Kauč selektor

Formiranje Super lige: Nogometna linija između bogatih i siromašnih

Piše: Marko Tomaš

Europski nogometni rub postat će neka vrsta kolonija koje će s vremena na vrijeme milošću bogatih dobivati prigodu da se ogrije pod reflektorima njihovim velebnih stadiona. To će biti najveća nagrada za nogometne provincije.

 

 

Vrijeme je da više pažnje obraćamo na Europa ligu. To je klasa do koje ćemo u budućnosti, ako budemo dobri i pažljivi na nogometnom i političkom satu, jedino moći dobaciti. Usvojen je novi, elitistički format Lige prvaka kao ustupak UEFA – e najbogatijim klubovima koji su prijetili osnivanjem Superlige izvan ingerencija europske kuće nogometa. Priča o raslojavanju, novom klasnom ustroju euorpskih nogometnih natjecanja savršeno se uklapa u crne scenarije naizgled ukinute budućnosti.
Već se dugo množe antiutopijski scenariji budućnosti.

Dojma sam da se njihova produkcija dodatno povećala u posljednjih godinu dana otkako je svijet pokorila i paralizirala prva istinski globalna pandemija 21. stoljeća. Antiutopijski scenariji su preselili iz područja književne i filmske fikcije u dnevnu politiku te u razgovore običnog puka. Priče su barem po jednoj stvari iste. Svijet budućnosti bit će baziran na radikalnom raslojavanju. Klase će nestati, a svijetom će hoditi dvije kaste. Jedna, dakako, povlaštena i druga potpuno razvlaštena. Dakle, malo tko predviđa da će se čovječanstvo kretati u smjeru u kojemu je išlo tijekom većeg dijela 20. stoljeća, ka dokidanju klasnih i svih drugih razlika, a ka potpunoj jednakosti i jednakopravnosti. Tako je to bilo barem načelno, ovdje ionako govorimo o načelnim principima i njihovim mogućim posljedicama.

 

HOROR SCENARIO

 

Jedan od horor scenarija predviđa kako će prvo doći do raslojavanja između zemalja koje pripadaju bogatom dijelu svijeta i onih siromašnih. Vakcina protiv Covida će biti stvar po kojoj će se početi crtati granice novog svijeta. s jedne strane crte će biti oni dezinficirani a s druge oni kužni, siromašni svijet će tako postati neka vrsta kolonije za leprozne. Već čujemo najavljivanje restrikcija što se tiče kretanja a jedina sloboda koju nam je zapadni svijet do pandemije istinski pružao jeste sloboda kretanja. Ovim bi ona bila dokinuta.

Konzumiranje slobode pretpostavljat će tako ispunjavanje mnoštva uvjeta što je daleko, čak na drugoj strani spektra, od obećanja prava na slobodu samim tim što si se rodio. Onima kojima je jasno na što ciljam ne trebaju dodatna pojašnjenja a ja bih se ovdje zaustavio što se opisa konteksta tiče jer dalje od površnog prikazivanja ne mogu dobaciti s obzirom na prirodu teksta kojeg pišem.

Ako opet pogledamo nogomet kao zrcalo svega što se događa u društvu možemo vidjeti da je često nogomet i prethodnica određenim društvenim promjenama. Zbog toga me već neko vrijeme zabrinjava najava elitnih europskih klubova o osnivanju nekakve europske superlige u kojoj bi pravo natjecanja svake godine imali isključivo oni najbogatiji i s najvećim marketinškim potencijalom. A to je ono bitno, marketinški potencijal jer u zapadnom svijetu marketing je jedina konkretna industrija koja bilježi konstantan rast kojeg ni pandemija nije usporila. Ono što sablažnjava jeste činjenica da elitni klubovi i marketinški stručnjaci potpuno ignoriraju kontekst u kojemu imaju raditi a da o nekakvom povijesnom kontinuitetu i ne govorimo. Kako bi to rekao jedan ministar iz regije: mi nismo u situaciji da uzimamo činjenice u obzir.

A činjenice govore da završnica Lige prvaka već godinama postaje igralište istih klubova s tek jednim ili dva uljeza. Ove godine je to Porto. Ove godine imamo i jednu posebnost, nema publike na tribinama. To dodatno oduzima na draži ovih utakmica a unekoliko i demaskira cijelu priču. Naporno je iz sezone u sezonu gledati iste utakmice a kad im oduzmete publiku shvatite da je njima tu i publika izlišna. A izlika za stvaranje super lige je povećavanje broja zanimljivih utakmica i izbjegavanje onih bez globalnog marketinškog potencijala. Ovo globalno postaje problem jer nogomet je odavno izgubio komponentu vezanosti uz lokalnu zajednicu što mu je bio i izvor kompetitivnosti. Znači, klubovi koji nose ista imena nisu oni isti koje smo mi znali a koji su izrasli na rudarskoj, tvorničkoj, aristokratskoj, kakvoj hoćete tradiciji. Mi iz navike, po inerciji već godinama pristajemo na laž.

Elita zapravo želi povući crtu, granicu između sebe i onih koji su interesantni tek na lokalnoj ili nacionalnoj razini. Slijepi za kontekst ne vide da je odavno postalo dosadno iz godine u godinu gledati iste utakmice. Samim tim nesposobni su vidjeti da bi dodatno gomilanje takvih utakmica postalo još manje interesantno, barem publici koja dolazi na stadione. Zato je moguće da se oni navikavaju igrati bez publike jer ih za publiku na stadionu nije ni briga, njih interesira publika na globalnoj razini koja će utakmice pratiti putom TV – a što je format daleko bitniji za plasiranje reklama. Zbog toga valjda već godinama ulaznice za elitne lige postaju polako neka vrsta turističkog aranžmana jer lokalnu zajednicu malo tko zarezuje što je put ka stvaranju franšiza i selidbi klubova poput one kakva se događa u Americi. Što reče onaj kolumnist, znate ga svi, živi pored rakijskog kazana, pardon mora: Orbanu ne bi bilo mrsko da ima FC Liverpool Budapest, čak i ne bi žalio para. A nadošli smo na to komentirajući kako Liverpool domaće utakmice bolje igra na Puskas areni nego na Anfieldu.

 

NAVIJAČKI SAN

 

Ukoliko bi sve utakmice nove Lige prvaka bile približno dobre kao ona koju su u Munchenu odigrali domaći Bayern i PSG tek tada bismo kvalitetom nogometa mogli opravdati izmjene formata natjecanja. Bila je to uistinu prava nogometna poslastica što bi rekli nogometni komentatori a i ja sam jedan od njih pa samim tim i ja to pišem mrtvo i hladnije od toga. Posljednjih par sezona rijetko smo imali prigodu vidjeti toliko otvoren utakmicu, gotovo bez sekunde praznog hoda. Bila je to trenerska noćna mora i navijački san.

Bayern je u napadačkom smislu odigrao gotovo savršenu utakmicu. Nešto im je ipak nedostajalo. Bio je to Robert Lewandowski. Teško da bi popularni Lewa propustio iskoristiti svu onu masu izglednih prigoda i poluprigoda koje je stvorila Bayernova momčad. Treba ipak primijetiti da je utakmica krenula u tom smjeru tek nakon ozljede Marquinhosa. Tek tada je obrana PSG – a postala porozna i propusna poput loše skladištene gaze. Osim toga, mnogi će sada pomisliti da sam potpuni nogometni imbecil PSG je imao utakmicu pod kontrolom.

Mauricio Pochettino je shvatio da ne treba izmišljati toplu vodu. Nema nikakve potrebe da se njegova momčad u utakmicama poput ove, kada je na drugoj strani ravnopravan i u nekim stvarima bolji protivnik, bespotrebno troši. Bitno je postići aktivan rezultat jer uvijek postoji uzvrat a teško da Bayern može ponoviti savršene utakmice u nizu. I tu uskače kvaliteta kojom raspolaže PSG a koja je umnogome koncentrirana u momčadi na način na koji je koncentrirana u reprezentativnoj momčadi Francuske. Na koncu, unatoč nevjerojatnoj dominaciji Bayerna, PSG je odradio upravo onakvu utakmicu kakvu je zamislio njihov trener. Plan mu je poremetila jedino ozljeda kapetana koja je izbacila obranu iz ravnoteže. PSG je pobijedio Bayern na način na koji je reprezentacija Francuske osvojila svjetsko prvenstvo. Puštali su protivnika da se nemilice troši i frustrira potpuno hladnokrvni i svjesni da će iskoristiti svaku pruženu prigodu i u najmanju ruku ostvariti aktivan rezultat. Pobjeda protiv Bayerna u gostima i više je nego aktivan rezultat. A možemo ga u potpunosti staviti na stranu ukoliko smo neutralni promatrači.

Bila je to utakmica upravo za nas. Čisti nogometni užitak koji je, vjerujem, slomio srca mnogobrojnim šahistima. Ako je gledao ovu utakmicu, Jose Mourinho na primjer je zasigurno mislio da se nalazi u paklu a da pojma nema kako je dospio tamo. Za njega i mislioce slične njemu bio je nogometni logor u paklu kojim upravlja Johannes Cruyff.

 

PRAZNI IGRAČI

 

Na sličan način na koji je PSG dobio momčad Bayerna Real je, s malo više autoriteta i garda, dobio Liverpool koji ove sezone na trenutke djeluje kao da njime upravlja nogometni savez Bosne i Hercegovine. Igrači djeluju prazno, kao da im je isisana energija. A ono što najviše zabrinjava jeste činjenica da je Juergen KLopp neuobičajeno nervozan i da je izgubio onu finu džentlmensku distancu koja ga je krasila i kojom je šarmirao publiku, medije pa i protivnike.

Čini se kako ovosezonskom Liverpoolu nedostaje onaj stari Klopp koji se ne doživljava ozbiljno i koji uživa u svoM poslu. Trenutačno dobri Nijemac djeluje poput chefa kuhinje kojeg slama pritisak da iz godine u godinu opravdava Michelinove zvjezdice koje je zaradio njegov restoran. Ako nas je netko navikao na čuda onda je to Liverpool ali ovo ne miriše na sezonu čuda ali je zato možemo, u slučaju Liverpoola, nazvati izrazito čudnom sezonom.

Real i Liverpool odigrali su jednu prosječnu, za ovaj stupanj natjecanja uobičajenu utakmicu baš kakva je bila i ona između Manchestera i Dortmunda. E, sad zamislite gomilu takvih utakmica koje će se igrati tijekom cijele sezone iz tjedna u tjedan između protivnika koje smo proteklih godina sučelice gledali uglavnom tek pred sam kraj sezone. U takvom formatu i s momčadima od kojih se očekuje isključivo nogometna izvrsnost ovakve će utakmice biti one koje ćemo smatrati ispodprosječnima.

Kome to treba? Ekipi koja gomila novac, smatra cijeli svijet tržištem i nije ju uopće briga za nekakve tamo lokalne nogometne tradicije ili pak za pružanje šanse nekoj sirotinji da kroz igru barem malo obogati vlastite živote. Rub ima biti rub, margina, čuvar granice i uzgajivač jeftinih ljudskih resursa kako se veliki ne bi još morali smarati razvojem talenata koji je ionako kao proces neodrživo skup i neprofitabilan u bogataškom okružju koje želi imati gotovu i odmah iskoristivu kvalitetu i više si ne želi dopuštati skupe pogreške s kojekakvim nedorađenim talentima.

Europski nogometni rub postat će neka vrsta kolonija koje će s vremena na vrijeme milošću bogatih dobivati prigodu da se ogrije pod reflektorima njihovim velebnih stadiona. To će biti najveća nagrada za nogometne provincije. Hoće li se one dosjetiti jadcu pa se samoorganizirati i stvoriti okružje u kojemu će oni određivati pravila igre i koliko će im to uopće biti dopušteno teško je reći. UEFA je bila tu da osigura kakvu takvu pravednost u raspodjeli uloga ali je postala talac, točnije korumpirana je ogromnim prilivom novca za koji sebi zasluge pripisuju isključivo bogati, oni koji imaju najveći udio u tržištu. Brojke govore u njihovu korist a u kapitalizmu se brojkama ne proturječi.

Ovo su zadnje sezone u kojima se među osam najboljih redovito nađe nekakav Porto. Pazite, nekakav Porto. Bit će da je klubovima kakav je Chelsea postalo gotovo ispod časti igrati s uljezima među najboljima. Točnije postalo im je ispod crte isplativosti pa s ljubomorom gledaju udio u gledanosti utakmice između globalnih brendova poput Liverpoola i Reala pa i Cityija i Borussije a o srazu Bayerna i PSG -a da ne govorimo. Chelsea se tu, bit će, osjeća zakinuto i ne želi više dopuštati takve situacije. Tko je tko u prošlom svršenom vremenu više nije bitno. Veličina se ne mjeri postignućima ali se zato postignućem smatra isključivo profitabilnost projekta a naši su nogometni klubovi baš kao i naši životi postali tek projekti.

 

STERILNA LIGA BOGATIH

 

Porto je, recimo, dvostruki europski prvak. PSG je jednom dobacio do finala. Ali Porto je klub kojeg nema u planovima za super ligu i u novom formatu lige prvaka bit će neželjeni gost. Eto, kakva ima biti ta elitna liga. Džaba se mi rugamo „vještačkim“ klubovima. Ali možemo i imamo pravo biti zabrinuti za sudbinu europskih natjecanja. UEFA je rekla odlučno ne ali onda najavom novog formata Lige prvaka pokazala koliko joj je stalo do jednakosti i jednakopravnosti. Umjesto inkluzivnosti novi format Lige prvaka dodatno će otežati klubovima drugog i trećeg europskog nogometnog svijeta da se približe eliti. Dobit ćemo tako sterilnu ligu bogatih koja se natječe za utjecaj na globalnom tržištu i ligu za kužne koji će tek čeznutljivo moći gledati preko granice preko koje je usmjerena i sva pažnja svijeta. što će se događati iza te medijske zavjese teško je predvidjeti.

Ali bojim se da će i naši prostori postati još veća platforma za ilegalne i paralegalne poslove i mešetarenja razne vrste. Tamo će gorjeti svjetla reflektora a mi ćemo se vući kroz polutamu. Dolazit će oni tako na nogometni safari kako bi ulovili i odvukli preko granice najveće nogometne talente i to je to. Nepravda nije tek najavljena, ona je u realizaciji. Koliko će mračno sve to biti ostaje da vidimo. Samo trebamo iz našeg leprozorija baciti pogled ka raspaljenim svjetlima svijeta spektakla. Kuš tamo s borbom, kuš sa zanosom, kuš s tradicijom.

Tradiciju mijenjamo statistikom, a borbu i zanos reprodukcijom uvijek istog spektakla koji će simulirati sve pa i emocije. Radost će biti poput smijeha iznuđenog blesimetrom. Znat ćemo točno kada se treba radovati. Bit ćemo dio spektakla. Glumit ćemo sami sebe, onakve kakvih se možemo prisjetiti. Ostalo zamišljajte sami.

(zurnal.info)

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Kauč selektor, Marko Tomaš