Čitaonica Žurnal

REPORTAŽA IZ PETRINJE: Iza ceste koja razdvaja svjetove

Monika Herceg i Marko Tomaš u Petrinji
FOTO: d.lovrović/m.herceg
Piše: Marko Tomaš

Marko Tomaš boravio je u Petrinji, gradu pogođenom stravičnim zemljotresom. Pročitajte crtice koje je zabilježio i pogledajte fotografije Denisa Lovrovića i Monike Herceg

 

 

 

1

Neke ceste kao da služe da razdvoje svjetove. Takav je i izlokan, blatnjavi šumski drum koji vodi ka selu Petski u brdima iznad Petrinje. Cesta koja vodi ka selu odraz je zapuštenosti tog kraja. Kao da u njemu žive neki zaboravljeni ljudi. 

 


(dl)


2

Pitao sam se jesu li ljudi u Petrinji već pomalo zaboravljeni? Kako bih odgovorio na to pitanje odlučio sam se mjesec i kusur dana poslije potresa zaputiti u Petrinju. 


Mediji odavno ne izvještavaju o stvarnosti. Mediji su ti koji kreiraju stvarnost. Nekad me znala šokirati razlika između medijskih izvješća i realnog stanja na terenu. To je bio dodatni motiv da otputujem u Petrinju. 


(dl)

 

4

U našem svijetu sve brzo postaje jučerašnja vijest. Tu vlada jednakost, sve se tretira kao roba za jednokratnu uporabu. Proizvodnja stvarnosti je grozničav, histeričan posao. Običan čovjek, žrtva potresa na primjer, postaje nebitan onog trenutka kada ga ne možete upotrijebiti kao informaciju. Ukoliko nije novina njegova je patnja beznačajna. Četrdesetak dana nakon razornog potresa koji je pogodio područje oko Petrinje i Siska stanovnici tog kraja su malo kome interesantni. Trenutačno se oko ljudske muke vodi borba interesnih skupina. Samim tim one su u fokusu javnosti. 

 (dl)

 

5

Trudim se da ovim ne kreiram stvarnost. Htio bih dočarati jezivu atmosferu koja vlada ulicama Petrinje i okolicom tog gradića. Pokušat ću pisati o onome što sam intuitivno osjetio i spoznao. Volio bih da mi rečenice klize ali one zapinju jedna za drugu. Očito ne znam kako bih objektivno opisao nevolje malog čovjeka. Svakako ne želim eksploatirati njihove emocije. Zato ovo i nije klasična reportaža. Jednostavno, dok ne vidite vlastitim očima ne možete shvatiti razmjere katastrofe. 

Na ulicama Petrinje ovih dana teško da možete i naići na običnog čovjeka. 


(mb)


6

Prvi put u životu čini mi se da je stvarno stanje gore nego je to prikazano medijskim izvješćima. 


(mb) 


7

U malom, lijepo uređenom centralnom parku koji je ujedno i središnji trg u Petrinji skupina od pet, šest građanki i građana raspravljala je s jednim predstavnikom vlasti o tomu što bi se sve moglo poduzeti kako bi se život vratio u Petrinju. 

 

8

Na kip djeteta koji resi fontanu u središtu centralnog parka netko je nalijepio papir sa stihovima Jure Kaštelana. Stihovi govore o nesalomivosti ljudskog duha.  


(mb)

 

9

Života u Petrinji trenutačno nema. Atmosfera je takva da se čini kako za njim ne vlada ni neki pretjeran interes. Svega četrdesetak minuta vožnje automobilom od Zagreba ruševine su jednog svijeta koji se čini neobnovljiv. Nigdje borbenog duha kakav obično zavlada nakon velikih katastrofa. Nije se valjda iscrpio u onih par tjedana neposredno nakon potresa? 

Jadan je to onda duh i malo ga je. 


(dl)

 

10

U središtu grada nema niti jedne obnovljive zgrade. Kako vratiti život grada u njegovo središte kada 1. osnovna škola i, vjerojatno, gimnazija moraju biti srušene. A proces čišćenja i rušenja još nije ni pokrenut. Građevinski strojevi rade jedino na rušenju robne kuće „Petrinjka“.

 (dl)

 

11

Dan je sunčan. Pravi proljetni. Prvi ovogodišnji po čijem mirisu možemo s mirom zaključiti da će opet doći proljeće bez obzira na pandemiju i potres koji je srušio grad u kojemu pokušavam nanjušiti, osjetiti bilo kakve proplamsaje života. 

Ono što me deprimira jeste opća atmosfera predaje. Nakon prvotnog entuzijazma kao da je svatko počeo voditi računa isključivo o svom malom pojedinačnom interesu. Imam razumijevanja za tu vrstu predaje. Iznevjereni i napušteni ljudi teško se zanose i zanos im se brzi iscrpi. 

Sjetio sam se roditeljskih ukora kada bih bio uhvaćen u laži – kada se jednom izgubi povjerenje je teško povratiti. 


 (dl)


12

Na oronulom kiosku papir s citatom iz Krležine „Galicije“. Netko ipak pokušava obodriti ljude. Problem je što je ljudi malo. Unatoč predivnom danu. 

 (mb)

 

13

Ruševine pričaju priču o tomu da je na ovom mjestu nekada davno netko planirao uređen, civiliziran život. 

Da, život je ovdje ključna riječ. 

Zgrade će se ponovno podići ali tko će obnoviti život. To zasigurno ne mogu dva papira s citatima revolucionarnih pisaca. Ali ipak su dobro došli u kao stidljiva zastava vjere u život. 


(dl)

 

14

Ulice su puste, sablasne i potpuno u kontrastu sa suncem ali zato sasvim u skladu hrpom građevinskog materijala u koju se pretvorila svaka pojedinačna građevina u užem centru Petrinje. 

Uži centar Petrinje djeluje kao deponij građevinskog materijala. 


(dl)

 

15

Kako bi popušili svoje prve cigarete klinci iz gimnazije, koja će se vjerojatno morati rušiti, skrivali su se u dvorištu druge potpuno srušene zgrade. S tim građevinama srušeno je tko zna koliko priča i uspomena koje su održavale plamen života u Petrinji. Kada se jednom prekine kontinuitet teško je stvari barem približno vratiti na njihovo mjesto. 


(mb)

 

16

Jako je čudno i demotivirajuće to što nema žamora raščišćavanja grada i akcije rušenja koje će biti prvi korak u obnovi. Zbog toga sam slobodan pretpostaviti da nitko ni približno ne zna kada će obnova završiti. A puno ljudi živi u kamp prikolicama ili stambenim kontejnerima. 

U sred zime ti ljudi su primorani živjeti među zidovima tankim poput zavjesa. 

Majka moje prijateljice govori nam kako je kamper nemoguće ugrijati. Jedini način je da 24 sata dnevno držite upaljenima električne grijalice. Nije mi znala pouzdano reći da li će građani morati sami platiti električnu energiju. Ona živi u selu Petski koje bi, u neko drugo vrijeme na nekom drugom mjestu, tako mi se čini, moglo izgledati pitoreskno. S njom živi i njezina mlađa kćer. U kuću se još uvijek ne usuđuju ulaziti. 

Potresi se i dalje događaju gotovo svakog dana. Mediji više ne izvještavaju baš o svakom pomjeranju zemljinih ploča. 

 (dl)


17

Moja prijateljica Monika je stigla u Petrinju po prvi put nakon potresa koji je srušio grad njezinog djetinjstva. Šutljiva je a i ja sam odustao od postavljanja unaprijed pripremljenih pitanja. Kada sam svojim očima vidio razmjere destrukcije šutnja mi se učinila kao jedina pristojna reakcija. Ali mi je drago da je tu. Za potres sam i saznao dok sam se dopisivao s njom. 

Zajedno s djecom bila je u posjetu roditeljskom domu. Ja sam se spremao za put u Sarajevo, sjedio sam za svojim radnim stolom u Mostaru i nestrpljivo čekao njezine odgovore. Ne mogu se sjetiti što smo komentirali, vjerojatno neku knjigu ili nečiji javni nastup ali to nije ni bitno. Nakon jedne pauze već sam se spremao napisati primjedbu da presporo odgovara jer ja moram krenuti. A onda mi se pod njenim imenom javila neka potpuno šokirana osoba porukom punom nevjerice…

 

(dl)

 

18

U jednoj franšiznoj pekari, očito panično napuštenoj u vrijeme potresa, u vitrinama su uredno složena peciva. 


 (dl)

 

19

Na glavnom trgu jedini objekt koji je ostao u komadu je trafika. Poput onih malih zabačenih  benzinskih crpki iz američkih filmova izgleda kao da ju je netko postavio u sred pustinje. Ali oko nje ne rastu kaktusi. Postavljena je na obod malog srednjeeuropskog parka iz doba austrougarske. Unatoč rijetkim prolaznicima trafika radi kao znak običnog života u najužem centru Petrinje. 

 

20

U utrobi znatiželjnim pogledima otvorenog potkrovlja s plafona visi luster pleten od trske.


(dl)

 

21

Pedesetak metara dalje obećanje života. Vojnik sa zaštitnom kacigom na glavi kroz prozor na prvom katu dobacuje haljine jednoj ženi. Upoznaju se a on već ima otvoren pogled u njezin najintimniji svijet. Iza tog naizgled idealnog romantičnog prizora nema mistike koja bi vodila k zaljubljenosti. Uskoro saznajem da su u brakovima. Dok joj spušta šarene haljine uredno okačene na vješalice razgovaraju o djeci. Nepristojno je što sam potajice prisluškivao njihov razgovor ali poput sunca u sred zime privukao me taj prizor koji obećava život. Ona će uskoro opet oblačiti svoje najljepše haljine. 


(dl)

 

22

Možda me ponajviše sablaznila pustoš petrinjskih ulica. Ni oni dijelovi gradića koji su barem naizgled neoštećeni ne pulsiraju životom. Možda je to uobičajen prizor za sredinu radnog dana u Petrinji ali osjećam da je to posljedica događaja koji je, bojim se, na dugački period suspendirao život u ovom gradu.

 

23

Zahvalan sam nebu na sunčanom danu. Učinio je prizor manje mučnim ali ga je i osvijetlio sasvim istinito. Nije loše vrijeme uzrok izostanka života s petrinjskih ulica. 


(dl)


24

Monika razmišlja naglas. Predlaže gerilske kulturne akcije poput nenajavljenih čitanja u parku. Kolutam očima. Poslije shvaćam da je u pravu. U svom je gradu sasvim prirodno dublje od mene vidjela ono što je meni tek bljesnulo kao tobožnja spoznaja. Petrinji treba udahnuti život, vratiti duh, plamen života. Obnova zgrada neće riješiti ništa. Ljudima treba vratiti vjeru u mogućnost stvarne obnove života. A to je, jasno je po svim izvješćima i vijestima iz ovog kraja, stvar o kojoj nitko ne vodi računa. Živimo u dobu stihije, a sve to je tek još jedna potvrda te činjenice. 


(dl)

24 

Pitamo se koliko je mladih ljudi potres doživjelo kao znak s neba da trebaju napustiti Petrinju. Pitamo se koliko njih će iskoristiti ovo kao prigodu da zauvijek napuste taj grad. Perspektive, po Monikinom svjedočenju, ni ranije nisu bile blistave ali barem su bile nalik manje – više svakoj maloj sredini na ovim prostorima. 

 

25

Nesposoban oteti se dojmu da su nedugo nakon prirodne nepogode ljudi u Petrinji i okolici prepušteni sami sebi. Hvata me jeza kad pomislim na odsutnost života kojom zrače prizori u Petrinji. I dalje razmišljam o tome zašto neke ceste namjenski razdvajaju svjetove kao da se time nekome želi poslati poruka o tome gdje pripada. I dalje se pitam kako se namjesti da ionako sirotinjski, zapušten i zaboravljen kraj pogodi nepogoda koja kao da vam želi ubiti i samu volju za životom. Kako baš da sve uvijek, što kaže narod, polomi batinu preko sirotinjskih leđa. 

 

(dl)


26

Na izlazu iz grada bacam pogled na staro kupalište koje se nalazi na ušću  Petrinjčice u Kupu. S onim kaskadnim terasama iz daljine djeluje nekako aristokratski. Kao kupalište srednjeeuropske gospode. 

 

27

Izašli smo na cestu koja trenutno razdvaja stvarnost zapuštene pa razorene provincije i glavnog grada. Dojam da prolazimo kroz vremenskoprostornu crvotočinu pojačava to što se ni za pola sata nalazimo u prometnoj gužvi prigradskih zagrebačkih naselja. 

 

(Svaka sličnost sa stvarnim licima i događajima iskrivljena je autorovom osjetljivošću i sklonošću pesmističnim predviđanjima.)

 

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Petrinja, Monika Herceg, Marko Tomaš, Čitaonica Žurnal