Čitaonica Žurnal

Pjesme Nedžada Ibrahimovića: Razine patriotizma

Piše: Nedžad Ibrahimović

U Čitaonici Žurnal čitajte pjesme Nedžada Ibrahimovića

ŽELJA 


Javljam se djevojci

Ukucavam merkator Podešen
na automatsko predviđanje riječi 
Viber sam upisuje 
krematorij

Tako me ona zatiče u budućnosti 
Zatiče, dok iza kase nastojim skicirati 
pjesmu, uređaj mijenja u 
zatočen

Zatočen u krematoriju pravi je
opis moje želje Trebalo bi se možda 
pomiriti s tim da izmedju virtualnosti 
i dima nema razlike 



NAD PRAZNINOM 


Niko više ovdje ne kupuje knjige. 

Želja i ja ispred knjižare pijemo jeftinu rakiju. 
Iako zgodna konobarica i po hladnoći pređe 
preko trga u miniću, mi kod nje više ne naručujemo. 
Kreten od gazde je nekako zaključio da mu je 
posao krenuo i podigao cijene. U žutom papagajskom 
kaputu, s očima bez nade, u prostor je ušao novi prosjak 
i zaobišao naš sto. Pas lutalica je njuškao pred 
vratima kafane – ništa ne zna o napuhavanju cijena 

Sa studenim vjetrom, od praznih Panonskih 
jezera, javi se sjećanje na sina. Sve su prilike da 
mi je Bela skotna
, kaže Želja. To mi je oko stotinu 
kermi po štenetu.
 Posvađali smo se i ja sam ga, 
onako očinski, odalamio – i to je bilo to – prije šest 
godina. Sedam?

Lutalica sad zapišava džamijski zid i loza se izvija 
ka svom zrnu graška. Poznanik, geo-ovako-onako 
inženjer, rekao mi je da zbog izvlačenja slane vode cio 
grad lebdi nad prazninom. 

Sutra će biti toplije, velim, pogledam u prazninu 
krenem.

 

MARIJIN DVOR, 1 

U Metropolisu, u sarajevskom Al-Shiddi Centru, 
ne toče alkohol. Ispred zgrade Parlamenta
zastave i protesti. Televizijski dron pravi vazdušne 
snimke trgovačkog centra i Marijinog Dvora u visokoj 
rezolucijiGledamo ih s bezbrojnih ekrana iz njegove 
unutrašnjosti i naše sadašnjosti.

Za susjednim stolom, umorna u svome čekanju, 
mlada trudnica slaže pasijans sa snimcima bebe.
Ona još ne zna da fotografije proizvode prošlost.

Kako bi bilo dobro, koliko korisno bi bilo, majci 
poručiti da svoju bebu čuva u ustima i samo povremeno 
pusti u svijet? Zar tako ne rade neke životinje
u opasnosti 



MARIJIN DVOR, 2 

Iz restorana promatramo kamermana koji 
ulicom nosi dronOnako kako je mladić
ispred njega na grudima nosio bebu.

Zapitan Šta je nemoralno, Googlov robot je rekao 
Činjenica da imate dijete. Nakon ove sintaksičko-
-semantičke pogreške, pitali su ga i Ko si ti, na šta 
je on odgovorio: Ja sam na pola puta.

Da, sasvim malo nedostaje, koja godina, jedna decenija, 
možda, do finiša na kojem će On Savršen biti ispred 
svijuSamo malo nedostaje da mu aplaudiramo, da mu se 
sretni poklonimo i konačno počnemo živjeti kako treba.

Dug je put bio i dugotrajan procesSvi bismo mogli 
odahnuti, oslobođeni imperativne odgovornosti i zvjezdanih 
nebesaSvi bismo mogli odahnuti, osim ove mlade 
trudnice koja, umorna u svome čekanju, za susjednim 
stolom još slaže pasijans sa snimcima svoje bebe .

Da li zna da fotografije proizvode prošlost? 




KAO DIJETE 

Ako ne znaš reći volim, onda ne znaš 
reći ni STOL, VRATA, PROZOR, i sve 
druge jednostavne i korisne riječi.

Ako ne umiješ reći volim, tada kružiš oko 
svijeta kao dron fikcije izgubljen nad džunglom
a svuda ispod i okolo tebe preslažu se ruine 
i lebde lešinari.

Sve je stoga pitanje baterija, pitanje trošenja,
i trebalo bi se s tim pomiriti.

Ili, kao dijete, mudro iskočiti iz padajućeg 
aparata tik pred tlom, 

i tako preživjeti.

 


NAJTUŽNIJI ROMAN NA SVIJETU 

Pokušavam napisati roman o Spartancu... 

Bio je iznenađen, dječak pod strašnom i 
nezasluženom kaznom. Za njegovu smrt, 
Sparta mu nije bila dovoljna. Jer oči mu očekuju 
stranca, on umire dugo, mokar i uplakan. 
Danas je posve drugačiji. Skoro sretan i dobro 
raspoložen - u šezdesetima u sjeni fabričkih 
dimnjaka, otac glanca oružje. 

Iako je nijem, oko glave mu je aura limene prašine, 
pored dvobojnog Opel Capitena dva plava neba. 
Unutra, na zadnjem sjedištu, majka srče kafu. 
Brat i ja čekamo sjaj. 

Čemu onda sada ti preleti i nesmiješni lupinzi 
na gipsanom konjiću među bibliotečkim rafama?
Zašto se skrivaš iza zavjese? Da li nakon spartanske 
strogosti slijedi spartanski stid, ili nas opet želiš 
izazvati kako bismo se odali, razotkrili? Ostati 
hladan, kako bismo mi bivali vrući? I dalje misliš 
da je ljubav slabost ratnika, najbolje popločani 
put ka porazu? I kakav ti je to posao, poslije svega, 
važniji od riječi koje od tebe očekujemo? Važniji 
od našeg sjaja? 

U sobu pod prozor, lišće. Po okapnicama sitna kiša. 
U zraku, ljetna oluja. Sve pada, oče, sve se raspada, 
samo ti letiš? 

Eh, kada bih ja napisao roman o sebi, mali, bio bi 
to najtužniji roman na svijetu...”

 

ŠTA JE ZNAČENJE 

Vele kako pisac čitav život piše
samo Jednu knjigu, a pišeKažu 
i da muškarac čitav život voli samo 
Jednu ženu, a voli.

Čemu onda svi međuspojevi?
Čemu sve te karike, te poveznice, i šta 
je sadržaj poglavlja i smisao stihova koji 
druge knjige spajaju u Jednu? Šta je 
značenje ove žene što svlači svoje najlonke 
s imitacijom crnih haltera i tako sve one 
prije i sve one što će doći poslije spaja 
u Jednu? 

Kako se pojavljuju ti međuspojevi,
po kojem pravilu, te sklopke, ta ljepila, 
sve te praznine i imitacije, i kako ih 
prepoznati? Kako svijet i sebe spojiti u Jedno? 
Kako hodati bez praznoga hoda?

I hoće li se, na kraju, Jedna žena naći u 
toj Jednoj knjizi, mojoj knjizi? Hoće li se 
moći pronaći, hoće li se znati prepoznati 
kada se sretnu, njih dvije? Ako zbog njih sve 
ovo pišem.
Hoće li? 



RAZINE PATRIOTIZMA 


Nikada nismo bili dalje od ljudi, nego u ovoj 
masi koja nas bestidno dodiruje i zbijaStrah 
me, 
veliš, i gledaš kako ponizno kleče mršave 
glave pred likom boga svog
Svjetla i kamere 
televizijskog drona kontroliraju razinu patriotizma 
dok se s terase iznad vatre razliježu povici 
megalitnog svećenika: Ko ne skače, mrzi Bosnu, 
hej, hej, 
hejUplašenom dječaku utisnutom u trbuh 
mase, uspijevaš doturiti dva novčića i on diže 
pogled ka ocu koji nas mrzi hej hej hej. Samo 
par desetina metara od tepiha regionalnog filmskog 
festivala, masa s transparentima pretvara se u 
miješano meso. Gladna sam, kažeš u toj slici. 
Svi su ovdje siti, velim, i osjećam kako me 
oblijeva stid. Veliki stid.

Kako me diže u zrak.

(zurnal.info) 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Nedžad Ibrahimović, Poezija