Čitaonica Žurnal

Mali Životopisi: Ostati u zaboravu

FOTO: s.m.
Piše: Semezdin Mehmedinović

Negdje u svijetu, zaboravljen u iznajmljenom skladištu, ili izgubljen između stranica knjige koju više niko ne otvara, postoji jedan crtež. Iz dva, tri poteza olovkom, ona je naslikala moj portret. Prigovarala mi je da sam nestrpljiv i zato me je na crtežu prikazala kao starca. Rekla je: „Evo, to je ono prema čemu ti slijepo žuriš!“

Sjećam se ljudi. S čuđenjem se sjećam jučerašnjih susreta s ljudima, dok se ovaj svijet nije sasvim usporio. Evo jednog od prije nekoliko mjeseci, dok se još uvijek putovalo i dok je aerodrom bio mjesto gdje se nervozni putnici u žurbi sudaraju ramenima. 

Upravo sam stigao s kratkog puta po Hercegovini i na aerodromu stao ispred šaltera agencije za iznajmljivanje auta; čekao sam u redu da vratim ključeve. 

Ispred mene, jedna žena kojoj se očigledno žurilo, nervozno se osvrtala jer nikoga od uposlenika iz agencije nije bilo s druge strane staklenoga zida. Imala je lice bez bora. Nisam joj mogao izmjeriti godine, mogla je biti u četrdesetim, ili pedesetim, odjevena u jednostavnu crnu majicu, i uske farmerice od crnog džinsa, imala je sasvim bijelu (sijedu?) kosu ravno rezanu u dnu potiljka. Izgledala je kao crno-bijela fotografija. Ali u tom njenom izgledu bilo je sačuvano sjećanje na djevojčicu kakva je, pretpostavljam, jednom bila. Na njenome dugom vratu, s lijeve strane, odmah ispod ušne rese, tako da sam u prvi mah pomislio da je naušnica, starinskom plavom tintom je tetovirana hamsa, simbol važan Jevrejima i Berberima u pustinji, otvoreni ženski dlan; jednima to je ruka Fatime, Muhamedove kćeri, drugima je ruka Miriam, sestre Mojsijeve. Pogledala je preko ramena u mome pravcu, bila je uznemirena i na engleskome s teško odredivim akcentom, rekla je da već kasni na svoj let. Bio sam joj jedini saveznik u stranoj zemlji gdje vrijeme sporije teče, i ništa utješno mi nije padalo na pamet. Rekao sam da ne znam kako da joj pomognem, ni meni nije drago da stojim i čekam. Još jednom se osvrnula i pažljivo me pogledala. I mislim da smo se tada prepoznali.   

Onda se s druge strane šaltera pojavio mladi agent u bijeloj košulji kratkih rukava s tragom crvenog ruža na kragni, sporo je u ladici tražio njene papire, a kad ih je napokon spustio na pult ispred sebe, ona ih je potpisala, predala ključ od auta, zgrabila je svoju jaknu i sivi ranac s poda i žurno prošla pored mene. Pratio sam je pogledom. Napravila je nekoliko koraka, a onda se okrenula. Jeste, to je bila M., ona davna djevojka koju sam zadnji put vidio… kada..?, prije trideset i više godina? Toliko smo se promijenili nas dvoje da u prvi mah nismo prepoznali jedno drugo? Ili se, naprosto, naše sjećanje umorilo. U mladosti je imala tamnu kosu. Ovako izbijeljena, pretvorila se u svoj negativ.

U davnim osamdesetim naše društvo se sastajalo na Baščaršiji, u malom kafiću koji se zvao Đerdan. Njegov vlasnik je bio, sjećam se, pasionirani jahač i ljubitelj konja; kao ukras, kao dekoraciju, na zidu kafića je izložio sedla od fine kože, sa sedefnim intarzijama, i rubovima od crvene čohe. Kako je čudno naše sjećanje! Na aerodromu sam, stojim u redu da vratim ključ od iznajmljenog auta, a onda neočekivano iz svijesti iskoči konjsko sedlo!    

M. je imala crtački dar. Negdje u svijetu, zaboravljen u iznajmljenom skladištu, ili izgubljen između stranica knjige koju više niko ne otvara, postoji jedan crtež. Iz dva, tri poteza olovkom, ona je naslikala moj portret. Prigovarala mi je da sam nestrpljiv i zato me je na crtežu prikazala kao starca. Rekla je: „Evo, to je ono prema čemu ti slijepo žuriš!“

Nakon više od trideset godina, sreo sam je na aerodromu. Ona je sada žurila. Gledali smo se nekoliko sekundi. Mislim da se dvoumila da nešto kaže, ali je na kraju ipak odustala, okrenula se i produžila u suprotnom pravcu, već je kasnila na avion. Mladi službenik agencije za iznajmljivanje auta nervozno je kuckao olovkom u drveni pult ispred sebe, pa sam prestao gledati u ženu koja odlazi. Lakše je bilo ostati u zaboravu.

(zurnal.info)

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Semezdin Mehmedinović, Mali Životopisi