Čitaonica Žurnal

Poezija Michaela Madsena (1): Milion suza

Piše: Michael Madsen

Žurnal u dva nastavka predstavlja poeziju glumca Michaela Madsena, u izboru i prijevodu Elme Mujagić

 

Pjesma

 

Najbolja stvar u vezi s pjesmom
je to
što je čista, što je istinita,
s njom se ne možeš zajebavati,
znaš.

 

Možeš je zadržati ili napisati,
ili zaboraviti.
Tvoja je. Način
na koji si vidio nešto tog trenutka,
te sekunde, to si uistinu ti
zauvijek i to ti nikada ne može biti oduzeto.

 

 

Suze

 

Milion suza za 35 godina

 

Sjećam se Laure u njenim papirnatim cipelama
i papirnatoj haljini, kad sam joj pogledao u oči
nestala je i ja sam nestao.

 

Sjećam se očevog šamara
pada na tlo i užasno jarkog svjetla
koje treperi u mojoj glavi.

 

Sjećam se majke kako se uvlači u
spavaću sobu s muškarcem kojeg ne poznajem.

 

I sebe kako jebem dvadesetosmogodišnjakinju
kad mi je bilo trinaest.

 

Volim kurve, znate, postoji
nešto čisto u vezi s njima.

 

Naš ovčar iskače kroz
prozor crvenog Plymoutha
i moj bicikl je ukraden.

 

Iskradam se iz stana,
silazim niz vatrogasne stepenice da gluvarim
susjedstvom s Davidom
kradem auta i gledam djevojke
kroz prozor Northwest univerziteta
gledam kako masturbiraju gledam ih kako
jebu i kako ih jebu i kako se oblače
i češljaju kosu.

 

Vozim se Roadrunnerom tamo – ovamo
u 2 ujutro idem u zatvor u Arizoni
i čujem da je Mark mrtav.

 

Saznajem da mi je majka silovana
i da imam brata
u neoznačenom grobu.

 

Let lampom otvaram sefove
na benzinskim pumpama.

 

Provaljujem u kuće i kradem
sve što se može ponijeti.

 

Moj otac zatvara prozor
na svom smeđem Dodgeu i odvozi se
na Božić.

 

Učiteljica u šestom razredu pokazuje na mene
i govori,
„Nešto je tu pogrešno.“

 

I krupni tip kojeg ne poznajem
pljuje mi u facu i pljuvačka
se sliva niz moje obraze i bradu.

 

Saznajem da sam sestri bio potreban
a nisam bio tu.

 

Govorim svojoj prvoj ženi da sam je
prevario i gledam svog oca
kako plače na aerodromu dok grli mog sina.

 

Razvaljujem zadnja vrata
svoje kuće i moja druga žena
daje me uhapsiti.

 

Gledam slike autopsije Johna Kennedyja
na 60 minuta i ustrijelim zeca
na Ženevskom jezeru.
Noćne more i dnevne more i
svakodobne more odsijecaju glave mrtvih mačaka
i gnječe žabe velikim kamenjem.

 

Moram srati pred
dvadeset i dvojicom muškaraca u zatvoru.

 

Čujem da se Kenny Fisher objesio.

 

Ben je mrtav Phil je mrtav
Marty je izgorio u požaru.

 

Gubim posao, gubim ženu,
gubim novac
i gubim dušu.

 

Šmrčem kokain sa C.B.
pucam pištoljem kroz krov
na novogodišnju noć.
Stojim sam na plaži
i sjebem nogu
u saobraćajnoj nesreći.

 

Bio sam ustrijeljen zašiven raznesen ozračen
drogiran vezan zaključan sjeban
spaljen izboden, primao i uzvraćao udarce.

 

Sam u sobi punoj ljudi.

 

I sam dok sve ovo pišem.

 

Milion suza za 35 godina.

 



                                                             (U filmu "Hateful Eight")


Zbogom

 

Prvi put kad sam imao seks
sa ženom
bilo mi je 13 godina.
Zvala se Jackie.
Rekla je da joj je 28.
Nisam joj bio jedini
jebala je i
sve moje prijatelje.
Ja sam ih doveo k njoj
ali samo zato jer mi nisu vjerovali.
A svi smo morali
povaliti nešto, znate.
Jeff, Danny, Tim, David
svi su pili Coca – Colu
čekajući Jackie
u bijelom hodniku.

 

Bila je udata,
rekla nam je,
pa smo jednog dana čekali

i posmatrali njenog

muža kako dolazi kući,
izlazi iz auta
i penje se na trotoar.

 

Vidio je samo petoricu dječaka
kako sjede na krovu
zgrade gledajući
ga kako se gega.

 

Tužno božićno drvce,
prljavo posuđe u sudoperu,
Jackieno rublje i 
slomljena kaseta.
Flinstoni na TV-u
dok smo sisali njene bradavice
a ona nas uzimala
jednog za drugim.

 

Čuli smo da se seli
i sa krova smo gledali
kako se kamion za selidbe puni,
konačno odlazeći
ona se okrenula
i mahnula zbogom.

 

 

Božić

 

Prodavao sam božićna drvca ranih 70-ih,
tačnu godinu ne pamtim,
i koga uopće briga,
kako god moj je šef bio pravi kreten
koji je masno zarađivao svakog Božića
i nije mario

za moje mršavo smrznuto dupe. Nasmij se,
govorio je, 
Moraš se češće smijati,
što sam čuo i prije
i poslije mnogo puta.
Pretpostavljam da je ljudima poput mene i bolje da se smješkaju
što je i razlog što to nisam činio često.
Ako želiš prodati ta drvca
moraš izgledati sretno, kako bi i kupci bili sretni.

Sve što sam uistinu želio
bilo je da ga zveknem u facu ali stajao sam
i smrzavao se i hodao i prodavao
i utovarao, dok je on sjedio u svojoj
toploj prikolici kao kralj Tutankamon mirišući
sopstvene prdeže pretpostavljam.
Moja majka je radila dva posla.
Na Badnjak nismo imali drvce.
Kasnije te noći kada su svi karavani
krcati napola polizanim lizalicama
zalijepljenim za unutrašnju stranu prozora
otišli i svjetla se pogasila
u gradu, ja sam se vratio na parcelu,
preskočio ogradu i ukrao drvce.
Vukao sam ga doma cijelim putem
i postavio ga na verandu smrdljivog stana
koji ćemo uskoro napustiti.
Sniježilo je i ja sam gledao
drvce i mislio o majci i sestri i
o svom šefu kralju prdeža i o mom ocu
koji propušta još jedan Božić s nama
i o majci koja nema novca
i o sestri i njenim Marilyn Monroe posterima
na zidu i o tome kako sam sretan
jer sam ukrao drvce i nasmiješio sam se.

 

 

 

Noć

 

Kako čudna i tiha noć može biti;
Čekaš kišu, ne čuješ niti kap kako pada
I najslabiji povjetarac provlači se kroz zastor
Žudiš za suncem/ne vidiš svjetlo
Snovi ti dolaze galopirajući kao Doc Holliday.

 

 

 

                                                                  (U filmu "Kill Bill") 


Historija

 

Na okruglom stolu kraj bazena
Windsor Court hotela u New Orleansu
ležale su peteljke maraske.

 

Ugledao sam ih i spustio novine
na stolicu. Prošle noći je bilo dobro,
šetao sam Quarterom po kiši
otkopčane košulje.

 

Bože, ta prelijepa kiša,
izgleda kao da se topla
magla kotrlja ulicom. DeAnna i
ja smo upali u veliku svađu, istovremeno
hrleći jedno drugome
i bježeći
jedno od drugoga. Bila je to
vrela noć, i duga šetnja.

 

Moj voljeni New Orleans.

 

 

Bez Sinatre

 

Budim se prije sunca i izlazim
na verandu. Nedugo zatim, tračak svjetla
obasjava opalo lišće koje vjetar polako
raznosi na sve strane, uglavnom u uglove verande.

 

Prizor me podsjeća na
scenu iz Kuma III,
samo bez muzike.

 

Frank je umro prije nekoliko dana i
tablice su na njegovom kombiju
promijenjene.
Njegova kuća izgleda drugačije.
I tamo ima lišća, 
velike gomile na prilazu.
Nikada nisu bile tu
dok je bio živ.
Sve je uvijek bilo čisto, zaista čisto.

 

Nekako je tužno, mislim, ja, ti,
kuća, lišće, sve.
Uistinu bez Sinatre.

 

Papir

 

Zabavno je pisati na

papiru jer se svaka riječ rađa

kao beba.

Raste kao i dijete,

ovisno o tome ko ju čita.

 

Ne možeš a da ne misliš

o svim tim ljudima i njihovim olovkama

na papiru. Riječima koje su 

došle s krvlju i znojem

i patnjom i radošću i ljubavlju i mržnjom

usred dosadne predivne 

tišine.

 

Dlačice na ruci

upravo sam spalio

cigaretom.

Da, zamisli to.

Pitam se o čemu je Ernest mislio

dok je punio oružje.

 

(Izabrala i prevela Elma Mujagić)

 

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Poezija, Čitaonica Žurnal, Michael Madsen