Dva koncerta u jednoj noći. Dubioza kolektiv i Frenkie. Na 15-ak minuta razmaka, s gasom do daske (pod uslovom da vas policija ne zaustavi). I sjećanje na „soundtrack revolucije“. Na pjesmu Dosta!, koja ih je, svojevremeno, isturila u prvi red društvenih kritičara i aktivista, ali i suočila, kao i sve nas s iluzijama, sa nepostojanjem Snage, Pokreta, Mase, kojoj bi njihove pjesme bile himne. Na žalost, sloboda još uvijek ne pjeva kao što (neki) sužnji pjevaju o njoj. Ulice ne gore od protestnih marševa i demonstracija. Revolucija nije solucija. A DOSTA!... je (još uvijek) samo san.

Nedavno odbijanje Parlamenta BiH da usvoji izmjene zakona o državnoj himni, kojim bi ona konačno dobila i tekst, razlog su više da se, na ovom mjestu, prisjetimo pjesme DOSTA!, čiji je sastavni dio i komadić genijalne Dubiozine(?) verzije himne, koja je, za sva vremena, i verzija koju će, jedino, pjevati autor ovog teksta.


DOSTA


Predugo mi određuju

u kog boga da vjerujem

Neću da odustanem,

nastavljam da djelujem

Ostaju mi samo potisnute tenzije,

dok istina ima tri različite verzije

Haj'mo iz ovog stona

Jedna cijela tona sranja

iz gustog granja mi odzvanja...:

Ovo je najbolji sistem što može bit' -

Hljeba, igara, nit' si gladan, nit' si sit“

Ovo je najgori(!) sistem što može bit',

Gospodo, nećete se vječno iza zidina krit'

Vi ste posebna vrsta,

vi ste društvena krema,

zbog vas himna ćuti,

naša himna je nijema


Bosno, mila mati, Hercegovino,

Ti ćeš zemlja vječno biti, a mi gnojivo.


Ako si sit svega i hoćeš život zdrav

Preuzmi kontrolu i zauzmi stav

Budi kralj svog uma, kao lav,

A sistem će pući, šav za šav

Digni se i bori, kreni ka slobodi

Jer ova lokomotiva u propast vodi

Ti si tih i njima to godi,

Budi vatra u kojoj će sistem da gori


Ima li života poslije demokratije

dok vječno vladaju tri iste partije

Prolaze izbori, nacionalni torovi,

režirani sporovi, isti folovi

Trilema, dilema sistema, čini se

rješenja nema, „biznis“ je jedina tema

Vlada nam uporno drijema

Ma, nema problema, ma, nema problema...“

Važan je svaki taj glas koji daš,

u igri su stalno moj, tvoj, vaš, naš

Tri su iste al' kao različite strane

Vlast pripada njima

To smrdi na laž

I ja to znam, i ti to znaš...


Sada kažem: Dosta je!

Idem da se borim, to mi jedino preostaje

Sada kažem: Dosta je!

Ovo malo ponosa mi jedino preostaje

Sada kažem: Dosta je!

Idemo na plato, to nam jedino preostaje

Sada kažem: Dosta je!

Sada kažem: Dosta!


Preporučujem gledanje spota (sa „odvrnutim“ zvučnicima), koji adrenalin (ukoliko vam mozak nije potpuno ispran, od nacionalizma, vjerskog fanatizma ili turbo-kapitalizma, nebitno je) diže do nivoa u kome vas od akcije dijeli još samo pitanje: Gdje i skim? Ali to je već problem koji sa Frenkijem i Dubiozom nema veze. Oni su svoj dio posla odradili (i rade) sjajno (kolekcija fantastičnih borbenih pjesama za ulične proteste, barikade i individualno dizanje „pozitivnodestruktivne“ energije, ne završava, nego tek počinje s pjesmom Dosta!). Šta radi opozicija, nevladine organizacije i tzv. pokreti? Šta radi svako od nas pojedinačno? I na šta smo spremni (borbu ili dalje trpljenje ponižavanja)? To su već pitanja od kojih se borbeni elan, Dubiozinih i Frenkijevih pjesama, pretvara u depresiju i rezignaciju. Jebiga.

 

 

" />

25.07.2009. DOSTA!

Samir Šestan

Dva koncerta u jednoj noći. Dubioza kolektiv i Frenkie. Na 15-ak minuta razmaka, s gasom do daske (pod uslovom da vas policija ne zaustavi). I sjećanje na „soundtrack revolucije“. Na pjesmu Dosta!, koja ih je, svojevremeno, isturila u prvi red društvenih kritičara i aktivista, ali i suočila, kao i sve nas s iluzijama, sa nepostojanjem Snage, Pokreta, Mase, kojoj bi njihove pjesme bile himne. Na žalost, sloboda još uvijek ne pjeva kao što (neki) sužnji pjevaju o njoj. Ulice ne gore od protestnih marševa i demonstracija. Revolucija nije solucija. A DOSTA!... je (još uvijek) samo san.

Nedavno odbijanje Parlamenta BiH da usvoji izmjene zakona o državnoj himni, kojim bi ona konačno dobila i tekst, razlog su više da se, na ovom mjestu, prisjetimo pjesme DOSTA!, čiji je sastavni dio i komadić genijalne Dubiozine(?) verzije himne, koja je, za sva vremena, i verzija koju će, jedino, pjevati autor ovog teksta.


DOSTA


Predugo mi određuju

u kog boga da vjerujem

Neću da odustanem,

nastavljam da djelujem

Ostaju mi samo potisnute tenzije,

dok istina ima tri različite verzije

Haj'mo iz ovog stona

Jedna cijela tona sranja

iz gustog granja mi odzvanja...:

Ovo je najbolji sistem što može bit' -

Hljeba, igara, nit' si gladan, nit' si sit“

Ovo je najgori(!) sistem što može bit',

Gospodo, nećete se vječno iza zidina krit'

Vi ste posebna vrsta,

vi ste društvena krema,

zbog vas himna ćuti,

naša himna je nijema


Bosno, mila mati, Hercegovino,

Ti ćeš zemlja vječno biti, a mi gnojivo.


Ako si sit svega i hoćeš život zdrav

Preuzmi kontrolu i zauzmi stav

Budi kralj svog uma, kao lav,

A sistem će pući, šav za šav

Digni se i bori, kreni ka slobodi

Jer ova lokomotiva u propast vodi

Ti si tih i njima to godi,

Budi vatra u kojoj će sistem da gori


Ima li života poslije demokratije

dok vječno vladaju tri iste partije

Prolaze izbori, nacionalni torovi,

režirani sporovi, isti folovi

Trilema, dilema sistema, čini se

rješenja nema, „biznis“ je jedina tema

Vlada nam uporno drijema

Ma, nema problema, ma, nema problema...“

Važan je svaki taj glas koji daš,

u igri su stalno moj, tvoj, vaš, naš

Tri su iste al' kao različite strane

Vlast pripada njima

To smrdi na laž

I ja to znam, i ti to znaš...


Sada kažem: Dosta je!

Idem da se borim, to mi jedino preostaje

Sada kažem: Dosta je!

Ovo malo ponosa mi jedino preostaje

Sada kažem: Dosta je!

Idemo na plato, to nam jedino preostaje

Sada kažem: Dosta je!

Sada kažem: Dosta!


Preporučujem gledanje spota (sa „odvrnutim“ zvučnicima), koji adrenalin (ukoliko vam mozak nije potpuno ispran, od nacionalizma, vjerskog fanatizma ili turbo-kapitalizma, nebitno je) diže do nivoa u kome vas od akcije dijeli još samo pitanje: Gdje i skim? Ali to je već problem koji sa Frenkijem i Dubiozom nema veze. Oni su svoj dio posla odradili (i rade) sjajno (kolekcija fantastičnih borbenih pjesama za ulične proteste, barikade i individualno dizanje „pozitivnodestruktivne“ energije, ne završava, nego tek počinje s pjesmom Dosta!). Šta radi opozicija, nevladine organizacije i tzv. pokreti? Šta radi svako od nas pojedinačno? I na šta smo spremni (borbu ili dalje trpljenje ponižavanja)? To su već pitanja od kojih se borbeni elan, Dubiozinih i Frenkijevih pjesama, pretvara u depresiju i rezignaciju. Jebiga.

 

 

Šta radi opozicija, nevladine organizacije i tzv. pokreti? Šta radi svako od nas pojedinačno? I na šta smo spremni (borbu ili dalje trpljenje ponižavanja)?