KAUČ SELEKTOR

Dobro došao nazad, selektore: Borba protiv nezainteresiranog i ciničnog protivnika

Piše: Marko Tomaš

Dobili smo u ove tri utakmice još jednog velikog igrača u Radetu Kruniću, tako da Šehić, Pjanić i Džeko više nisu sami i jedini autoriteti na terenu. Ima tu materijala za nekakve uspjehe. Kažu igrači da imamo i trenera za to. Pa, evo, dobro došao

 


Prošao je Goran Pandev svašta u svojoj profesionalnoj karijeri. Nekoliko sezona je bio među najboljim napadačima Europe ali uvijek je djelovao nekako nepouzdano i nestabilno kao čovjek koji može što poželi kad mu je volja ali ne kad mora. Igrajući za Inter, Lazio i Napoli osvojio je sve velike trofeje koji se mogu osvojiti u klupskom nogometu i to kao jedan od onih često izgubljenih likova koji nas oduševi tek povremeno da bi nas podsjetio kako je i on tu i kako polaže pravo na svaki od osvojenih trofeja.

Svakom osvojenom peharu dao je svoj doprinos. Ne uvijek najveći ali nikada zanemariv. Sve je, dakle, Pandev postigao što je mogao kao klupski igrač. A spadao je među skupinu onih velikih igrača koji dolaze iz malih i nogometno nerazvijenih zemalja poput BiH ili Makedonije. Iako smo skloni o sebi misliti drugačije, i mi skupa s Makedonijom činimo europski nogometni Liliput kojem se, eto ponekad dese veliki igrači koji su nama dokaz naše nepriznate i neshvaćene veličine. Pandev je toga bio svjestan i osjećao se dužnim jednom u životu oprobati na barem jednom velikom natjecanju reprezentacija. Pandev je taj dug osjećao, prije svega, prema samom sebi. Htio pred sam kraj karijere kad je namirio sve svoje klupske ambicije i kad je ono što mu je ostalo u nogama, a ostalo je očito još jako puno, mogao potpuno staviti u službu one divne crvene zastave na kojoj sija sunce kao, valjda, ideološka odrednica te male nesretne zemlje koja je rijetko kad u povijesti imala prigodu uživati spokoj i blagodati.

Htio je Pandev u svojoj domovini potvrditi status neupitne veličine. I pružiti prigodu sebi i svojim zemljacima da uživaju, rasterećeni i konačno odbačenih nogometnih kompleksa, u lipanjskom suncu i vrhunskom reprezentativnom nogometu. Koliko su balasta zbacili sa svojih pleća pokazuje i rezultat koji su postigli u Duisburgu gdje su bez puno panike, na momente djelujući kao rutineri kojima je pobjeđivanje Njemačke najobičniji dan u uredu. Goran Pandev je ostvario snove Makedonaca ali, trebamo i mi toga biti svjesni, on je to učinio jer je htio ostvariti svoje dječačke snove.

 

NISMO LOŠE IZGLEDALI

 

I mi smo se nadali čudu protiv Francuske. Nismo loše izgledali, mogli smo i zaslužili smo više ali obilo nam se o glavu užasno okružje oko reprezentacije za koje je, mora se to stalno ponavljati, kriva nogometna vrhuška Bosne i Hercegovine. Kad je okružje onakvo kakvo treba biti, kad su, što se kaže, glave skupljene i svi rade za isti cilj onda i mi uspijevamo. Primjer za to nam je onaj mitski plasman u Brazil koji je mogao biti okidač za nizanje takvih uspjeha. To nije postao isključivo greškom ljudi iz Saveza. Umjesto da su učili od onih koji su prinudno vodili Savez u ono predbrazilsko vrijeme, njihovi nasljednici su samo pripisali tuđe zasluge sebi i onda krenuli voditi interesne bitke preko leđa Saveza i ponajviše A reprezentacije.

A da bi Edin Džeko i Miralem Pjanić na primjer, pa i Rade Krunić koji polako sazrijeva i pokazuje da je veliki igrač, ostvarili svoje dječačke snove i posljedično snove svih nas, moraju imati poticajno okružje. Protiv Finske, gdje smo mogli i trebali dobiti više ali nismo zaslužili zbog ponavljanja istih sistemskih pogreški, i Francuske, protiv koje se opet dogodio paradoks da se Griezmann okružen šestoricom naših braniča nađe nečuvan, rezultati su dugotrajnog pokušavanja izlaženja iz grča. Sad nam već postaje i psihološki teret činjenica da se više nitko ne sjeća kad smo zadnji put upisali pobjedu. U takvoj situaciji nadati se pobjedi protiv Francuske je suludo. Ali, eto, blesavi smo pa smo se nadali unatoč svemu što se događa oko bosanskohercegovačkog nogometa.

 

NEZAINTERESIRANI FRANCUZI

 

Igra kakvu smo prikazali protiv Francuske nas ne treba zavarati. Mi već po navici igramo bolje protiv reprezentacija iz samog nogometnom vrha. Tu igračima nije potrebna posebna motivacija. Ali da bi se pobijedilo takve momčadi moraš imati i nekakav plan. Čini se da smo ga mi i imali.

Ali i Francuzi su nas iz nekog razloga pustili da ga probamo ostvariti.
Mi smo izgledali dobro jer su Francuzi izgledali nezainteresirano svjesni da će iskoristiti svoje šanse kad do njih dođu i čemu onda suvišno razbacivanje energije. Nisu li na jednak način došli i do titule prvaka svijeta? Kvaliteta kojom raspolažu garant je da će bez obzira na sve stvoriti barem jednu prigodu ili će protivnik napraviti barem jednu kardinalnu grešku. Sve što oni trebaju je biti spremni da iskoriste prigodu koju stvore ili pak onu koju im pruži protivnik. Nas su vjerojatno i potcijenili što je priznao i Deschampes kad je utvrdio da smo protiv njih izgledali još bolje nego protiv Finske.

Trebamo se prestati čuditi činjenici da nas takav protivnik potcjenjuje jer smo se doveli do toga da nas potcjenjuju i momčadi poput Finske što je tvrdnjom da smo ih iznenadili pristupom i igrom priznao izbornik finske reprezentacije. Ta pozicija autsajdera dovela nas je u prigodu da ostvarimo plan igre. I dalje sam siguran da smo i pojedinačno bolja momčad od Finske ali mi smo se zbog psihološkog momentuma srozali ispod vlastitih mogućnosti. Ono u čemu su Finci bolji i zbog čega su zapravo oni u prednosti jeste okružje u Savezu i generalno zdravija sredina u kojoj žive i rade.

 

U ČEMU SMO GROZNI

 

Mi moramo očekivanja uskladiti sa stvarnim stanjem stvari. A to podrazumijeva da sami sebi priznamo u čemu smo grozni. To ponavljam kao papagaj. Mi smo mali, marketinški nebitni ,ako nismo u svakom trenutku na maksimumu, dolazit će do toga da nam se ne sviraju dva prekršaja koja su komotno mogla biti ključ za uspjeh protiv Francuske. Prema svemu smo zaslužili barem bod ali dojam protiv Francuske vara svakoga. Oni su već nekoliko godina najciničnija reprezentacija svijeta. Zbog toga su i prvaci svijeta. To dovodi do toga da se protivnik barem na minutu previše opusti, napravi neku fatalnu grešku ili prosto stvori njima situaciju u kojoj bez puno muke stvore i realiziraju prigodu. Na pobjeđivanje troše minimum energije. Čuvaju je za trenutke kad im je stvarno potrebna, kad moraju koristiti sve raspoložive resurse, kako je to bilo zadnji put protiv Hrvatske u finalu Mundijala u Rusiji.

Sve smo to znali i mogli smo biti sigurni da će nam pružiti dovoljno prostora da ih pokušamo ozbiljno ugroziti. Na žalost nismo uspjeli a, kako znamo, sreću treba zaslužiti. Samo malo sreće nam je nedostajalo da nakon dvije utakmice imamo na kontu barem dva boda, što bismo svi pozdravili kao veliki uspjeh, pogotovu uzevši u obzir rezultate drugih utakmica koji nam redom idu na ruku. Svakako dojam koji smo ostavili u porazu protiv Francuske nije zalog za nekakav euforični optimizam kakvom smo skloni. Trebamo pobjedu i to hitno i to protiv bilo koga. Jedino tako se možemo početi rješavati grča.

Ne znam zašto se Rade Krunić čudi načinu na koji je izbornik Petev dočekan od javnosti. Nije imao neprijateljski doček zbog toga kakav je on trener, već zbog načina na koji je postavljen na tu funkciju. Siguran sam da je motiviran da nas sve natjera da pojedemo vlastite riječi ali to neće dočekati. Barem od mene. Uspjesi ga ne mogu abolirati što je bio dio jednog sramnog i kriminalnog procesa. A malo si uvijek i ono što su ljudi iz tvog društva, a tko je u ovom slučaju društvo koje ga podržava jasno je kao dan. Jedan je bjegunac od hrvatskog pravosuđa a ostali su do svojih funkcija došli preko rođačkih i političkih veza. Nije ih preporučila kompetentnost, nikakvi uspjesi u nogometu ne stoje iza tih ljudi, do pozicije moći su došli jer su miljenici onih na većim pozicijama moći koji preko njih svoju moć i utjecaj šire i na nogomet jer žele i otuda isisati nešto za sebe, nek' se nađe zlu ne trebalo. Takvi se smjenjuju na kormilu saveza. A što i kako rade pokazuje pustoš koju ostavljaju iza sebe jer to što ne mičemo iz mjesta nas sve više gura u zapećak.

Cijeli svijet nogometno napreduje ovako ili onako a mi ostajanjem na istim pozicijama sve više zaostajemo. Sad su nas prestigli i Makedonci čijem se uspjehu beskrajno radujem, prestigla nas je Armenija, naznake ozbiljnog napretka pokazuju i Maltežani i uskoro nećemo više moći unaprijed upisivati uspjehe ni protiv koga. Tako da se trebamo prestati čuditi što nam se to događa. Bili smo bolji, pa smo postali izjednačeni pa ćemo uskoro biti lošiji. Tako to biva kad drugi rade i napreduju a ti stojiš u mjestu jer ništa ne radiš sustavno i ne postavljaš čak ni temelje za dugoročni razvoj nego svo vrijeme samo otimaš i u najboljem slučaju krpiš dupe da se i ono ne rascvjeta pred očima svijeta.

 

MALO SREĆE I SMIJEHA

 

Treba nam svima malo sreće i smijeha, ali kako to očekivati od bestidne ekipe, jer bestidan je svaki Zeljković koji umisli da ima pravo biti u istoj prostoriji s Edinom Džekom a kamoli da ima obraza tući se za poziciju na kojoj mu je formalno pretpostavljen. Ali to je tako u svijetu u kojem picmajstori poput Raiole u medijima pljuju Alexa Fergusona jer je konačno osvijestio da je Ferguson Pogbu otjerao Raiole.

Bilo kako bilo, drago mi je čuti da je Petev uspostavio dobar kontakt s igračima i da im se nametnuo kao autoritet. To je mogao isključivo određenim znanjem i radom, pa se možemo nadati da smo igrom slučaja konačno dobili pravog čovjeka za trenutak u kojem se nalazimo a ne kukavičje jaje. Nadati se onda da možda i ovi počnu barem na krajnje izvršne pozicije stavljati kompetentne ljude, ali to ne može dugoročno uljepšati našu stvarnost. Dok se ne počnu stvarati infrastrukturni uvjeti za napredovanje, sve je ovo samo krpljenje rupa po principu „drži vodu dok majstori odu”.

Svakako, prvi ciklus kvalifikacija počeo je bolje nego sam se nadao. A neki optimizam u pogledu rezultata na terenu ne treba ulijevati predstava protiv Francuske nego upravo izjave Krunića i Džeke kako su za izbornika dobili pravu osobu. Petev nam sigurno svima želi pokazati. Pa ako stvori opsadnu atmosferu po principu sami protiv svih, možda i pokrene proces iskupljenja naših senatora za koje sam siguran da uspjehe žele više od bilo koga od nas, ulog je njihovo mjesto u povijesti, njihova ambicija da pokažu da su najbolji. A sigurno je da imamo veći potencijal nego smo do sada pokazali.

Dobili smo u ove tri utakmice još jednog velikog igrača u Radetu Kruniću, tako da Šehić, Pjanić i Džeko više nisu sami i jedini autoriteti na terenu. Ima tu materijala za nekakve uspjehe. Kažu igrači da imamo i trenera za to. Pa, evo, dobro došao.

(zurnal.info)