Čitaonica Žurnal

Mali životopisi: Koliko je balkona s kojih si gledao svijet?

Piše: Semezdin Mehmedinović

Ne mislim da sam ja turist u svijetu, nikada nigdje nisam išao da bih vidio, nego da bi mi se dogodilo. Nisam gledao ono što se od gosta u New Orleansu očekuje, nisam odlazio da bih posjetio "poznata" mjesta. Nisam tražio ništa novo, priželjkivao sam da mi se ponove neki važni osjećaji, recimo - čudo ljetnog jutra u novom gradu, kafana koja postoji samo da se ja tog jutra pojavim u njenoj sjenovitoj bašti.

 

Koferi na balkonu. Ni deset dana nije prošlo otkad sam ih prazne iznio na balkon, a sad su u njima pauci i uholaže, pažljivo ih istresam i zagledam čega još živog u njima ima. 

Pomalo je tužna ta zaustavljenost u slici kofera odloženih na balkonu. 

Ne mislim da sam ja turist u svijetu, nikada nigdje nisam išao da bih vidio, nego da bi mi se dogodilo. Nisam gledao ono što se od gosta u New Orleansu očekuje, nisam odlazio da bih posjetio "poznata" mjesta. Nisam tražio ništa novo, priželjkivao sam da mi se ponove neki važni osjećaji, recimo - čudo ljetnog jutra u novom gradu, kafana koja postoji samo da se ja tog jutra pojavim u njenoj sjenovitoj bašti.

 

*

"Filozofi moraju izabrati svoje mjesto, samo pjesnici mogu živjeti svuda", kaže Adam Zagajewski u svojoj pjesmi Cordoba, vrapci.

 

*

S Gorčinom Dizdarom iznad Stoca, u brdima. 

Mjesto se zove Njivice. 

Stojimo usred male nekropole stećaka. On kaže: “Neke sušne godine, ovdje je Mak, kao dijete, skupa sa ženama uvečer dolazio na molitvu za kišu.”

Sjetim se, ovoga ljeta, u atriju Makove hiže u toku je bilo otvaranje izložbe skulptura. U trenu kad počinje događaj, i dok kiparica Aleksandra Kokotović govori, iz vedra neba počinju padati krupne kapi kiše i kvasiti izložene radove. To je trenutak male drame, pomišljam da bi skulpture, za koje ne znam od koje materije su sačinjene, a još su i svježe obojene, mogle biti oštećene kišom. Ali onda obratim pažnju na reakciju kiparice, ona nije uznemirena, ona zna od čega su njene skulpture, ona zna svoj svijet. I tada se umirim.

 

*

Ovo je priča. 

Negdje u ono vrijeme kad je internet aktivno ulazio u naše živote, sredinom devedesetih, u D.C.-ju sam se družio s mladim slikarom; studirao je na Corcoranu, u njegovim radovima se mogao vidjeti nesporan dar… Ali onda, jednoga dana, u trenutku normalne ljudske radoznalosti, on je na kompjuteru u tragač ispisao svoje ime i tako otkrio razne podatke; većina se odnosila na slikara koji zapravo nije on, već umjetnik koji živi u Santa Feu, a s njim dijeli isto ime. 

Moj poznanik je tako saznao da u svijetu postoji osoba koja se zove isto kao on, radi isto što i on, čak su slične dobi, a jedina je razlika u tome što je njegov imenjak i prezimenjak poznatiji, uspješniji i po svemu sudeći bolji slikar. Ono što njih dvojica slikaju, razumije se, razlikuje se. I njihovi privatni životi se razlikuju. Ali zbog toga što imaju ista imena, oni su neminovno jedan drugome ušli u život, i komplikuju ga...

 

*

Gledam telefonski video snimak na kojem hrvatski policajci zlostavljaju imigrante. Ovo je sada kraj svijeta. Ovo je zadnja granica. Ovdje, znači, počinje Evropa.

 

*

Draga poznanica javlja da me je jutros sanjala, i da smo u njenom snu raspravljali o vokativu. Složili smo se koliko je važno da ga čuvamo i kako je lijepo kad se ljudi oslove vokativom imena. 

Upravo je tako. 

Naši su životi obilježeni vokativom, mi drage ljude svakodnevno dozivamo, da utvrdimo gdje se trenutno u svijetu nalaze i šta im se događa? I da se oni uvjere gdje smo mi, odakle ih zovemo.

 

*

Ima tome već skoro dvadeset godina, C. F. je pitala pristajem li da ona piše o meni, o mome životu? Rekao sam da može, i malo mi je imponiralo što važna spisateljica želi pisati o meni. Prošlo je neko vrijeme otkad je ponuda spomenuta, a onda me je pozvala na večeru u svoju kuću. 

Oko stola na prostranoj verandi vrzmala su se dva golden retrievera, i tada je C. ispred mene spustila jedan papir. U prvi mah nisam razumio njene razloge. Tek kad sam pročitao kratki tekst, shvatio sam da bih papir trebao potpisati kao pristanak da ona može pisati knjigu o meni. To je bio zahtjev njenoga izdavača. Uvijek se osjećam tako pred papirom na kojem treba da se potpišem, ja ustuknem. I rekao sam: „Ne mogu to potpisati.“ Ona se iznenadila, nije to očekivala, jer sam ranije već pristao da piše o meni. Potvrdio sam da nemam ništa protiv i da ona može pisati, ali da ja samo ne želim ništa potpisivati. I ostao sam pri svojoj odluci, iako je ona bila u pravu, to je sasvim uobičajen zahtjev, formalnost u Americi. Ali sam i ja bio u pravu, zato što je u tom činu potpisivanja nešto uznemiravajuće, kao da se potpisom odričem sebe ili svog života i njoj prepuštam da s mojom prošlošću radi što god želi. 

U ostatku večeri, trajala je mučna tišina. Čuo se samo zvuk psećih šapa na drvenom podu verande. I onda sam otišao. Od tada se više nismo sreli.

 

*

Druga je polovina novembra, ali su dani još uvijek sunčani. Često izađem na balkon, sjedim i puštam da mi sunčev zrak na licu zategne kožu. Tiho je u našoj ulici. Zakašnjeli kesteni povremeno odjeknu na asfaltu. 

Oni ne mogu znati koliko je balkonâ s kojih si gledao svijet.

U ranim osamdesetim živio sam u zgradi s čijeg balkona sam gledao u osnovnu školu koja se zvala Ivan Goran Kovačić. U to vrijeme sam, na vlastitim književnim počecima, istraživao rad ovog pjesnika. Lijepo je bilo vidjeti školu koja se po njemu zove. Sad se ta škola zove drukčije. Zašto? Ne znam. Ali znam da za tu promjenu ne može postojati nijedno razumno objašnjenje. I to je zaborav. Ulice u našim gradovima, sa svakom smjenom vlasti mijenjaju nazive. Dobro. Ali zašto se barem ne ostavi na jednome mjestu stara pločica, kao memorabilni znak koji će čuvati sjećanje na to kako se ulica ranije zvala? Zašto se ne bi prošlost tretirala kao palimpsest, tako da preko jednog teksta ide drugi, preko jednog sjećanja da se slaže drugo, tako da se sva zadržavaju?  

 

*

Lijepo večernje svjetlo. 

Odlučio sam da malo crtam. 

Rekao sam: “Ja ću sada crtati!” 

Ona je rekla: “Hajde, crtaj. I onda napravi neku izložbu svojih crteža, da i ja malo budem Ada Berber!”

 

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Semezdin Mehmedinović, Mali životopisi