Čitaonica Žurnal

Kratke priče Marka Tomaša: Vježbanje školjke

Piše: Marko Tomaš

Marko Tomaš je za Čitaonicu Žurnal izabrao svoje kratke priče. "Podigao sam je sa stola, stajala je pored pepeljare. Bila je sitna, mogla se izgubiti u mom dlanu. Prislonio sam je na uho i začuo predivan šum. Imala je more u sebi..."

POSJETA

 

Ulaziš u stan, nakon što si polako otvorio vrata, koja si zatekao otključana što je vrlo neobično budući znaš da uvijek zaključavam vrata, čak i ključ ostavljam u bravi što je navika koja mi je ostala još od prvog puta kada sam umislio da me neko uhodi. 

U hodniku se spotičeš o razbacane cipele i zgužvan tepih i skoro naglavce upadaš u dnevni boravak gdje me zatičeš kako sjedim na kauču nogu ispruženih daleko pod stol, jer noge su mi vrlo dugačke. 

Čudiš se što me nema, ni traga, ni glasa, dozivaš me, ali ja ostajem nijem kao da sam ravno sa šestog kata propao u zemlju. 

Ulaziš u spavaću sobu pažljivo zaobilazeći odjeću pobacanu na pod i gledajući gdje gaziš obaraš kaput koji visi na poluotvorenim vratima. U spavaćoj sobi spavam mirno pokriven jorganom od ramena do koljena baš kao i uvijek, jer ne volim biti potpuno umotan u pokrivače. 

Sada si već zabrinut, pozvao sam te da dođeš, stan mi je otključan, a mene nema. Pomisliš da sam se spustio do dućana, ali tu pomisao odbacuješ istog trenutka, jer bismo se sigurno sreli u stubištu.

Konačno, došao si do kuhinje u kojoj aromatičnu njemačku rakiju, koju pijemo kad god me posjetiš u posljednje vrijeme, sipam u kratke trbušaste čaše dok pod tečnošću pucketaju kockice leda. Sve je u savršenom neredu baš kako si navikao vidjeti, gomila neopranog posuđa i uvijek neka boca koju treba isprazniti. 

Samo ja nisam tu dok kroz odškrinut prozor dopire dah reskog zimskog zraka.

Kroz sav nered ponovo dolaziš u hodnik. Iz kupatila ne dopire nikakav zvuk. Ipak, odlučuješ provjeriti da nisam možda unutra. Otvaraš vrata i u velikom ogledalu naspram njih ugledaš mene. 

I ništa ti više nije jasno.   

VELIKI ODMOR

Recimo da sam bio obučen u pantalone na peglu i košulju preko koje sam nosio bijeli prozračni pulover. I recimo da sam imao frizuru na razdjeljak istu kakvu imam na skoro svim fotografijama iz škole. I recimo da bih povremeno podigao glavu prema sunčanom nebu. A gusta bijela svjetlost zapljusnula bi moj vidik i u tom trenutku buka školskog dvorišta postala bi nenametljiva muzika nejasnog, ali rajskog prizora u koji sam uperio oči. I recimo da sam krenuo ka svjetlosti kroz vreli tunel koji je stvorila u mom pogledu. A muzika je davala ritam mojim laganim koracima. I kažimo još i to da sam hodao kroz zrak ne dodirujući zemlju i molio se u sebi da su, u tom trenutku, svi pogledi upereni u moju čudesnu svetačku pojavu. 

 

ZIMSKO POPODNE

 

Zima je bijela. 

Preko dvorišta nosim ogrjev u kuću. Na vrhu sniježnog pokrova za noći se stvorila tanka ledena korica koja popušta pred težinom koraka iza kojih ostaju duboki tragovi. Svako drvo, bunar ili ograda postaju glatko izvajane bijele skulpture koje se stapaju sa zemljom u savršeno i svečano jedinstvo. 

Ništa ne može narušiti tišinu zimskog dana u ravnici. 

I u kući svi smo nekako dostojanstveno tihi. Pucketanje vatre u peći i jednolično brbljanje televizora i šum novinskih listova u očevim rukama i lagana škripa sestrine olovke i crvčanje žara majčine cigarete i zveket mojih klikera samo su dio te besprijekorne tišine.

Mačke su se zavukle iza peći i spavaju. Pas kao da stražari nad njihovim snom, glava mu je spuštena na šape, a oči širom otvorene. Kada ga pogledam, a onda tim istim neprekidnim pogledom pređem čitavu sobu, lice mi se zažari i čitavim mi tijelom prostruji ugodna toplina. 

Poželim nešto reći i naglo ustajem, a iz džepa se prospu i tepihom zakotrljaju bezbrojni šareni klikeri koji u trenu učine da zaboravim šta sam krenuo kazati. 

 

OTAC I JA U VINOGRADU

 

1.

  Naš se vinograd nalazi na jednoj od rijetkih visoravni u ravnici. Kada se popneš na vrh, među stabla šljiva, možeš vidjeti isto što vidiš kada stojiš u dnu vinograda na cesti. 

  Sve ispred tebe je ravno, do kraja svijeta, ali, s vrha, možeš vidjeti mnogo dalje, ubjeđuje me otac.

 

2.

  Otac i ja vadimo vodu iz bunara ulubljenom limenom kantom za čiju smo dršku vezali kanap. 

Bunar se nalazi u najudaljenijem kutu naših bašta, voćnjaka i vinograda. Poklopac je zahrđao i istanjen, neko ko ne zna da se tu nalazi bunar mogao bi upasti unutra, a onda mu ne bi bilo spasa. 

 Voda koju vadimo u limenoj kanti nije za piće. Služi da zalijemo strukove paprike, ili da u njoj ohladimo pivo.

 

3.

  Otac ne govori mnogo. Siguran sam da u sebi guši lekcije koje mi želi očitati zbog lošeg uspjeha u školi. Ipak, on ne želi pokvariti ovaj lijep dan, sunčanu mirnu subotu u kojoj otac i sin zajedničkim snagama obrezuju vinovu lozu i voćke i zalijevaju leje povrća. Zato šuti. Otvaračem za boce koji je konopom privezan za stol otvara pivo i pruža mi jednu bocu. 

  Napravili smo pauzu, sjedimo za stolom negdje na pola puta između ceste i vrha visoravni. Gledamo u daljinu, sve ispred nas je ravno, do kraja svijeta. Daljinu kida jedino farma s dva mala silosa i još, iza farme, zvonici gradskih crkvi.

 

4.

  Oštrim vinogradarskim makazama režemo suvišno granje. 

  Ako smo u vinogradu onda smo polupognuti. 

  Ako smo u voćnjaku onda se često propinjemo na prste kako bi mogli dohvatiti najviše grane koje moramo zaustaviti u njihovom rastu. 

  Viši sam od oca za čitavu glavu. U voćnjaku ja sam glavni pa ipak dopuštam ocu da mi daje upute i režem upravo one grane na koje mi on obrati pažnju.

 

5.

  Poslije svega, dok otac zalijeva povrće, ja skupljam granje i stavljam ga na jednu gomilu. Zatim kupimo alat i stavljamo ga u automobilsku prikolicu. 

  Prije nego odemo popijemo još po jedno pivo ohlađeno u vodi koju smo izvadili iz bunara i buljimo u daljinu. 

Baš smo lijepo radili, govori otac.

 

6.

  Kraj svijeta je tamo gdje se nebo spaja sa zemljom. Najbolje ga možeš vidjeti u predvečerje kada crveno sunce baš na tom mjestu ponire u ravnicu.

 

ŠKOLJKA

 

Držim je na polici među knjigama odmah iznad uzglavlja mog kreveta.

Našao sam tu školjku na stolu u nekoj kafani. Zaljubio sam se čim sam je ugledao. Izgledala je kao pravo remek djelo, bila je potpuno savršena sedefasta tvorevina sa koncentričnim blijedo ljubičastim šarama. Nikada ranije nisam u prirodi vidio takvu školjku. 

Podigao sam je sa stola, stajala je pored pepeljare. Bila je sitna, mogla se izgubiti u mom dlanu. Prislonio sam je na uho i začuo predivan šum. 

Imala je more u sebi. 

 

(zurnal.info) 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Marko Tomaš, Čitaonica Žurnal