In Memoriam

Nedžad Fejzić (1956-2020): Posljednji austrougarski otpravnik vozova

Piše: Selvedin Avdić

Volio je pozorište. Na proslavi nakon premijere, odjednom mi je šapnuo da je lako zaljubiti se u pozorište – “to je lijep, skoro dječji svijet”. Njegov svijet. Prirodno mu je pripadao.

Kada sam u Zenici sretao Nedžada Fejzića, makar on bio na drugoj strani ulice i makar ja bio ne znam koliko neraspoložen, odmah sam se počinjao smijati. Jer, bilo je u njemu nekakve čudne lakoće, uvijek prisutnog optimizma, skoro djetinje ozarenosti koja se mogla vidjeti čak i s druge strane ulice, čak i loše osvijetljene.

Radio je kao profesor u zeničkoj gimnaziji, direktor Bosanskog narodnog pozorišta, Opće biblioteke u Zenici, Festivala bh. Drame... Nikada mi nije pričao o teškim stranama tih poslova. Uvijek je imao spremnu anegdotu.

Pričao mi je da mu nema ništa slađe nego otvoriti Nin u nastavničkoj zbornici, na zgražanje nekih “nacionalno probuđenih” kolega.

- Ako nemam novi broj, donesem neki stari, kao da je važno, važan je efekt – pričao je.

Stanovao je u istoj zgradi u kojoj je smješteno i glavno odjeljenje zeničke biblioteke – ono u prizemlju, Fejza na posljednjem spratu. Pitao sam ga kako mu je:

- Nikada ljepše. Osjećam se kao oni austrougarski otpravnici vozova. Doručkujem, siđem na posao, prošetam između  polica, provjerim je li sve u redu, popnem se u stan da zalijem cvijeće na balkonu i popijem svoj čaj… Ponovo siđem da vidim da li je sve pod kontrolom.

Čitao je puno, ništa mu nije moglo promaći. Jednom sam mu se pohvalio da mi je poznati književnik dao esej da ga objavim u magazinu za koji sam tada radio. Fejza je tek ovlaš pogledao stranice i rekao mi da je taj tekst prije sedam godina objavljen u jednom književnom časopisu. Pobunio sam se, jer pisac mi je naglasio da se radi o ekskluzivnom tekstu, svojevrsnom poklonu, zašto bi me lagao? Otišli smo do njegovog stana, on je prišao policama svoje velike biblioteke i bez imalo kolebanja, odmah, pronašao tanki svezak. Pružio mi ga je i – esej je bio identičan. Sve je tako pamtio – scene iz filmova, pozorišnih predstava, bezbroj anegdota…  

Volio je pozorište. Na proslavi nakon premijere, odjednom mi je šapnuo da je lako zaljubiti se u pozorište – “to je lijep, skoro dječji svijet”. Njegov svijet. Prirodno mu je pripadao. 

Posljednjih godina bio je teatrolog u BNP Zenica, organizirao je Festival BH drame koji je, bez obzira na sve finansijske teškoće, uspio održavati visoki kvalitet. Kako? Trebalo je pitati Fejzu dok je još uvijek bilo vremena za to.    

Ogroman propust, čak i za ovako kratku bilješku, bilo bi ne pomenuti kafane. Radovao im se, a i one su se radovale njemu. Ne znam niti jednu ružnu kafansku anegdotu koju bih mogao povezati s njim. Imao je osjećaj za mjeru, koji toliko nedostaje i najboljim među nama. Istovremeno, kako je uočila Selma Spahić, bio je “najvispreniji um prostorije”. Dugačke sjedeljke znao je prekinuti na kratko – da skokne do kuće, istušira se i obuče svježu košulju. Renesansni ljudi su pomalo i dendiji, morao je tako.

Kada se razbolio rekao mi je da je počeo da piše. Pitao sam ga o čemu se radi, odgovorio je, koliko se sjećam, da se radi o nekim detaljima koje ne želi da zaboravi – “ništa ambiciozno”, naglasio je. Obradovao sam se. Smijao se tome - “pa rekao sam ti da nije ništa ambiciozno”. Radovao sam se jer sam se nadao da će njegovo silno znanje, ironija, stalna iskričavost konačno biti ukoričeni. Makar i “neambiciozno”. A kako bi drugačije Fejza to i uradio? Karijerizam, zavist, taština… nisu imali mjesta u njegovom svijetu. Znamo kakav je bio taj svijet. 

Ipak ga je napustio.

Posljednji put kada sam razgovarao s njim, rekao mi je da je pročitao kritiku mog romana. 

- Pratim šta radiš, nemoj da se opuštaš.

“Neću, druže”, tako sam mu rekao.

(zurnal.info)

P.S. Fejza bi se smijao naslovu ovoga teksta. Zato sam ga i stavio. 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Nedžad Fejzić, Selvedin Avdić