    kao Križ pružen preko 

Čilea   vidjeli bi zauvijek Završni Usamljeni Izdah pustinje Atacama 

 

 

 

 

EPILOG

 

KAO SAN ZVIŽDUK VJETRA

I DALJE PUTUJE JALOVOM PUSTOŠI 

TIH RAVNICA 

 

O pjesniku:

RAỨL ZURITA (1950) jedan je od najslavnijih i najangažiranijih latinoameričkih pjesnika. Nakon puča generala Augusta Pinocheta (1973), kojim je uz svesrdnu pomoć SAD-a svrgut demokratski izabrani socijalistički predsjednik Salvador Allende, Zurita se svojom poezijom na svaki način nastojao suprotstaviti diktatorskom režimu (1973-1990) radi kojeg je i sâm neko vrijeme proveo u zatvoru, pa je tijekom tih sedamnaest godina između ostaloga napisao i trilogiju Purgatorio (Čistilište), Anteparaíso (Predraj) i Vita Nueva (Novi život). Kao član multidisciplinarne umjetničke skupine Colectivo de accion de arte pisao je također angažiranu "konkretnu" poeziju nižući stihove na njujorškom nebu i u pijesku čileanskih pustinja. Za svoj rad nagrađen je mnogim prestižnim međunarodnim i nacionalnim nagradama.  

 



(sa španjolskog preveli Mehmed Begić i Damir Šodan) 

 

 

(zurnal.info) 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Raul Zurita, Poezija, Mehmed Begić, Damir Šodan, Divlji detektivi