Čitaonica Žurnal

Nove pjesme Dijale Hasanbegović: Žena u ružičastoj haljini

FOTO: urbanmagazin
Piše: Dijala Hasanbegović

U Čitaonici Žurnal objavljujemo tri pjesme iz nove zbirke Dijale Hasanbegović "Žena u ružičastoj haljini"

 

 

AMNEZIJA

moje je ime
meni je nadjenuto ono je
moj je nadjev
moje je ime meni
zadjenuto je u kosu iznad uha
i ja sam ga skinuo
odavno se na njega ne odazivam
ja sam treptaj
gaza misli ja sam
mjesto gdje misli nisu
ničije ja
nosim zvukove u ušima
nosim riječi među zubima
i nikad ništa ne čujem
i nikad ništa ne govorim

na mojim prsima
na mjestu gdje koščice čine V
puklo je malo nebo oblaka
nebo meko kao vata
moja su dva oka dvije sitne
srebrene tačke
što čkilje u nebo kratkovidom upornošću
vlaga u mojim prsima glatka je i uporna
kao valjak
ja imam grč uma zapaljenje pojmova
iščašenje svijesti i želim se odjenuti
u neka druga imena
koja ne znače ništa
moje su grižnje savjesti zatvorile čeljusti
i zaspale site ja sam sretan čovjek
koliko samo čovjek bez sebe
može biti sretan
u moje spavanje ne stanu snovi
ja imam uganuće centra za san
ja imam okoštalost
želja ja patim od viška upornoga vremena
od upornog viška vremena
od upornog zarastanja vremenskih zapešća
od lomova upornih sati.

želim zaspati
prije nego što stignem
upamtiti oktobar, novembar, decembar,
srijedu, četvrtak, petak,
ljeto, jesen, zimu
zaspati prije nego što počnem
nizove
ritmove
redove
prije nego što usvojim mnemotehnike
prije nego što rimujem život
da ga lakše upamte
anđeoski horovi.

 

zenauruzicastoj

 

BLIC

Jednog će dana moj život
biti slika.
Jedna slika jednog dana
moj život neće
pričati hiljadu riječi
bit će to tiha slika
bez metafora.
Bit će jednog dana
okačit ću je
na dezinficirane štrikove
da se suši s golubovima
i svi će reći: eno joj života
odmah smo ga prepoznali
zar je još tu
baš mi je drago
što ga je uspjela uslikati
i udarit će LIKE.
Na slici će biti zavjesa
na zavjesi pažljivo zakačene
krekeću žabice
bijele žabice plastične
koje sakate nokte
opaka mala bića ali korisna
i bit će na zavjesi stilizirano cvijeće
kakvo djevojke nose na haljinama
i jedna mrlja izblijedjela od krvi
krvi što je prošla procurila eto
baš taj dan kad sam obukla haljinu
na kojoj je stilizirano cvijeće
kakvo djevojke nose na haljinama danas
ja nisam djevojka
nisam ni žena
na slici sam zavjesa
pažljivo zakačena
bijelim žabicama (tako se zovu)
da znate tražiti u radnji.
Sjena životinje će biti na slici
životinje koja žmiri kroz željeznu mrežu
slika izbjeglice u moj svijet
koji je sav
izvan slike.
Izvan oka
svega što možemo vidjeti
i o čemu možemo reći
hiljadu riječi.

 

 

SPASENJE

Žena u ružičastoj haljini
u smeđim cipelicama na potpeticu
sva u isprepletenim prstima
stoji ispred piljare i grčevito razmišlja.
To se vidi na obrvama stisnutim
jedna uz drugu, ocrtanim
olovkom za samo jedan izraz:
tihe ravnodušnosti.
U njenoj kosi je vjetar koji puše ljeti
a miriše na jesen.
Žena u ružičastom kostimu me gleda
jer stojim s kesom i čekam da mi izvagaju
pola kilograma bresaka mekih, trulih
onih što imaju vonj smrti svega slatkog,
trijumfa gnjilih snova.
Stoji, gleda me i ništa joj nije jasno.
Stoji u najlon čarapama koje svjetlucaju
u mraku i noge joj izrastaju iz trotoara
kao dva drvca ukrašena za Božić,
osmjehuje mi se našminkanim
ustima, malenim kao dugme,
punim kao stisnute dječje šake.
Nije me pitala, ali sam joj rekla.
Rekla sam kako sam imala
ljubav svog života
da smo kupovali skupa
breskve lubenice nektarine dinje grožđe
ali otkad ga nema
samo mi gnjili plodovi upadaju u kesu.
Rekla sam i da ih stavljam u zdjelu da trule,
lijepu kristalnu zdjelu
oduvijek na istom mjestu
da gledam kako zelene
da slušam kako im trune slatko meso
jer postoji taj trenutak kad voće zvuči
kao naši dlanovi, vrući i znojni kad se sklope,
postoji trenutak kad
breskvina baršunasta kora
podsjeća na podlaktice.
Ne smijem je dirati
jer će mi se koža prstiju naježiti.
Žena u ružičastom kostimu,
kose zlatne i prstiju isprepletenih,
nogu vojnički ispravljenih
nasred raspuklog pločnika
otpjevala mi je, nimalo zbunjena
da se treba sjećati samo lijepih stvari
i otišla u mrak bez voća,
povrća, torbe, bez osmijeha.
Ja sam otišla kući i otključavši vrata
zavirila u dnevnu sobu
potpuno praznu, potpuno plavu
sobu u vječnom sumraku
stala s kesom punom kraja u ruci i rekla:
Kupila sam voće.

 

157001690_2906021653056640_2400430690493619159_n


Dijala Hasanbegović je pjesnikinja, novinarka i književna kritičarka.
Radila je za tjednik Dani kao književna i pozorišna kritičarka, kao novinarka portala Radio Sarajevo i kolumnistica na portalu Diskriminacija. Objavljivala je eseje, poeziju i kritike za različite književne časopise. Pjesme su joj prevođene na engleski, poljski i norveški. Prvi engleski prevod objavljen je u The American Poetry Review (septembar, 2007).
Trenutno radi kao kolumnistica za Prometej.ba. Njena prva zbirka pjesama je „Neće biti djece za rat” (Vrijeme, Zenica, 2017). Druga zbirka „Žena u ružičastoj haljini”, izlazi ovog proljeća.
Živi u Sarajevu.

 

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Dijala Hasanbegović