Pandemija

Krivo srastanje: Ekonomija će preživjeti svaki pojedinačni život

Scena iz filma
Piše: Marko Tomaš

Nema se tu što puno pametovati. Imamo biti sretni što smo preživjeli pandemiju. Kada je preživimo. Život ionako nitko neće preživjeti ali bitno je da ekonomija preživi svaki pojedinačni život. I to tako jeste i drugačije i ne može niti bi valjalo, ali ipak brinem.

Nadao sam da se vrijeme u mom životu više nikada neće radikalno dijeliti na prije i poslije te da time ni moj život više neće biti slomljen kao da je kruta kalcificirana kost, koja nakon takvog loma loše zaraste i uvijek je moguće napipati mjesto prijeloma, a još zna i zaboljeti na promjenu vremena, a i promjenu doba, ne godišnjih, nego doba u smislu epohe. Vidim da sam se prerano ponadao. Tek prešao četiri banke a mislio da ću se tako lako izvući. Svejedno što sam odavno pomiren s tim da promjene rijetko donose opće dobro te da se vrlo često i događaju kako bi se raspojasani privatni interesi naždrali krvi i mesa i profitirali na tuđoj nesreći a sve pod izlikom kako je upravo zadovoljavanje tih interesa ono što će nam svima donijeti napredak. Vrijeme nije linearno i to što tu činjenicu malo tko shvaća nas i cijelu povijest košta nesreće i različitih agregatnih stanja ropstva kroz koja prolazimo vođeni tuđim ludilom. 

TITIN VAKAT

Cijenim da za nekoliko mjeseci, godinu dana životi moje generacije i onih nešto starijih više neće biti podijeljeni samo na prije i poslije rata nego će biti podijeljeni na prije i poslije pandemije korona virusa. S nostalgijom ćemo se sjećati tog idiličnog kapitalističkog doba koje je prštalo prosperitetom i slobodom upravo onako kako se neki sjećaju „titinog vakta“. Koliko ćemo unatrag u civilizacijskom smislu napraviti nemoguće je predvidjeti, to ovisi isključivo od namjera elite čije će gubitke trebati namiriti. 

Već vidimo, prema onome što su za sada spremni i sposobni reći oni odgovorni za upravljanje našim društvima opet će sve državne uprave zapeti da saniraju štetu koju su pretrpjeli oni koji su imali najviše. Prirodno je, dakako, da su onda i njihovi gubitci najveći ali sve mi se čini da se oni u skoroj budućnosti imaju namiriti tako što će se onima koji su imali malo, jedva da prežive to i uzeti. Logično je takvo razmišljanje, nema što. Onaj koji je imao za pola kruha dnevno moći će nekako preživjeti i bez kruha. Ali onaj koji je naviknut mijenjati automobili i jahtu svake godine doživjet će ozbiljan šok ukoliko to nakon ove situacije više ne bude mogao. Kapitalistička je to logika. I nema joj se što zamjeriti jer kao ovi s jahtama su garant ponovne obnove ekonomije a ovi na dnu prehrambenog lanca tu su kao potrošna roba. U kapitalizmu i nisu drugo do ljudski resurs, kaj ne? 

Nema se tu što puno pametovati. Imamo biti sretni što smo preživjeli pandemiju. Kada je preživimo. Život ionako nitko neće preživjeti ali bitno je da ekonomija preživi svaki pojedinačni život. I to tako jeste i drugačije i ne može niti bi valjalo, ali ipak brinem. 

SLAGALICA ZLA

Svakodnevno brojimo novozaražene i mrtve. Pratimo statistike, previđanja, analize, ali slabo tko primjećuje da se usporedo s pandemijom korona virusa događa još jedna čije će posljedice biti dalekosežne kada dođe ono vrijeme „poslije“ lošeg srastanja. Pandemija je to, kako kaže onaj nesretni Fadil Novalić, smanjenja broja zaposlenih. Svakakvog svijeta ima među političarima. Ima, recimo, onih kojima je virus dobro došao da se malo prorijedi broj starih i bolesnih, za rad ionako nesposobnih, time neupotrebljivih ,pa neka komšiji onda crkne baba, što ima veze, od nje ionako nikakve koristi. Dobro, taj, neću ga imenovati, što bi pao na testu inteligencije ali je dobacio do sabora samo je jedan segment slagalice zla i srećom nema izvršnih ovlasti. 

Ali, zabrinjavajuće je da onaj koji ima izvršne ovlasti a trebao bi se, među ostalim, baviti zaštitom građana, njihovih prava na život i rad, žučno brani strukture koje ljudima dijele otkaze, a on je taj koji je s njima trebao raditi na tome da se takvo što ne dogodi unatoč prirodnoj nepogodi koja nas je zadesila. A nije najveća prirodna nepogoda koja je nas zadesila nikakav virus već su to oni koje narod tako prilježno bira već par decenija. Fadil Novalić, dakako, štiti svoje poslovne partnere ta neće valjda tamo neki narod. Demokracija je čudna i ništa mi o njoj ne znamo. Nisu političari odgovorni nama koji ih biramo nego su tu da servisiraju tajkunsku pohlepu. Interes tih ljudi je navodno i naš i zato imamo biti kuš i šuš i ako kruha nemamo. Tako ispada da je interes radnika da u kriznim vremenima da dobije otkaz kako bi spasio potrebe poslodavca. 

O tome treba misliti sada kad je izvjesno da će se život barem odnekle početi vraćati u normalu, ako je ikada išta na ovom svijetu i bilo normalno. Ali i među novinarima ima svakakvih. Sve ih je više koji su tu da štite interese ekonomske elite. Jer kao što pojma nemamo o demokraciji tako pojma nemamo ni o novinarstvu. Ne treba raditi u interesu javnosti već tu glupavu javnost treba uvjeriti da je interes elite i njezin. Što je bogatija gozba na vlastelinskom stolu više će mrvica pasti nama koji oko njega imamo puzati. Tako nekako to ide. 

Osjetim kako kost vremena polako zarasta. Boljet će to krivo srastanje za promjene klimatskih prilika. Ali treba pisati o sadašnjem vremenu, dok se još uvijek plašimo i uopće ne mislimo na budućnost jer na koncu će nas najviše koštati pandemija o kojoj se malo piše i raspravlja – pandemija otkaza. Poslije će biti kasno, jer je pitanje i hoće li imati tko pisati kad sve ovo prođe, a bez pokušaja da zaštitimo javne interese nikada se nećemo osloboditi.  

(zurnal.info) 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Pandemija, Marko Tomaš