Nikad mi neće biti jasno, da proživim još sto života, zašto se u srpskim medijima u BiH pripadnici Armije BiH nazivaju muslimanima, a ova vojska muslimanskom. Kad to pročitam kao što sam pročitao vijest na teletekstu RTRS-a povodom video snimaka akcije jedinica 5. korpusa na Izačiću jula 1994., gdje se spominju muslimani, a misli se na vojnike, definitivno izgubim svaku vjeru u bilo kakav oblik suživota u BiH. Rat je završio prije skoro petnaest godina, ali medijski rat se nastavlja sa ciljem da se i zatre svaki vid ideje o zajedništvu u državi BiH, time što će se ratni akteri izjednačiti, te relativizirati odnosi snaga, odgovornosti i krivice na tzv. tri zaraćene strane. Što se mene tiče postojala je samo jedna legalna i legitimna vojna strana na kojoj sam bio – Armija RBiH.

 


Generale, dugo smo vas čekali

Zadnjih godina ne prestaju medijski napadi na nju, pogotovo na njen najznačajniji i po vojnim uspjesima najpoznatiji 5. korpus i njegovog ratnog komandanta Atifa Dudakovića. Po oštrini ovih napada nimalo ne zaostaje ni hrvatska štampa, koja, kad se ukažu neki novi ratni snimci, želi zlurado dokazati kako su za skoro sve zločine počinjene nad Srbima u Kninskoj krajini odgovorni upravo muslimani iz 5. korpusa. Na kraju će ispasti kako je 5. korpus i oslobodio SAO Krajinu tako što je pobio sve srpske vojnike i civile, za razliku od HV koja je anđeoski neupitno moralna i čista. Ni u liberalnim hrvatskim medijima nikad se neće priznati da su baš pripadnici ovog korpusa, od kojih slučajno neke poznajem, oslobodili mnoga hrvatska mjesta i gradove uz granicu sa BiH, niti će se pričati o vojnom učinku ovog muslimanskog korpusa, najvećeg „diverzantskog“ korpusa duboko u zaleđini okupiranih dijelova hrvatske države. Ili podatak kako su pripadnici muslimanskog korpusa danima čekali sekularne pripadnike HV-a na Plitvičkim jezerima da bi se desio spoj dvije vojske, a zvanični susret za kamere je upriličen na mostu u Tržačkim Raštelima, na granici dvije države, kada Atif Dudaković Marijanu Marekoviću kaže: “Generale, dugo smo vas čekali.”

Ipak, nenadmašni u javnom nadrealizmu su srpski mediji kojima će svjež snimak iz Izačića leći kao budali šamar, i kao još jedna potvrda krvožednosti Dudakovića i njegovih muslimanskih hordi. Protivničku vojsku je potrebno poništiti na bilo kojem planu, pa tako i medijski prikazati neprijatelja kao rulju muslimanskih fanatika, iako, od svih ljudi koje ja poznajem iz rata, bilo živih ili mrtvih, ne znam ni jednog koji je bio formalni ili istinski vjernik. Iz tog razloga će moja knjiga Pod pritiskom na konkursu Društva pisaca BiH biti estetski i etički diskvalifikovana, jer moji likovi previše piju, i psuju boga, a po tom članu žirija borci Armije BiH posjeduju nedodirljivu svetost i nepogrešivost. Ovaj bošnjački književni nacionalista ima istu optiku ratnih dešavanja kao i srpski medijski snajperista, obojica žele vidjeti u stvarnosti ono što su zamislili u svojim glavama. A ratna zbilja je nešto sasvim pedeseto, ona je mjesto na kojem ni jedan ni drugi nikad nisu bili.

Glavna težnja srpsko-hrvatskih nacionalista jeste prikazati Armiju BiH kao kukavičku, nesposobnu, izdajničku i zločinačku vojsku, vojsku koja u potpunosti liči na bošnjački narod iz najcrnjih stereotipa srpskih i hrvatskih fašista. Jer im je to opravdanje za rat, i dokaz kako se ovdje radilo o građanskom ratu, a ne o dvostrukoj agresiji iz susjednih država.

Bespredmetno je objašnjavati nepismenim i zlonamjernim ljudima razliku između religijske i etničke pripadnosti. Ili kada bi se u bosanskim medijima pripadnici VRS-a stalno nazivali pravoslavnim fundamentalistima, četnicima, koljačima, palikućama, jer je čitav vrh Vojske Republike Srpke trenutno u Haagu sa optužbama i presudama, koje su utemeljene na ključnim riječima: masovna ubistva, progoni, paljevine, silovanja. Sve bi lakše stalo u jednu riječ: genocid. To bi onda bilo nazvano revanšizmom u medijskom ratu. Uvijek ću se osjećati čudno kada pročitam da sam bio pripadnik muslimanskog korpusa i muslimanske Armije BiH, jer po definiciji svaki Bošnjak je neminovno vjernik, znači musliman, i kao takav oličenje vjekovnog neprijatelja, dalekog rođaka poturice koji je, nekada davno (tamo gdje su ovce i krave duši jedino društvo – kako je minucizno primijetio Miljenko Jergović), u maglovitim i starostavnim vremenima izdao svoju originalnu vjeru i postao musliman, a taj grijeh se nikad ne prašta, čak ni u 20. ili 21. vijeku.


Bodrijarovski simulakrum

U vrijeme akcije Tigar – Sloboda '94. bio sam u rehabilitacionom centru Gata baš u neposrednoj blizini Izačića, mjesta gdje će se odigrati ova akcija ravna zapletu nekog spaghetti westernu. Bio je to jedan od najtajnovitijih manevara našeg korpusa za koji skoro niko nije znao. Širile su se glasine kako je Bugar pao u ruke autonomaša, a Gata slijedeća dolazi na red. Panika gotovo da je zavladala u centru gdje smo se nalazili, mi ranjenici sa teškim povredama ruku i nogu. Čak ni konobar Meho, u holu centra gdje smo pili kafu, nije nam htio ništa reći iako je znao pravu istinu, jer je to jutro došao iz gorućeg Bihaća. U Bihaću su palili gume kako bi prikazali ulične borbe između građana koji masovno prilaze Fikretu Abdiću i onih lojalnih Armiji BiH. Bio je to savršen bodrijarovski simulakrum, prezentovanje lažne i iskrivljene stvarnosti u koju su Abdić i njegovi vojnici začas povjerovali, jer su oni, u tom filmu, bili prljavi i bradati negativci kao u spaghetti westernu. Način na koji su ga autonomaši popušili je zaista bio filmski spektakularan. Tako da je 5. korpus tada profitirao sa kamionima oružja i bonusom prijeko potrebne municije. Dok su se negativci mogli diviti vlastitoj naivnosti i porazu.


Đogo s fesom

Znači da sam bio pripadnik muslimanskog korpusa od 21.04.1992. do 30.11.1995., a da to suštinski nisam ni znao. Ovu činjenicu sam saznao iz srpskih medija debelo nakon rata. Famoznu CPT (koju smo latinično fonetski izgovarali), u Sarajevu znanu kao Srna, rijetko smo gledali, jer nije bilo toliko električne energije. Jednom sam vidio Ristu Đogu sa fesom na glavi i lupom u ruci kako traži Žepu na karti Bosne i Hercegovine. Drugi put sam vidio desetine leševa poginulih boraca 4. korpusa u nekom proboju prema istočnoj Hercegovini, mislim da je bilo preko 90 mrtvih. Poredali su ih kao trupce na asfaltnoj cesti. U pozadini su se čuli pucnji i glas bradatog poručnika Radovića, četničkog dobrovoljca, koji nam objašnjava da je u toku čišćenje terena od zaostalih turaka. Zatim je Radović pokazivao RPG raketu sa arapskim slovima kao eklatantan dokaz o rasnom, nacionalnom i vjerskom identitetu mrtvih tijela, samim tim i razloga zbog kojeg su i ubijeni. Poslije je na ekranu išao dug spisak naših ubijenih boraca, najfrekventnije prezime je bilo: Boškailo.

Kod nas je najbolje kotirao radio kao pravi ratni medij, jer je za njegov pogon bio dovoljan i običan akumulator. Slušalo se sve i svašta, od srpskog radija Korenice gdje bi djeca znala upućivati čestitke Zlatnim ljiljanima, jer su oni u Korenici slušali program ratnog radija Bihać, pa sve do radija Rijeke, čiji spikeri su imali nestvarne glasove sa dalekih planeta za čijom slobodom smo čeznuli. Bilo jednom na divljem Zapadu Republike Bosne i Hercegovine.

(zurnal.info)

" />

Faruk Šehić: Bio sam pripadnik muslimanskog korpusa

Faruk Šehić

Nikad mi neće biti jasno, da proživim još sto života, zašto se u srpskim medijima u BiH pripadnici Armije BiH nazivaju muslimanima, a ova vojska muslimanskom. Kad to pročitam kao što sam pročitao vijest na teletekstu RTRS-a povodom video snimaka akcije jedinica 5. korpusa na Izačiću jula 1994., gdje se spominju muslimani, a misli se na vojnike, definitivno izgubim svaku vjeru u bilo kakav oblik suživota u BiH. Rat je završio prije skoro petnaest godina, ali medijski rat se nastavlja sa ciljem da se i zatre svaki vid ideje o zajedništvu u državi BiH, time što će se ratni akteri izjednačiti, te relativizirati odnosi snaga, odgovornosti i krivice na tzv. tri zaraćene strane. Što se mene tiče postojala je samo jedna legalna i legitimna vojna strana na kojoj sam bio – Armija RBiH.

 


Generale, dugo smo vas čekali

Zadnjih godina ne prestaju medijski napadi na nju, pogotovo na njen najznačajniji i po vojnim uspjesima najpoznatiji 5. korpus i njegovog ratnog komandanta Atifa Dudakovića. Po oštrini ovih napada nimalo ne zaostaje ni hrvatska štampa, koja, kad se ukažu neki novi ratni snimci, želi zlurado dokazati kako su za skoro sve zločine počinjene nad Srbima u Kninskoj krajini odgovorni upravo muslimani iz 5. korpusa. Na kraju će ispasti kako je 5. korpus i oslobodio SAO Krajinu tako što je pobio sve srpske vojnike i civile, za razliku od HV koja je anđeoski neupitno moralna i čista. Ni u liberalnim hrvatskim medijima nikad se neće priznati da su baš pripadnici ovog korpusa, od kojih slučajno neke poznajem, oslobodili mnoga hrvatska mjesta i gradove uz granicu sa BiH, niti će se pričati o vojnom učinku ovog muslimanskog korpusa, najvećeg „diverzantskog“ korpusa duboko u zaleđini okupiranih dijelova hrvatske države. Ili podatak kako su pripadnici muslimanskog korpusa danima čekali sekularne pripadnike HV-a na Plitvičkim jezerima da bi se desio spoj dvije vojske, a zvanični susret za kamere je upriličen na mostu u Tržačkim Raštelima, na granici dvije države, kada Atif Dudaković Marijanu Marekoviću kaže: “Generale, dugo smo vas čekali.”

Ipak, nenadmašni u javnom nadrealizmu su srpski mediji kojima će svjež snimak iz Izačića leći kao budali šamar, i kao još jedna potvrda krvožednosti Dudakovića i njegovih muslimanskih hordi. Protivničku vojsku je potrebno poništiti na bilo kojem planu, pa tako i medijski prikazati neprijatelja kao rulju muslimanskih fanatika, iako, od svih ljudi koje ja poznajem iz rata, bilo živih ili mrtvih, ne znam ni jednog koji je bio formalni ili istinski vjernik. Iz tog razloga će moja knjiga Pod pritiskom na konkursu Društva pisaca BiH biti estetski i etički diskvalifikovana, jer moji likovi previše piju, i psuju boga, a po tom članu žirija borci Armije BiH posjeduju nedodirljivu svetost i nepogrešivost. Ovaj bošnjački književni nacionalista ima istu optiku ratnih dešavanja kao i srpski medijski snajperista, obojica žele vidjeti u stvarnosti ono što su zamislili u svojim glavama. A ratna zbilja je nešto sasvim pedeseto, ona je mjesto na kojem ni jedan ni drugi nikad nisu bili.

Glavna težnja srpsko-hrvatskih nacionalista jeste prikazati Armiju BiH kao kukavičku, nesposobnu, izdajničku i zločinačku vojsku, vojsku koja u potpunosti liči na bošnjački narod iz najcrnjih stereotipa srpskih i hrvatskih fašista. Jer im je to opravdanje za rat, i dokaz kako se ovdje radilo o građanskom ratu, a ne o dvostrukoj agresiji iz susjednih država.

Bespredmetno je objašnjavati nepismenim i zlonamjernim ljudima razliku između religijske i etničke pripadnosti. Ili kada bi se u bosanskim medijima pripadnici VRS-a stalno nazivali pravoslavnim fundamentalistima, četnicima, koljačima, palikućama, jer je čitav vrh Vojske Republike Srpke trenutno u Haagu sa optužbama i presudama, koje su utemeljene na ključnim riječima: masovna ubistva, progoni, paljevine, silovanja. Sve bi lakše stalo u jednu riječ: genocid. To bi onda bilo nazvano revanšizmom u medijskom ratu. Uvijek ću se osjećati čudno kada pročitam da sam bio pripadnik muslimanskog korpusa i muslimanske Armije BiH, jer po definiciji svaki Bošnjak je neminovno vjernik, znači musliman, i kao takav oličenje vjekovnog neprijatelja, dalekog rođaka poturice koji je, nekada davno (tamo gdje su ovce i krave duši jedino društvo – kako je minucizno primijetio Miljenko Jergović), u maglovitim i starostavnim vremenima izdao svoju originalnu vjeru i postao musliman, a taj grijeh se nikad ne prašta, čak ni u 20. ili 21. vijeku.


Bodrijarovski simulakrum

U vrijeme akcije Tigar – Sloboda '94. bio sam u rehabilitacionom centru Gata baš u neposrednoj blizini Izačića, mjesta gdje će se odigrati ova akcija ravna zapletu nekog spaghetti westernu. Bio je to jedan od najtajnovitijih manevara našeg korpusa za koji skoro niko nije znao. Širile su se glasine kako je Bugar pao u ruke autonomaša, a Gata slijedeća dolazi na red. Panika gotovo da je zavladala u centru gdje smo se nalazili, mi ranjenici sa teškim povredama ruku i nogu. Čak ni konobar Meho, u holu centra gdje smo pili kafu, nije nam htio ništa reći iako je znao pravu istinu, jer je to jutro došao iz gorućeg Bihaća. U Bihaću su palili gume kako bi prikazali ulične borbe između građana koji masovno prilaze Fikretu Abdiću i onih lojalnih Armiji BiH. Bio je to savršen bodrijarovski simulakrum, prezentovanje lažne i iskrivljene stvarnosti u koju su Abdić i njegovi vojnici začas povjerovali, jer su oni, u tom filmu, bili prljavi i bradati negativci kao u spaghetti westernu. Način na koji su ga autonomaši popušili je zaista bio filmski spektakularan. Tako da je 5. korpus tada profitirao sa kamionima oružja i bonusom prijeko potrebne municije. Dok su se negativci mogli diviti vlastitoj naivnosti i porazu.


Đogo s fesom

Znači da sam bio pripadnik muslimanskog korpusa od 21.04.1992. do 30.11.1995., a da to suštinski nisam ni znao. Ovu činjenicu sam saznao iz srpskih medija debelo nakon rata. Famoznu CPT (koju smo latinično fonetski izgovarali), u Sarajevu znanu kao Srna, rijetko smo gledali, jer nije bilo toliko električne energije. Jednom sam vidio Ristu Đogu sa fesom na glavi i lupom u ruci kako traži Žepu na karti Bosne i Hercegovine. Drugi put sam vidio desetine leševa poginulih boraca 4. korpusa u nekom proboju prema istočnoj Hercegovini, mislim da je bilo preko 90 mrtvih. Poredali su ih kao trupce na asfaltnoj cesti. U pozadini su se čuli pucnji i glas bradatog poručnika Radovića, četničkog dobrovoljca, koji nam objašnjava da je u toku čišćenje terena od zaostalih turaka. Zatim je Radović pokazivao RPG raketu sa arapskim slovima kao eklatantan dokaz o rasnom, nacionalnom i vjerskom identitetu mrtvih tijela, samim tim i razloga zbog kojeg su i ubijeni. Poslije je na ekranu išao dug spisak naših ubijenih boraca, najfrekventnije prezime je bilo: Boškailo.

Kod nas je najbolje kotirao radio kao pravi ratni medij, jer je za njegov pogon bio dovoljan i običan akumulator. Slušalo se sve i svašta, od srpskog radija Korenice gdje bi djeca znala upućivati čestitke Zlatnim ljiljanima, jer su oni u Korenici slušali program ratnog radija Bihać, pa sve do radija Rijeke, čiji spikeri su imali nestvarne glasove sa dalekih planeta za čijom slobodom smo čeznuli. Bilo jednom na divljem Zapadu Republike Bosne i Hercegovine.

(zurnal.info)

Znači da sam bio pripadnik muslimanskog korpusa od 21.04.1992. do 30.11.1995., a da to suštinski nisam ni znao. Ovu činjenicu sam saznao iz srpskih medija debelo nakon rata...