Čitaonica Žurnal

Naše vrijeme : Pet novih pjesama Marka Tomaša

Piše: Marko Tomaš

Marko Tomaš poklanja pet novih pjesama iz ciklusa Naše vrijeme

NAŠE VRIJEME

 

Hrana je loša

porcije su male.

Cijenim što uprava

vodi računa o mojoj liniji. 

Pušenje je zabranjeno

pa nema zadovoljstva u piću.

Hvala državi

što vodi brigu o mom zdravlju. 

Ako me ikada

budeš njegovala

na isti način

ubit ću te

i onda napustiti tvoje tijelo.

Otići ću u neki

od mogućih ratova

na bilo čiju stranu. 

Ako žele krv

neutješnost će i dobiti. 

 

 


GLASNIK

 

Ja sam grbavac u snijegu

i nisam prizvao tvoju bolest. 

Stojim ovdje

jer ti nosim poruku. 

Tvoja je ljepota

valuta ucjene.

Na kraju će nas

uništiti način

na koji češljaš kosu

i razmećeš se kostima. 

Svaki put

kada ti donose cvijeće

odigravaju tvoj sprovod.

Zato se nemoj

osjećati polaskano.

Ja sam zadnje što vidiš.

Ugasi svjetla,

zaboravi imena i lica.

Mogli bismo bježati zajedno

ali putevi nam se ovdje razilaze.

Bitno je ipak 

da uskladimo priče

i zaspemo 

kao početak istine. 

 

 

 

JA, BEZ RAZLOGA

 

Svake noći sklapam pakleni stroj

i poginem prije nego legnem pokraj tebe.

Dugo smišljam što ću obući

kada odlučimo pokoriti grad

makar znam da trenutak našeg trijumfa

nije ni blizu. 

Sanjiva si dok me ušutkuješ,

nikad ne primijetiš da sam na samrti

dok ti obećavam 

da ćemo projebati put kroz život. 

Usta su mi suha od straha. 

Ne znam što da radim s čežnjom

i nemjerljivim vremenom. 

Svake mi se noći smiju u lice. 

Netalentiran sam za okrutnost. 

Noćna je lampa sudjelovala 

u više mučenja od mene.

Ne znam ni u kojem je pravcu nebo. 

Mogu namjestiti podozriv izraz lica,

izgledati kao čovjek 

s velikom tajnom na duši. 

Znam odlaziti i umirati

tako da svi u tome vide

neku pravedničku pobunu. 

To je sve što znam o sebi. 

A još manje ti mogu priznati. 

 

 

 

 

NAJPLAVLJE OČI

 

Zamišljam kako putuješ kroz pljusak

kao arijevska princeza,

plavlja i nemilosrdnija od sjevernog neba.

Zamišljam kako se nikada nećeš vratiti

jer sam te jedino i učio odlaženju. 

I dok se iz dana u dan ne vraćaš

razmišljam kako se nikada nisam nadao 

sresti nekoga poput tebe. 

Kada sam te ipak upoznao

shvatio sam - 

to je jedina stvar koju sam sanjao. 

Moje su čežnje otrcane i jeftine, 

nemam karijeru, 

nemam čak ni ambiciju

ostati tvoj ili bilo čiji ljubavnik, 

ne želim postati nitko 

koga bi netko poput tebe

mogao ostaviti

jedne kišne noći

nalik ovoj

u kojoj se spremam usmrtiti 

što sam sposoban 

zapisati uz fijuk vjetra

koji treba prigušiti

moju nesposobnost

da glumim kako sam iznad svega

kako se ne plašim tišine

i svega što dolazi poslije tebe. 

 

 

 

NOĆAS NITKO NE ZOVE

 

Dođi s licem koje je nosilo svjetlost

Dođi prije nego postanem alkoholičar

Dođi jer pripremam nove laži 

Dođi da vidiš kako sam se promijenio 

Dođi, kažem ti, s licem koje sam poznavao

Dođi jer još uvijek kujem planove

od kojih je lako odustati.

Imam nove trikove i zablude.

U posljednje vrijeme

čitao sam svete knjige. 

Ljudi koje sam nekada znao

užasnuti sjede

u svojim neotplaćenim stanovima

i krive jedni druge za odlaganje života 

ali više se ne zaljubljuju.

Dođi jer to je sve što ću ikada očekivati

želim te voljeti i napustiti prije nego me prezreš 

u svima koje još stigneš ljubiti.

Dođi da vidiš kako sve uvijek ostaje isto

kako pijem i plešem s nepoznatim ljudima

otići ću dok ti to još bude važno 

jer treba sačuvati svetost ljubavi

a takve stvari možemo jedino sami.

 

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Marko Tomaš, Čitaonica Žurnal, Poezija