Čitaonica Žurnal

Nova priča Magdalene Blažević: Otvori mi oči

FOTO: marijana baškarad
Piše: Magdalena Blažević

Izdavačka kuća "Fraktura" nedavno je objavila zbirku priča "Svetkovina" Magdalene Blažević. Žurnal objavljuje novu priču mostarske književnice

 

Ljubav nas je zaskočila kao što iz podzemlja iskače ubojica u uličici, i smjesta nas oboje udarila!

Tako udara munja, tako udara finski nož.

(Majstor i Margarita, Mihail Bulgakov)

 

 

1

Usta su mi tek otklopljen čajnik. Kadulja, ružmarin, majčina dušica. Ogledalo se magli od mog daha. Raspršit ću se u kapljice i razliti po staklu. Prstom pratim linije svog lica. Želim da me vidiš ovakvu. Lijepu i snježnu. Znaš i sam kakvi su slučajni susreti. Puni prejakog sunca, vjetra i prašine. Tvoje lice je svjetlucalo. Kao kad more bljeska u poluzatvorenim očima. Osjetim slane kapi na jeziku. Ne dopuštam da mi ijedna promakne. Sredina je dana i buka mijenja tvoj glas. Gasim sve u stanu. Televizor, perilicu, frižider. Nedovoljno. Spuštam osigurače. Ne želim resku zvonjavu na vratima. Zatvaram prozore i navlačim roletne. Glas ti je duboki ponor. Dalek i mekan. Od njega iz mene istječe život.

Bilo mi je četrnaest. Majka me čekala svaki dan ispred škole. Nije željela da lutam gradom čekajući autobus. Stiskala je volan i gledala ispred sebe. I kad bih ušla u auto šutjele bismo. Vidjeli su me s Markom iza škole. Ne vrijedi lagati. Ona čita krivnju s mog lica. Tukla me je što je jače mogla. Dok nije izgubila snagu u rukama, a glas joj se istrošio u vikanju. Nisam mogla plakati. Svaki njezin udarac za mene je bio Markova ruka s unutarnje strane bedra. Tada je prvi put život istekao iz mene. Kad se iscrpila sjela je uz prozor i zapalila cigaretu. Doviknula je da batine dobro upamtim i da ću joj jednom biti zahvalna. 

Pamtim, ali nisam zahvalna.

Sjedio si na terasi i čitao novine. Terasa je bila prazna. Uvijek je tako u vrelo poslijepodne. Usporila sam korake, ali nisi podigao pogled. Jato plavih ptica podiglo se u nebo i zakričalo. Ptice su kao oluja u polju. Glasne i nepredvidive. Njihova jeka još uvijek je na mojoj koži. Znala sam kako se pod vjeđama tvoja zelena preobražava u žutu. Kao kad zelene cinije blijede zaboravljene u vrtu. Na obrazima su mi tvoje trepavice. Tanke i blijede noge kućnih pauka. Zlatni prašnici bijelih ljiljana. Rasipaju se u slatkom mirisu. Za mnom škljocanje brave. Donosi mi olakšanje, iako srce jače lupa. Ne marim za drmusanje na vratima i kucanje. Prati me posvuda i zagleda u oči. Kao i majka zna da je tamo ispisana krivnja. Više ne spuštam pogled. Neka sve pročita. Tada ja neću morati ništa reći. 

Stala sam ispred izloga zlatarnice. Ti si ustao. U susret ti je dolazio neki čovjek. Nizak. Mnogo stariji od tebe. Ti si mahao rukama i podizao obrve. Nasmiješio mu se. Osjetim tvoje šiljaste zube na svom mesu. Ne marim sada mnogo za nježnost. Ionako ćemo kasnije polizati svaku ranu. Tijelo mi se neprestano skuplja od zadovoljstva. Dok kupujem u samousluzi i plaćam račune. Dok kuham i čitam. Dlačice na mom tijelu podižu se i cvjetaju. Mirišu na slamu. Na med i jasmin. Spušta ih vruća voda iz tuša. Okrećem na toplije, do granice izdržljivosti. Pod vrelim mlazom osjećam valove zadovoljstva. Kao kad ležim ispod tebe. Do mene više ne dopire ništa. Svijet se ionako raspada. 

Zvonjava telefona presijecala mi je stomak. Majčini koraci uvijek su žustri. Glasna je. Marko je bio hrabriji od mene. Prkosio joj je. Pružala mi je slušalicu. Za tebe je. Sjela bi nasuprot meni i gledala me u oči. Klatila joj se noga prebačena preko noge. Uzela sam slušalicu i čula Markov glas. Neka se ništa ne bojim. On će uvijek biti sa mnom. Poželjela sam da nas udari zemljotres ili makar olujno nevrijeme. Da je opet rat i da od straha polijegamo po podu. Tad bi majka zaboravila na mene, ja bih zaboravila na majku, ali bih i dalje mislila na Marka. Pognem glavu i suze se proliju po tepihu. Grlo mi se stegne i spustim slušalicu.

I sad se skrivam kao dijete. U kupaonici sjedim na podu, na hladnim pločicama. Na krevetu, ispod pokrivača. Majka me u predvečerje dozivala. Tražila po ruševinama, u potoku i šumi. Za uho me vukla kući. Da mi ne pada na pamet opet izaći.

Otišao si niz ulicu, a ja sam čula kako se u izlogu zlatarnice rasipaju biserne ogrlice i kako kuglice zvonko udaraju o pod. Skaču i kotrljaju se. Na stolu si ostavio novine. Spremila sam ih u torbu. Pročitat ću sve ono što si ti danas čitao. Crnilo. Čini se da se svijet nastavio raspadati iako nije rat. Na novinama ne mogu pronaći miris tvojih prstiju. Tinta i reciklirani papir. Nema veze. Moje tijelo poznaje tvoje mirise. Prsti su ti u mojim ustima rastopljeni šećer. Sokovi crvenih bobica iz šume. 

Noć je. Spavam pored otvorenog prozora. Smetaju mi glasovi. Lomljava stakla i smijeh. Neće otići do jutra. Zabubnja lim i zašušti hrastovo lišće. Otjerao ih je pljusak. Odahnem. Ti gurneš prste među moje noge, jezik u usta. Za tobom istječe cijela moja utroba. Bestidna sam. Gledam te u oči dok se prosipaš po meni. Stiskaš zube i zatvaraš oči. Ne trepćem. Ne želim propustiti tvoje metamorfoze.

Ujutro ustajem prva. Odijevam haljinu koja će se tebi svidjeti. Ispod crno rublje. Pokupljena kosa. Namazane usne. Izlazim bez pozdrava. Viče za mnom. Kamo ću takva u rano jutro. Ulazna vrata se zalupe.

Majka je za kaznu zaključala svu moju odjeću. Ostavila mi je jedne traper hlače, staru košulju i preveliku jaknu od crne čohe. Oči su mi tropska prašuma. Ali majka nije pobijedila. Marko me i dalje čekao iza svakog ćoška. Podizao visoko i puštao da tečem po njemu. 

Na ulici je mir. Terasa prazna. Konobar briše stolove. Spuštam se do izloga zlatarnice. Još nije otvorena. Isprani beton isparava se pod suncem. Topla rajska magla udara mi u lice. Teško hvatam dah. 

 

 

 

Otvori mi oči, želim vidjeti jesi li još uvijek ovdje.

 

(Lavr, Jevgenij Vodolazkin)

 

2

Zasuta si siječanjskim snijegom. Onim što pada po polju i šumi. Na njemu nema ljudskih tragova, samo nježnih, ptičjih. Štipam te i grizem. Želim vidjeti boju tvog mesa. Na jeziku vruća krv. Širim ti bedra. Od tvog mirisa mi rastu zubi. 

Zalupila si vratima automobila ne primijetivši da si sa sobom unijela pahuljice i sjeverac. Unutra im je smrt zajamčena. Gledala si ispred sebe. Bojala si se okrenuti se prema meni jer bi tada sve postalo stvarno. Nisi željela odustati. Pustio sam te da šutiš. Put je ionako dug. Skinula si kaput i bacila ga na zadnje sjedište, a ja sam se čudio tvome licu. Nisi kao drugi svjetlokosi ljudi da lako pocrveniš od sunca i hladnog vjetra. Kao da na ulicu izlaziš iz šumskog mraka. 

Bacaš odjeću po sobi. Misliš kako ti više neće trebati. Ruke su ti tanke. Razgranati jelenji rogovi. Nikad ih nisam dodirnuo iako sam sanjao takvu glatkoću. Potpuno razodjevena sjediš uz prozor. A ja želim potrgati zavjese jer bih tada vidio samo tebe i nebo. 

  • Reci mi koliko me želiš.

Stojim u mjestu, iako mi se utroba pomjera prema tebi. Pred tobom sam potpuno bespomoćan. Nije ti dovoljno ako ti kažem da te jako želim. Ljutiš se. Najradije bi vikala da me mrziš. Spuštam ruke na tvoju kosu. Živa je i gmiže. Zarobila je cijelo moje tijelo. 

Snijeg se spremao od sinoć. Stajao sam na balkonu i gledao na ulicu. Iza mojih leđa dječja graja i zveket posuđa. Zveket je njezina nervoza, čujem je i kad govori sebi u bradu. Do mene ništa ne dopire. Zamišljam te u trenucima kada ne bih smio. Za ručkom, u krevetu. Tama se brzo spustila na ulicu, a ja sam bio očajan jer sam znao da te sigurno neću vidjeti do ujutro. Poželio sam do sutra ostati naslonjen na željeznu balkonsku ogradu. Ležao sam u mraku otvorenih očiju i osluškivao noćne zvukove u stanu. Činilo mi se da ti čujem korake. Bojao sam se da si se kao vještica provukla kroz ključanicu. Srce mi je lupalo. Ruke su se pružale prema tebi. Grlio sam prazni mrak.

 

  • Poznajem tvoje tijelo naizust, kao pjesmu.

Dodiruješ mi lice. Prsti su ti perje tek stasalih mladunaca. 

  • U očima ti se smračilo. Kao u šumi. S rubova se spuštaju lisice. 

Nasmiješiš se i spustiš svoje lice do moga. Kao kad otvoriš bunar i želiš proviriti unutra. Varljivo je. Čvrsto se drži za betonske rubove. Spustiš usne na moje čelo i nestaneš u kosi. Šušti kao polje dok žuriš vidjeti velike ždralove. Kušaš me jezikom. Usne, iglice na obrazima, trepavice. Moje je tijelo tvoj krevet, dovoljno je veliko da se cijela ispružiš na njemu. 

Jutros je stan bio prazan. Ostavljen u neredu. Izašao sam na balkon i čekao. Jednom moraš doći. Prepoznao sam te izdaleka. Tvoj crni kaput i podignutu plavu kosu. Vrijeme se potrošilo. Znao sam gdje ćeš se zaustaviti i da ćeš me čekati. Hodala si polako kao da nisi sigurna kamo ćeš. Pustila si tijelo da odluči i slijedila ga. Stala si ispred izloga i gledala unutra. Skinuo sam kaput s vješalice i sjurio se niz stube. Tri kata su se pretvorila u dvadeset. Na ulazu sam se sjetio da sam ostavio balkon otvoren. Stan je sada pun golubova i lišća. 

Tvoji su mirisi tečni. Svijetli kao med i krijesnice. Prvi put te stvarno osjećam, a moje tijelo odavno poznaje sve tvoje brjegove i udoline. Otvaraš se. Moje tijelo je u tvom. Spuštaš ruke na moja ramena i gledaš me. Osjećam tvoje poljupce. Jezik i zube. 

Automobil se zaustavio pokraj tebe. Nisam izašao. Čekao sam da sama uđeš. Ionako si me očekivala. Okrenula si se od izloga i zastala. Vidjela si moje lice kroz vlažan, zamagljen prozor. Prstima si popravila kosu i zalupila vratima. Znao sam kamo želim otići s tobom, a ti nisi ništa pitala. Sa mnom si sigurna. 

  • Možeš mi vjerovati.

Zato si se naslonila i zatvorila oči. 

Znao sam da ne spavaš iako si bila nepomična. Nisam mogao čuti da dišeš, a ruke u krilu bile su stisnute. U grču. To je od tišine, bio sam siguran. Upalio sam radio. Muzika se pomiješala s tvojim mirisom. Poželio sam da zauvijek ostaneš tu i da te posvuda vozim sa sobom. Ispred hotela si drhtala od snenosti i zime. Kaput nije pomogao. Držala si me za ruku dok smo se penjali uz stube i zavlačila u moj kaput kao pod kožu. Tamo ću te ostaviti.

Onakva si kakvom sam te zamišljao. Kao žena sa stare fotografije. Među zgužvanim plahtama bijela bedra i male grudi. Iz kreveta izrastaju lopoči i kaljužnice. Ispod površine sam. Tvoj lik se magli. Teško hvatam dah.

 

 


Magdalena Blažević (1982.) rođena je i odrasla u Žepču. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost. Kratke priče su joj objavljene u književnim časopisima i na književnim portalima: Balkanski književni glasnik, Riječi, Život, Ajfelov most, Strane, Astronaut itd. Neke od njih prevedene su na engleski, ruski i makedonski jezik. Dobitnica je nekoliko nagrada za najbolju priču. Izdavačka kuća Fraktura 2020. godine je objavila njezinu prvu zbirku priča „Svetkovina”.

Živi i radi u Mostaru.

 

(zurnal.info) 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Magdalena Blažević, Književnost