Sloboda govora

Novinari bez zaštite: Da li neko mora biti ubijen da bi vlast reagovala?

Piše: Branka Mrkić-Radević

U prijetnjama i uvredama izrečenim novinarima u BiH prednjače državnici. Ne čudi onda da parlamenti ne usvajaju zakonsku regulativu koja bi osigurala bolju zaštitu novinara na radnom mjestu i efikasnije procesuiranje počinilaca

U posljednjih nekoliko godina Linija za pomoć novinarima zabilježila je najmanje 17 verbalnih napada Milorada Dodika na novinare. Prijetnje i uvrede član Predsjedništva BiH izgovarao je uglavnom pred mnoštvom svjedoka, ali nikada ni zbog jedne od njih nije procesuiran. 

Nije zato ni čudno da Skupština RS-a na posljednjoj sjednici 16. juna nije usvojila incijativu da se napad na novinare tretira kao krivično djelo sprečavanja novinara u obavljanju službene dužnosti. 

Značilo bi to, jasno je, da se napadači na novinare, pa bili oni policajci, ministri i predsjednici, procesuiraju po hitnijem i, za novinare, pravičnijem postupku. 

U praksi, malo napada, verbalnih ili fizičkih, biva kažnjeno. Novinarka iz Sarajeva Nidžara Ahmetašević u posljednjih nekoliko mjeseci više puta bila je meta policijskog „disciplinovanja“, a dobila je i nekoliko kazni zbog pomaganja migrantima na terenu. 

Posljednji slučaj desio se prije par dana kada je mobitelom snimala policijsku brutalnost prema migrantima. Kada ju je policajac pitao zašto snima, objasnila je da je novinarka, pokazala novinarsku akreditaciju, ali joj je policajac vratio i rekao kako za njega ona „ne vrijedi ništa“:

Rekao mi je da sam ja samo obična građanka, šta god to značilo, i insistirao da svojim snimanjem ometam njegov rad, što nije bilo istina. Iako znamo da po zakonu smijemo snimati policiju dok radi, nastavio mi se obraćati prijetećim tonom i riječima. Uz to je barem jednom rekao da bih mogla biti privedena, pa da u pritvoru snimam i praktikujem slobodu govora. 

Dosadašnji napadi koje je doživjela na terenu nisu rezultirali sankcijama za drugu stranu:

- Uvijek su rezultirali samo prijetnjama i pritiskom na mene. 

Policajca radi, podsjetimo da novinari u okviru svojih radnih zadataka imaju pravo snimati i fotografisati o događajima od javnog značaja, a da pritom ne moraju imati odobrenje policije ili nekog drugog organa.  



ZAŠTITA NOVINARA NIJE POLITIKA
 

Inicijativa medijske zajednice nije bila da se novinari proglase službenim osobama, već da napad na njih bude okvalifikovan kao napad na službenu osobu, pojašnjava Borka Rudić iz Udruženja BH novinari. Odluka Narodne skupštine RS-a, odnosno Vlade RS-a, da ne prihvati ovu inicijativu, je odbijanje efikasnijeg procesuiranja napadača na novinare, smatra:

Nismo tražili povlašteni status za novinare, ne status bilo kakvog službenog lica već prosto nominalno navođenje zanimanja novinar u krivičnom zakonu i poduzimanje zakonom propisanih mjera za efikasnije sankcioniranje napadača na novinare. Druga stvar koja je za nas bitna je da vlasti u RS pokušavaju potpuno okrenuti ovaj prijedlog u jednu političku priču koja se ne može svesti i tumačiti u kontekstu napada na novinare i prijetnji smrću i ugrožavanja sigurnosti. 

U obrazloženju Skupštine navodi se da će se mogućnost propisivanja navedenog krivičnog djela, kao i posebne zaštite novinara u obavljanju njihove djelatnosti razmatrati kada se stvore pretpostavke da se u Krivični zakonik uvrste i krivična djela protiv časti i ugleda. 

Postoje zakoni koji tretiraju i pitanje časti, da li na adekvatan način i o tome se može raspravljati. Ali svuda u svijetu ta djela protiv časti i ugleda se pokušavaju staviti u građansko a ne krivično pravo.

Slična inicijativa nije usvojena ni u Federaciji BiH:

- Ovo je pokušaj da se naša incijativa stavi u politički kontekst i nastojanja aktualnih vlasti i u RS i u Federaciji da se vrši hajka na novinare i da se zloupotrebljava sloboda izražavanja na način kako tome sada svjedočimo, kroz neprocesuiranje krivičnih djela prema novinarima i kroz povećan broj tužbi protiv novinara i medija po zakonu o zaštiti od klevete. 

Inicijativu u Federalnom parlamentu pokrenuo je SDP, a UO BH novinari u martu prošle godine. Iako su inicijativu poslali svim vladama na svim nivoima vlasti, svim parlamentima, i klubovima zastupnika i u državnom i entitetskim parlamentima i BD, povratnu informaciju dobili su samo iz banjalučkog PDP-a. 

Incijativa koja je upućena parlamentima zasniva se na učestalosti napada na novinare i procesuiranju napadača. Procenat onih koji su osuđeni je jako mali. Nije usvojena.


DA LI NEKO MORA BITI UBIJEN DA BI VLAST REAGOVALA?

Znaju to dobro i novinari koji su bili žrtve napada. Novinarka Gordana Katana bila je više puta u toj nezavidnoj situaciji, i od početka je bila skeptična prema mogućnosti da dođe do usvajanja inicijativa. Pita se šta se još treba dogoditi da bi se konačno shvatilo da se nasilje – verbalno i fizičko – nad novinarima mora kažnjavati:

Da li neko treba biti ubijen da bi se shvatilo koliko je ovo opasan posao? Nije isto da li se radi o napadu na službeno lice ili građanina. Napad na službeno lice podrazumijeva i oštrije sankcije, slučaj se brže procesuira i šalje se poruka o neprihvatljivosti tih ataka. Ovako, samo se razvodni svaki pojedinačni slučaj, prijavi se policiji ali na kraju od toga ne bude nekog efekta. 


Jedina sankcija na napadače koju Gordana Katana pamti iz svoje karijere stara je više od dvije decenije, kada joj je predsjednik omladine SDS-a rekao kako će završiti kao direktor Nezavisnih novina Željko Kopanja. Uputio je javno izvinjenje a uskoro je i smijenjen:

-Ali tada je bio drugačiji i odnos međunarodne zajednice a slučaj je prijavljen i OSCE-u i OHR-u. Od nas se očekuje da budemo korektni i profesionalni a u isto vrijeme nismo zaštićeni. Uvrede na ličnoj i etničkoj osnovi nekada bole više nego šamar. 

Dodatnu težinu toj situaciji dodaje činjenica da, osim što vlast nije procesuirala njihove napadače, vrlo često ih i novinarska zajednica ostavi na cjedilu. Veliki broj redakcija preći će preko napada na svoje kolege, kaže Katana:

Očit je taj nedostatak kolegijalnosti. Da smo ikada ignorisali zvaničnike nakon napada na kolege i oni bi se zapitali da li mogu nastaviti u tom pravcu. Ali uvijek imate većinu i imate satelite, podrška kolega često izostane. Način na koji se od mene u jednom slučaju ogradila moja redakcija i Udruženje novinara jedan je od takvih primjera. Nismo ni unutar struke solidarni a nema nas ko ni braniti. 

Jedan od svježijih primjera, napad na novinara N1 Nikolu Vučića primjer je kako u praksi može izgledati procesuiranje napada. Iako je Udruženje BH novinari prijavu o napadu proslijedilo policiji na nivou kantona i Federacije, tražeći istragu, kantonalna policija djelovala je na osnovu prijave Udruženja, dok su u FUP-u Udruženju odgovorili da zvaničnu prijavu nisu dobili. Pismo Udruženja za njih nije bilo dovoljno zvanično.  U udruženju će to nazvati administrativnim pokušajem nečinjenja ničega. Nemoguće je, smatraju, da jedna policija može postupiti po njihovog pisma a druga ne. 

Neusvajanje zakonske regulativne u entitetskim i državnom aprlamentu ohrabruje neefikasnost pravosuđa. Ako bi se u krivični zakon uveli novinari i djelo ugrožavanja sigurnosti novinara na radnom zadatku, stvorili bi se i uslovi za provođenje žalbenog postupka i na presude koje nisu u korist novinara:

-A kad nemate to u krivičnom zakonodavstvu, onda je to vrlo rastegljivo tumačenje – kaže Borka Rudić. 


Veliki problem je i podijeljenost struke koja ne osuđuje jednoglasno ove napade. Mehmed Halilović, dugogodišnji novinar i bivši ombudsmen za medije, smatra da bi bez obzira na postojanje zakonske regulative, sudski organi morali postupati urgentnije. Novinari, smatra, moraju imati zaštitu, bez obzira da li ona bila formalno uvedena u zakon:

Pa čak i uvođenje te tražene zakonske regulative bojim se da ne bi mnogo pomoglo. Naši su državni organi takvi da brinu samo o sebi. Medijska zajednica i društvo moraju stvarati tu atmosferu slobode govora u vlastitim redovima. Odnos prema novinarima zavisi od javnosti a ne od forme – smatra Halilović. 

Dobra strana ove incijative svakako je veća zaštita novinara, ali Halilović upozorava da postoji i ona loša:

- U javnosti bi se stekao dojam kako su novinari službena lica i državni uposlenici. 

Nedjelovanje u ovom kontekstu zajedničko je i poziciji i opoziciji u BiH. Vlasti i institucijama odgovara nedovoljna zakonska zaštita novinara na radu jer tako lakše kontrolišu njihov rad. Neprocesuiranje napadača dodatni je pritidsak na novinare jer pravosuđe na taj način šalje poruku kako u ovoj državi pisati i govoriti istinu znači biti u stalnom riziku od napada koji neće biti čak ni sankcionisani.  

(zurnal.info) 

 

Ovaj sadržaj je nastao u okviru Programa osnaživanja nezavisnih medija, Indenpendent Media Empowerment Program (IMEP)


Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Nidžara Ahmetašević, Borka Rudić, Gordana Katana, sloboda govora