Neke stvari ne možete shvatiti dok vam se samom ne dogode.”

 

 

MORALNA RASKRSNICA ILI KALEMLJENJE GLUPOSTI

 

Najnovija („republičkosrpska televizijska“) optužba protiv Atifa Dudakovića, vjerovatno najveće ikone otpora agresiji na Bosnu i Hercegovinu i njenom razvaljivanju od strane kombinovanih agresorskih i kvislinških formacija, dovođenje je Bošnjaka i bosanskih patriota pred moralnu raskrsnicu, na kojoj se moraju opredijeliti: Principijelna osuda zločina i zahtjev za njegovo procesuiranje, ako postoje indicije da se zaista i dogodio, ili selektivni pristup pitanju zločina (i kazne) i negiranje istog ili branjenje počinioca, u slučajevima emotivne identifikacije s njim (tj. ako je on „naš“).

Nacionalistički monoliti, i javnost pod njihovom kontrolom, skloni su, naravno, ovom selektivnom pristupu, prema kojem naš stav prema zločinu i kazni određuju pripadnost zločinca i žrtve. U trojnoj „istini“, koja truje ove prostore, sva tri nacionalna monolita sebe doživljavaju kao žrtvu, koja se, u proteklom ratu, samo branila, a onda, kalemeći na takvu podlogu stav da je „u odbrambenom ratu nemoguće počiniti ratni zločin“ negiraju „vlastite“ zločine i zločinci su im redovno „oni drugi“. Pritom, politički instrumentalizirajući civilizacijsku potrebu kažnjavanja zločina (a spektar različitih načina na koje se to radi je gotovo bezgraničan), zločine i žrtve kolektiviziraju i prisvajaju, na nacionalnom principu, umjesto da jedina dva kolektiviteta koja se u tom kontekstu mogu izvući budu – žrtve (sve žrtve! ne „naše“ i „njihove“, nego žrtve) i zločinci (pri čemu je kod zločinaca problem malo drugačiji – oni bi trebali da budu nacionalno identifikovani, ali ne da bi se naci(onali)stički kolektiviteti njima ponosili, nego da bi im bili na vječnu sramotu).

Prezir i gađenje (i neshvatanje kako je takvo ponašanje uopšte moguće), prema konceptuHeroj a ne zločinac“, koji se i u zapadnom i u istočnom susjedstvu Bosne i Hercegovine (a i unutar nje, u onim dijelovima njenih konstitutivnih naroda kod kojih je nacionalna identifikacija samaticomizbrisala osjećaj pripadnosti vlastitoj državi) već godinama koristi u znak podrške nekim optuženima za ratne zločine, na izvjestan se način, Bošnjacima i bosanskim patriotima građanske provenijencije (koji Armiju RBiH poštuju kao jedinu legalnu vojnu formaciju na tlu međunarodno priznate države, na koju je izvršena agresija od strane njenih susjeda, potpomognuta paravojnim kvislinškim snagama iznutra), vraća kao bumerang.


IMA LI U OVOJ ZEMLJI POLITIČARA OSIM ŽELJKA KOMŠIĆA?


Svo pametovanje i moraliziranje, ma koliko ispravno bilo, se razotkriva kao notorno licemjerje, kada ga primjenjujete samo kad su drugi u pitanju a ćutite ili se ponašate identično objektu svoje kritike, kada se događa „u vašoj avliji“.

Muk bošnjačkog nacionalističkog medijsko-političkog establišmenta (obnažena ženska tijela uz dominantnu vremensku prognozu, na naslovnoj stranici, i ni slova o, veče prije toga, odaslanoj šokantnoj optužnici; uz neuvjerljive i priglupe komentare “nisam gledao taj prilog, pa ne mogu komentarisati”, bošnjačkih političara) i zbunjenost i nesnalaženje ostatka Federalne javnosti (dijelom razumljivi, zbog nepostojećeg moralnog kredibiliteta i otvorenog služenja tamošnjem nacionalističkom pljačkaškom režimu, medija na kome je optužujući materijal emitovan), ukazao je na ozbiljan problem još uvijek neizgrađenog principijelnog odnosa javnosti prema elementarnim stvarima.

Da, ugledni ljekar i direktor kliničkog centra može da, istovremeno, bude siledžija, koji premlaćuje ženu kod kuće; vjerski autoritet lokalne zajednice može da bude pedofil; predsjednik vlade može da bude lopov; mirni i pristojni susjed iz zgrade može da bude terorista ili plaćeni ubica i, konačno, general zaslužan za odbranu zemlje, pa možda i njen opstanak, može da bude ratni zločinac. Može! A na nadležnim organima je da utvrde da li i jeste. Ali, od javnosti se, bar u situaciji kad je suočena sa nečim što u najmanju ruku ostavlja mogućnost za sumnju – ženinim modricama, svjedočenjem djeteta, nalazima policije i tužilaštva ili video snimcima na kojim se jasno čuje naredba o strijeljanju - očekuje da tu mogućnost prihvati, i da ostavi mogućnost nadležnim organima da utvrde istinu. Individualni izrazi „vjerovanja” ili „nevjerovanja” u počinjeni zločin su apsurdni, jer se ne radi o religiji, nego o istini, koju je moguće utvrditi u predviđenom zakonskom postupku.

S druge strane, amnestiranje bilo koga za počinjeni zločin (što postoji kao tendencija u dijelu javnosti, i redovno se pravda nečim kod „onih drugih” – Bošnjaci to pravdaju stravičnošću i obimom zločina počinjenih od strane agresora i kvislinških formacija, Srbi nacionalnim nesrazmjerom optužnica i „neprocesuiranjem zločina nad Srbima”, Hrvati...), je neprihvatljivo. Ili kao što to kaže aktuelni Predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić (čiji su patriotizam i poštovanje prema ratnim zaslugama generala Dudakovića, neupitni): „Da je moj otac Marko počinio ratni zločin, neka ga vode. Ja bih ga prvi odveo! Prema bilo kome ko je počinio ratne zločine ne treba imati milosti. Nastranu ratne zasluge, na stranu herojstvo – ratni zločin zaslužuje kaznu!”


KAD TUŽIOCI GLUME KOMIČARE


Situacija, nastala nakon objavljivanja spornih snimaka, ukazuje i na neprihvatljivu institucionalnu i proceduralnu prazninu (ili se možda radi samo o individualnoj neodgovornosti i kukavičluku onih koji su reagovati bili dužni), koje proizvode nesagledivu štetu. Niko unutar države nije se našao pozvanim da se tim povodom obrati javnosti. Tužilaštvo BiH i njegov glavni tužilac, koji su, po svemu sudeći, bili najodgovorniji da izađu sa preciznim stavom i javnosti iznesu jasnu poruku, najprije su se od odgovornosti i obaveze prema javnosti branili pravnim poštapalicama o tome kako oni “ne komentarišu istrage koje su u toku”, a onda se, čak, upustili u, s obzirom na kontekst (radi se o ratnim zločinima, naime), krajnje neprimjerene “duhovitosti” i sarkastične komentare dostavljenog im dokaznog materijala (kao: “ima tu i dijelova iz filma Maratonci trče počasni krug”).

Niko, naime, od Tužilaštva BiH ne traži da komentariše istragu koju vodi, nego snimke koji su objavljeni. I pošto su javnosti stavljeni na uvid, ono je dužno reagovati i iznijeti svoj stav tim povodom. I u interesu javnosti i u interesu optuženog.

Ako su snimci autentični, ako nije u pitanju propagandna podvala i ako se zaista radi o naredbi koja je rezultirala izvršenjem ubistva, onda se počinitelj mora privesti i protiv njega podići optužnica i procesuirati ga. Ako je, s druge strane, u pitanju tek neka vrsta neprimjerenog skeča (morbidnog humora ljudi u vanrednim životnim okolnostima), koji nije rezultirao zločinom, nego samo, sada, poslužio za montažu političkim nastavljačima ratnog razaranja države, onda to Tužilaštvo mora jasno reći. Ne postoji treća solucija. Ili možda postoji? Ako tužilaštvo ne zna odgovor na ova pitanja, onda mora sprovesti istragu u cilju njegovog iznalaženja. Ali i o tome (da ne zna o čemu se radi i da će ispitati konkretne navode) mora obavijestiti javnost. A ne davati glupe izjave o tome da oni imaju 100 puta više video materijala od tog koji je emitovan. Pa šta? Sad javnosti odgovorite na pitanje u vezi ovog materijala.

I optuženom i javnosti i državi, ovakvim neodgovornim ponašanjem institucija nanosi se ogromna šteta. Podstiče medijski rat. I daljnje međunacionalno nepovjerenje u zemlji. Naprosto je neodrživo da se u pola zemlje određeni materijal vrti kao krunski dokaz nečijeg zločina, da druga polovina to ili ignoriše ili negira ili ne zna šta da misli, a da se nadležne institucije, pritom, ne oglašavaju i jasnim stavom o konkretnoj stvari (prikazanom materijalu) ne prekinu tu situaciju, u kojoj je upravo vakuum nastao nereagovanjem odgovornih, postao ključni argument srpskog nacionalističko-separatističkog projekta za daljnje sluđivanje tamošnjeg dijela javnosti.

Nepostojanje izgrađenih mehanizama djelovanje u “vanrednim situacijama” (koje bi za određene institucije trebalo da su redovne) vodi ka sumnji u dvostruke standarde, gubljenju kredibiliteta i stanju (polu)anarhije. Bespravnom poretku, kojim vladaju ne pravda i zakon, nego politika i nacionalistička mitomanija.


PS ili NIJE VAŽAN „NJIHOV“ MOTIV, VAŽNA JE ISPRAVNOST NAŠIH POSTUPAKA


Jasno je da srpski nacionalisti, koji, (zasad) mirnim putem, pokušavaju završiti genocidni projekat svojih ratnih prethodnika, čitav slučaj i optužbu protiv generala Dudakovića žele, s jedne strane, prikazati kao još jedan dokaz antisrpske zavjere unutar institucija države, koju žele razoriti, a, s druge strane, iskoristiti za izjednačavanje „svih strana“ u „građanskom“ ratu. No, protiv toga se može boriti jedino dosljednim poštovanjem zakona, neupadanjem u nacionalističku priču o „našim“ i „vašim“ zločinima i zločincima (jer, ni jedan zločin nije moj, a svakog zločinca bih poslao u pakao) i elementarnom ljudskošću, čiji je sastavni dio i žaljene za svakim nevinim čovjekom ubijenim ili na drugi način stradalim u proteklom ratu.

S druge strane „strane u ratu“ se ne mogu, niti će se ikada moći izjednačiti. Bez obzira na zločine „koje su činili svi“, kako to vole da kažu oni koji se s razlogom osjećaju suodgovornim za najstravičnija zlodjela, pa im onda ta poštapalica služi za samoamnestiranje. Zločini činjeni u sklopu rasističnih, genocidnih projekata, su dio zacrtanog plana, činjeni su svjesno i sistematski. Zločini pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine, su izdvojeni incidenti, koji sa zvaničnom politikom njenog civilnog i vojnog rukovodstava nisu imali veze. Za razliku od onih drugih, oni nisu naređivani (mada su – što je takođe zločin, da se razumijemo – prikrivani i neprocesuirani). Izjednačiti „strane u ratu“ ne mogu oni koji prozivaju generala Dudakovića za navodno počinjene zločine, nego oni koji se, eventualno, nađu na putu utvrđivanja istine i provođenja pravde.

" />

Samir Šestan: Da li će i Dudaković završiti na majicama

Samir Šestan

Neke stvari ne možete shvatiti dok vam se samom ne dogode.”

 

 

MORALNA RASKRSNICA ILI KALEMLJENJE GLUPOSTI

 

Najnovija („republičkosrpska televizijska“) optužba protiv Atifa Dudakovića, vjerovatno najveće ikone otpora agresiji na Bosnu i Hercegovinu i njenom razvaljivanju od strane kombinovanih agresorskih i kvislinških formacija, dovođenje je Bošnjaka i bosanskih patriota pred moralnu raskrsnicu, na kojoj se moraju opredijeliti: Principijelna osuda zločina i zahtjev za njegovo procesuiranje, ako postoje indicije da se zaista i dogodio, ili selektivni pristup pitanju zločina (i kazne) i negiranje istog ili branjenje počinioca, u slučajevima emotivne identifikacije s njim (tj. ako je on „naš“).

Nacionalistički monoliti, i javnost pod njihovom kontrolom, skloni su, naravno, ovom selektivnom pristupu, prema kojem naš stav prema zločinu i kazni određuju pripadnost zločinca i žrtve. U trojnoj „istini“, koja truje ove prostore, sva tri nacionalna monolita sebe doživljavaju kao žrtvu, koja se, u proteklom ratu, samo branila, a onda, kalemeći na takvu podlogu stav da je „u odbrambenom ratu nemoguće počiniti ratni zločin“ negiraju „vlastite“ zločine i zločinci su im redovno „oni drugi“. Pritom, politički instrumentalizirajući civilizacijsku potrebu kažnjavanja zločina (a spektar različitih načina na koje se to radi je gotovo bezgraničan), zločine i žrtve kolektiviziraju i prisvajaju, na nacionalnom principu, umjesto da jedina dva kolektiviteta koja se u tom kontekstu mogu izvući budu – žrtve (sve žrtve! ne „naše“ i „njihove“, nego žrtve) i zločinci (pri čemu je kod zločinaca problem malo drugačiji – oni bi trebali da budu nacionalno identifikovani, ali ne da bi se naci(onali)stički kolektiviteti njima ponosili, nego da bi im bili na vječnu sramotu).

Prezir i gađenje (i neshvatanje kako je takvo ponašanje uopšte moguće), prema konceptuHeroj a ne zločinac“, koji se i u zapadnom i u istočnom susjedstvu Bosne i Hercegovine (a i unutar nje, u onim dijelovima njenih konstitutivnih naroda kod kojih je nacionalna identifikacija samaticomizbrisala osjećaj pripadnosti vlastitoj državi) već godinama koristi u znak podrške nekim optuženima za ratne zločine, na izvjestan se način, Bošnjacima i bosanskim patriotima građanske provenijencije (koji Armiju RBiH poštuju kao jedinu legalnu vojnu formaciju na tlu međunarodno priznate države, na koju je izvršena agresija od strane njenih susjeda, potpomognuta paravojnim kvislinškim snagama iznutra), vraća kao bumerang.


IMA LI U OVOJ ZEMLJI POLITIČARA OSIM ŽELJKA KOMŠIĆA?


Svo pametovanje i moraliziranje, ma koliko ispravno bilo, se razotkriva kao notorno licemjerje, kada ga primjenjujete samo kad su drugi u pitanju a ćutite ili se ponašate identično objektu svoje kritike, kada se događa „u vašoj avliji“.

Muk bošnjačkog nacionalističkog medijsko-političkog establišmenta (obnažena ženska tijela uz dominantnu vremensku prognozu, na naslovnoj stranici, i ni slova o, veče prije toga, odaslanoj šokantnoj optužnici; uz neuvjerljive i priglupe komentare “nisam gledao taj prilog, pa ne mogu komentarisati”, bošnjačkih političara) i zbunjenost i nesnalaženje ostatka Federalne javnosti (dijelom razumljivi, zbog nepostojećeg moralnog kredibiliteta i otvorenog služenja tamošnjem nacionalističkom pljačkaškom režimu, medija na kome je optužujući materijal emitovan), ukazao je na ozbiljan problem još uvijek neizgrađenog principijelnog odnosa javnosti prema elementarnim stvarima.

Da, ugledni ljekar i direktor kliničkog centra može da, istovremeno, bude siledžija, koji premlaćuje ženu kod kuće; vjerski autoritet lokalne zajednice može da bude pedofil; predsjednik vlade može da bude lopov; mirni i pristojni susjed iz zgrade može da bude terorista ili plaćeni ubica i, konačno, general zaslužan za odbranu zemlje, pa možda i njen opstanak, može da bude ratni zločinac. Može! A na nadležnim organima je da utvrde da li i jeste. Ali, od javnosti se, bar u situaciji kad je suočena sa nečim što u najmanju ruku ostavlja mogućnost za sumnju – ženinim modricama, svjedočenjem djeteta, nalazima policije i tužilaštva ili video snimcima na kojim se jasno čuje naredba o strijeljanju - očekuje da tu mogućnost prihvati, i da ostavi mogućnost nadležnim organima da utvrde istinu. Individualni izrazi „vjerovanja” ili „nevjerovanja” u počinjeni zločin su apsurdni, jer se ne radi o religiji, nego o istini, koju je moguće utvrditi u predviđenom zakonskom postupku.

S druge strane, amnestiranje bilo koga za počinjeni zločin (što postoji kao tendencija u dijelu javnosti, i redovno se pravda nečim kod „onih drugih” – Bošnjaci to pravdaju stravičnošću i obimom zločina počinjenih od strane agresora i kvislinških formacija, Srbi nacionalnim nesrazmjerom optužnica i „neprocesuiranjem zločina nad Srbima”, Hrvati...), je neprihvatljivo. Ili kao što to kaže aktuelni Predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić (čiji su patriotizam i poštovanje prema ratnim zaslugama generala Dudakovića, neupitni): „Da je moj otac Marko počinio ratni zločin, neka ga vode. Ja bih ga prvi odveo! Prema bilo kome ko je počinio ratne zločine ne treba imati milosti. Nastranu ratne zasluge, na stranu herojstvo – ratni zločin zaslužuje kaznu!”


KAD TUŽIOCI GLUME KOMIČARE


Situacija, nastala nakon objavljivanja spornih snimaka, ukazuje i na neprihvatljivu institucionalnu i proceduralnu prazninu (ili se možda radi samo o individualnoj neodgovornosti i kukavičluku onih koji su reagovati bili dužni), koje proizvode nesagledivu štetu. Niko unutar države nije se našao pozvanim da se tim povodom obrati javnosti. Tužilaštvo BiH i njegov glavni tužilac, koji su, po svemu sudeći, bili najodgovorniji da izađu sa preciznim stavom i javnosti iznesu jasnu poruku, najprije su se od odgovornosti i obaveze prema javnosti branili pravnim poštapalicama o tome kako oni “ne komentarišu istrage koje su u toku”, a onda se, čak, upustili u, s obzirom na kontekst (radi se o ratnim zločinima, naime), krajnje neprimjerene “duhovitosti” i sarkastične komentare dostavljenog im dokaznog materijala (kao: “ima tu i dijelova iz filma Maratonci trče počasni krug”).

Niko, naime, od Tužilaštva BiH ne traži da komentariše istragu koju vodi, nego snimke koji su objavljeni. I pošto su javnosti stavljeni na uvid, ono je dužno reagovati i iznijeti svoj stav tim povodom. I u interesu javnosti i u interesu optuženog.

Ako su snimci autentični, ako nije u pitanju propagandna podvala i ako se zaista radi o naredbi koja je rezultirala izvršenjem ubistva, onda se počinitelj mora privesti i protiv njega podići optužnica i procesuirati ga. Ako je, s druge strane, u pitanju tek neka vrsta neprimjerenog skeča (morbidnog humora ljudi u vanrednim životnim okolnostima), koji nije rezultirao zločinom, nego samo, sada, poslužio za montažu političkim nastavljačima ratnog razaranja države, onda to Tužilaštvo mora jasno reći. Ne postoji treća solucija. Ili možda postoji? Ako tužilaštvo ne zna odgovor na ova pitanja, onda mora sprovesti istragu u cilju njegovog iznalaženja. Ali i o tome (da ne zna o čemu se radi i da će ispitati konkretne navode) mora obavijestiti javnost. A ne davati glupe izjave o tome da oni imaju 100 puta više video materijala od tog koji je emitovan. Pa šta? Sad javnosti odgovorite na pitanje u vezi ovog materijala.

I optuženom i javnosti i državi, ovakvim neodgovornim ponašanjem institucija nanosi se ogromna šteta. Podstiče medijski rat. I daljnje međunacionalno nepovjerenje u zemlji. Naprosto je neodrživo da se u pola zemlje određeni materijal vrti kao krunski dokaz nečijeg zločina, da druga polovina to ili ignoriše ili negira ili ne zna šta da misli, a da se nadležne institucije, pritom, ne oglašavaju i jasnim stavom o konkretnoj stvari (prikazanom materijalu) ne prekinu tu situaciju, u kojoj je upravo vakuum nastao nereagovanjem odgovornih, postao ključni argument srpskog nacionalističko-separatističkog projekta za daljnje sluđivanje tamošnjeg dijela javnosti.

Nepostojanje izgrađenih mehanizama djelovanje u “vanrednim situacijama” (koje bi za određene institucije trebalo da su redovne) vodi ka sumnji u dvostruke standarde, gubljenju kredibiliteta i stanju (polu)anarhije. Bespravnom poretku, kojim vladaju ne pravda i zakon, nego politika i nacionalistička mitomanija.


PS ili NIJE VAŽAN „NJIHOV“ MOTIV, VAŽNA JE ISPRAVNOST NAŠIH POSTUPAKA


Jasno je da srpski nacionalisti, koji, (zasad) mirnim putem, pokušavaju završiti genocidni projekat svojih ratnih prethodnika, čitav slučaj i optužbu protiv generala Dudakovića žele, s jedne strane, prikazati kao još jedan dokaz antisrpske zavjere unutar institucija države, koju žele razoriti, a, s druge strane, iskoristiti za izjednačavanje „svih strana“ u „građanskom“ ratu. No, protiv toga se može boriti jedino dosljednim poštovanjem zakona, neupadanjem u nacionalističku priču o „našim“ i „vašim“ zločinima i zločincima (jer, ni jedan zločin nije moj, a svakog zločinca bih poslao u pakao) i elementarnom ljudskošću, čiji je sastavni dio i žaljene za svakim nevinim čovjekom ubijenim ili na drugi način stradalim u proteklom ratu.

S druge strane „strane u ratu“ se ne mogu, niti će se ikada moći izjednačiti. Bez obzira na zločine „koje su činili svi“, kako to vole da kažu oni koji se s razlogom osjećaju suodgovornim za najstravičnija zlodjela, pa im onda ta poštapalica služi za samoamnestiranje. Zločini činjeni u sklopu rasističnih, genocidnih projekata, su dio zacrtanog plana, činjeni su svjesno i sistematski. Zločini pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine, su izdvojeni incidenti, koji sa zvaničnom politikom njenog civilnog i vojnog rukovodstava nisu imali veze. Za razliku od onih drugih, oni nisu naređivani (mada su – što je takođe zločin, da se razumijemo – prikrivani i neprocesuirani). Izjednačiti „strane u ratu“ ne mogu oni koji prozivaju generala Dudakovića za navodno počinjene zločine, nego oni koji se, eventualno, nađu na putu utvrđivanja istine i provođenja pravde.

Izjednačiti „strane u ratu“ ne mogu oni koji prozivaju generala Dudakovića za navodno počinjene zločine, nego oni koji se, eventualno, nađu na putu utvrđivanja istine i provođenja pravde