Sevdah

Potraga duga 17 godina: Pronađeni izgubljeni snimci legendarnog sazlije Muhameda Mešanovića Hamića!

Piše: Damir Imamović

Punih 17 godina Damir Imamović je tražio izgubljene snimke legendarnog sazlije Muhameda Mešanovića Hamića. Konačno imamo priliku čuti deset kućnih snimaka iz sedamdesetih godina, snimljenih u kući porodice Alihodžić

 

 

Još od 2004. godine tragam za snimcima sazlije Muhameda Mešanovića Hamića (1931-1978). Iza njega je ostalo svega 15 profesionalno snimljenih pjesama u arhivu Radio Sarajeva i one su tokom sedamdesetih godina objavljivane na singlicama beogradskog PGP-a i zagrebačkog Jugotona. Premalo za sve nas koji volimo sevdah i koji volimo Hamića. Ipak, nada da ću nekada pronaći snimke sa privatnih druženja na kojima je svirao Hamić nikada me nije napustila. Po čaršiji se pričalo o dernecima na kojima ga je neko snimao na magnetofon, ali svaki pouzdan trag na koji bih naišao ubrzo bi se ohladio. A onda je moja potraga iznenada uspjela!
Danas s ponosom predstavljam jednu takvu seriju od 10 snimaka koji su pronađeni na tavanu porodične kuće Alihodžić u ulici Potoklinica.

 

KO JE BIO HAMIĆ?

 

Nikada nisam sreo nekoga ko voli sevdah a da ne voli sazliju Hamića. Čak oni koji ne vole spore, narativne pjesme uz saz, kao i oni koji ne vole Hamićevo nazalno pjevanje, uvijek na kraju s respektom dodaju: „Hamić je bio nešto posebno!“. Uz poznati duo pjevačice Behke Topčić i sazlije Igbala Ljuce, sazliju Kadira Kurtagića i violinistu i pjevača Mehu Varešanina, Hamić je bio među posljednjim izdancima sarajevske sazlijske scene. Ipak, bio je on i više od toga, to se čulo već tada, pa je postao čaršijskom legendom još za života. Dolazili su ga slušati i poznati radijski pjevači: Safet Isović ga je dizao u nebesa, Zaim Imamović tvrdio da je Hamić najbolji od „starih sazlija“ (iako je Hamić bio mlađi od njega više od deset godina); nema beogradskog pjevača kojeg nisu, prilikom posjete Sarajevu, vodili da sluša Hamića, da čuju kako se „stvarno“ pjeva i svira sevdah.

U jednom svom tekstu, Ahmed Burić će, po značaju, uporediti Hamića sa čuvenim američkim blueserom Robertom Johnsonom. Obojica su bila izuzetno sugestivni pjevači i svirači svojih instrumenata. Snimili su vrlo malo, ali je i to bilo dovoljno da ostave ogroman uticaj na generacije koje su došle poslije njih. I zaista, gotovo sve pjesme koje je Hamić ostavio iza sebe, iako su neke od njih bile na repertoaru sevdalija dugo prije njega, upravo će zbog njegovih izvedbi ostati da važe kao klasici sevdaha: „Teško meni jadnoj u Saraj'vu samoj“, „Bogata sam, imam svega“, „Na Bembaši, na Babića bašči“, „Oj, međice, međice“…

1 Omot Hamic (1)

(Omot jedne od Hamićevih singlica iz sedamdesetih godina)

 

 

U POTRAZI ZA HAMIĆEM

 

Godine 2008. sam za sarajevski „Start“ napisao tekst o Hamiću u želji da pronađem nekoga ko mogao znati nešto pouzdano o tom čudesnom čovjeku s Vratnika. Završio sam ga riječima: „Da li je moguće da na nečijem tavanu prašinu skuplja još poneka Hamićeva ploča? Možda neki snimak sa sijela, teferiča, nečijeg rođendana? Možda neki probni snimak na kućnom magnetofonu? Da li je presnimljen na audio kasetu? I da li je moguće da ta kaseta nije neke 1987. presnimljena posljednjim hitovima Vesne Zmijanac?“

Nakon tog teksta javilo mi se mnogo ljudi. Donosili su ploče koje već imam, audio kasete s presnimcima sa tih istih ploča… Sve je bilo uzalud, ništa od Hamićevih snimaka nije se više moglo pronaći. Ljeta iste godine odsvirao sam koncert u Svrzinoj kući koji sam posvetio uspomeni na Hamića. Odsvirao sam tada svih petnaest Hamićevih pjesama i bilo je to zaista veče za pamćenje. Izuzetno me usrećilo da je na koncert došla i rodbina Muhameda Mešanovića Hamića. Sa nekima od njih sam ostao u kontaktu i prikupio ponešto priča o njegovom životu, a upoznao sam i Hamićevog sina iz drugog braka Emira Mešanovića. On, ipak, oca nikada nije upoznao pa mi ništa više nije mogao reći. O nekim snimcima, osim onih objavljenih na pločama, niko nije znao ništa.

A onda sam od nekoga od ljudi s čaršije koji su bili na koncertu saznao da je izvjesni gospodin Sejo Skikić bio dobar prijatelj s Hamićem. Sejo, rekli su mi, još živi na čaršiji, negdje uz Sagrdžije, i vjerovatno ima snimke Hamića sa sijela! Odmah sam mu se javio i pozvao se na kafu. Sejo i njegova gospođa Minka ugostili su me kao najrođenijeg i ispričali mi sve što su znali. Hamić je bio majstor stolar, ali se slabo time bavio. Kao dijete je znao ukujisati sa neke od vratničkih džamija, a već kao momak zaljubio se u saz i mejhanu. Volio je društvo, ali Sejo se ne sjeća od koga je učio saz.

Derneci kod čuvenog sarajevskog privrednika Avde Toholja bili su glavna tema u čaršiji. Tu bi se okupili i Behka i Ljuca, kao i Mehaga Varešan. Sa Behkom je, kažu priče, Hamić i živio jedno vrijeme. Neobičnu ljubav Hamić je pokazivao za vozove. Volio je putovati i, priča Sejo, nekoliko puta je bio u Istanbulu, odakle je donosio sazove i preprodavao ih po Sarajevu. Pratila ga je priča da dobro govori turski. Vozom je putovao i u Konjic gdje mu je neki čovjek razbio saz pa ga je Hamić zbog toga tužio. Karakterom, bio je pomalo ters. Nije se dao nagovoriti da zasvira ako njemu nije ćejf. Kad zapjeva (a to mi je pored Seje potvrdio i svako ko je bio u društvu s Hamićem), niko nije smio pustiti ni glasa, a kamoli zapjevati! Hamić bi prekinuo nepozvanog pjevača, pružio mu saz i prosiktao: „Haj', hoš ti pjevat' il' ja…?!“

Sejo mi je potvrdio i da je Džemal Bijedić bio veliki Hamićev obožavalac. Prilikom posjeta Sarajevu, često je „slao po Hamića“. Priča se da je Džema posebno volio pjesmu „Pod Mostarom čudan bostan kažu“ koju mu je ovaj pjevao na repeat. Jedan prijatelj prenosi čaršijsku priču koja, ako i nije istinita, sigurno jeste vrijedna prenošenja:
„Bilo je to negdje u brdima oko Sarajeva. Sjedilo se dugo u noć uz Hamićevo kucanje. Sve ugledan svijet okupljen oko Džeme. Ekipa se razišla pred zoru a na proplanku je ostao samo Hamić koji po turski sjedi na stolu, kuca u saz i pjeva. Ispred njega Džema, na tronošcu, ogrnut kaputom, k'o Tito. Pored Džeme dva tjelohranitelja. Majkinog mi rahmeta, čo'jek mi prič'o!“ Kako god, Džema je očito bio presudan faktor da Hamić, bez zaposlenja i radnog staža, dobije stančić u novoizgrađenom naselju Pejton 1970-ih godina. Hamić je jedno vrijeme bio bez stana, ženio se i razvodio, pa je čak povremeno živio kod prijatelja Hikmeta Alihodžića (zvanog „Naser“) u tadašnjoj ulici Leze Perere. Ipak, u svojoj novogradnji Hamić nije uživao dugo, samo nekoliko godina. Umro je od raka grla 1978. godine, sa svega 47 godina.

A onda je Sejo rekao nešto na šta sam bukvalno skočio sa stolice: „Ovi snimci njegovi što imam su s jednog novogodišnjeg sijela. Bili na Crepoljskom na derneku, možda ’71., pa došli kod nas…“. Gledao sam ga u iščekivanju. Iz ormara je izvadio magnetofonsku traku, predao mi je a ja sam mislio da ću zaplakati. Otrčao sam kući, izvukao stari magnetofon i pažljivo montirao traku strahujući da ne pukne. Pokrenuo sam mašinu i čekao da se pojavi bilo kakav zvuk. Nadao sam se graji sijela, Hamićevom sazu… Ništa. Ni na jednom od kanala ništa! Prazna traka. Nazovem Seju a on, iznenađen: „Ne znam, to je jedina traka koju imam. Ako nije to, onda ne znam gdje je.“ Hladan tuš.

 

SAZLIJSKA TRADICIJA SARAJEVA 

 

Staro Sarajevo imalo je vrijednu sazlijsku tradiciju. Sve do početka 20. vijeka, većina sazlija ostaju anonimni pojedinci čija imena nisu bila dovoljno važna da bi ih neko zapisao. Tek štampa s početka 20. vijeka, kao i katalozi prvih stranih izdavačkih kuća koje su snimale u BiH, pomogli su mi da otpočnem sastavljati kakav takav sazlijski historijat. Prvi sazlija na pozornici bio je Nuraga Džabija koji na zajedničkoj zabavi društava Gajret i El-Kamer, 17. aprila 1905., prati Zlatu Haraminčić.

 

2 Zlata Haramincic i Nuraga Dzabija

 

(Zlata Haraminčić i Nuraga Džabija u povodu zajedničke zabave u organizaciji Gajreta i El-Kamera, 15. aprila 1905. godine u Društvenom domu u Sarajevu. Izvor)

 

Najvažniji sazlija zabilježen u katalogu snimaka firme Grammophone (napravljenih u Sarajevu 1907. i 1908.) bio je Salih Kahrimanović.
Između dva svjetska rata dolazi do prave renesanse saza i prvih organiziranih aktivnosti na omasovljenju sazlijske svirke. Krajem 1920ih sarajevsko kulturno društvo Gajret nastoji da okupi sazlije u takum (tur. grupa). Fotografija iz Jugoslovenske pošte od 5. marta 1930. predstavlja petoricu sazlija koji su više ili manje redovno svirali kao Gajretov „zbor umjetnika na sazu“: Hamdija Hadžihalilović, Hamdija Čadro, Asimaga Jasika, Edhemaga Sulejmanović i Salihaga Hodžić

 

3 Takum sazlija

(S lijeva na desno, stoje: Hamdija Hadžihalilović i Hamdija Čadro, sjede: Asimaga Jasika, Edhemaga Sulejmanović i Salihaga Hodžić).

 

Nešto kasnije se takumu pridružuje i sazlija Amir Haskić. Rođen 1900. godine u Prijepolju, Haskić je u Sarajevu živio od 1925. godine. Datum smrti nikada nisam saznao. U duetu sa najaktivnijim članom onog takuma sazlija Asimagom Jasikom, snimala ga je 1937. godine ekspedicija njemačke Akademije nauka na čelu s čuvenim Gerhardom Gessemanom. Kasnije će Haskić postati uzoritim sazlijom jer je upravo njegovu svirku i njegov saz muzikolog Vlado Milošević iskoristio za svoj, danas klasični tekst o sazu iz 1962. godine.

Ipak, najveći guru tadašnje scene, po svjedočenju mnogih, bio je Alijaga Bibić (cca. 1890-1940.). Svirao je violinu, harmoniku i saz. Slijep od rođenja, držao je kafanu negdje na Brajkovcu/Hambinoj carini i goste zabavljao svojom svirkom. Bio je učitelj mnogih i njegove pjesme zapisivalo je nekoliko generacija novinara, muzikologa i drugih znatiželjnika. Veliki dio repertoara klasične zbirke „Sevdalinke“ Hamida Dizdara iz 1945., potiče od Alije Bibića. Kulturno društvo Gajret pokušalo ga je 1929. godine privoliti da se pridruži njihovom takumu sazlija, ali ne postoje dokazi da se Bibić odazvao.
Vrijedna muzikologinja Ankica Petrović utvrdila je da je, uoči Drugog svjetskog rata, važan rasadnik umjetnosti saza bila kafana „Kanarinac“ negdje na Bjelavama. Svirale su tu starije sazlije, a mlađi su dolazili da ih slušaju, stidljivo donosili svoje instrumente, upijali i čekali svoju priliku. Nije poznato da li je Alijaga Bibić posjećivao „Kanarinac“, ali mnogi njegovi učenici zasigurno jesu.

 

HAMIĆEVA VEZA S TRADICIJOM SAZA

 

Istražujući historijat saza u Sarajevu, nastavio sam prikupljati sve informacije o Hamiću. Bilo mi je nevjerovatno da nije postojala direktna veza između njega i one prijeratne scene. Morao se sretati s tim ljudima, poznavati i učiti od nekih od njih. A onda sam počeo nailaziti na prve glasove o tome kako je sazlijska scena poslijeratnog Sarajeva ipak nekako povezana sa prijeratnim događanjima.

Kadir Kurtagić, sazlija iz kruga oko Behke, Ljuce i Hamića, pričao je Ankici Petrović o tome kako je, kao mladić, posjećivao onu kafanu „Kanarinac“ i tamo pravio prve korake. Kasnije saznadoh da je Igbal Ljuca još kao dječak obilazio slijepog Aliju Bibića i učio od njega. Polako sam počeo otkrivati kontinuitete u onome za šta smo svi mislili da je isprekidana linija. A onda mi je, kao i mnogo puta do tada, u pomoć priskočio moj dobri drug i zasigurno najvažniji arhivista sevdaha Semir Vranić.

Godine 1965. u Sarajevo stiže indijski muzikolog Deben Bhattacharya. Producirao je tih godina ploče sa muzikom iz Indije, Španije i raznih drugih zemalja. Snimci iz njegove kolekcije završili su na nekoliko LP ploča i u kasnijim CD izdanjima. Vječito tragajući, kao i ja, za zagubljenim sevdalijskim pričama, Semir je nabasao na informaciju da je Bhattacharya bio u Jugoslaviji 1965. godine te da je snimao i u Sarajevu. Odmah se bacio na pretragu i među nekoliko francuskih izdanja iz Bhattacharyine kolekcije, pronašao pet snimaka na kojima se spominje Hamić. Bila je to prvorazredna senzacija!

Kada mi je Semir poslao snimke, shvatio sam da je stvar i važnija nego sam isprva mislio: Hamić na tim snimcima svira u duetu sa, ni manje ni više, nego sa Amirom Haskićem: istim onim sazlijom koji je povremeno bio član gajretovog takuma i snimao sa Asimagom Jasikom za Njemačku Akademiju nauka. Veza između Hamića i prijeratne sazlijske scene Sarajeva konačno je bila uspostavljena.

 

4 Amir Haskić i Hamić 1965

 

(Fotografija iz arhiva Debena Bhattacharye; Amir Haskić, lijevo i M. M. Hamić, desno)

 

Tih nekoliko snimaka i repertoarski predstavljaju senzaciju: Hamić i Amir Haskić sviraju „Sarajevski početak“, instrumentalnu kompoziciju koja se među sazlijama smatrala vrhuncem umijeća i bila na repertoaru članova prijeratnog takuma.

Tu su još i:

1. „Akšam doš'o, jacija se sprema“ i
2. „Bogata sam, imam svega (sazovi Hamić i Haskić, pjeva Hamić),
3. „Ljubičice i ja bih te brala“ i
4. „Banja Luko na krajini hvala“ (sazovi Hamić i Haskić, pjeva Haskić).

Moja nada da ćemo jednom otkriti još Hamićevih snimaka počela je da se ostvaruje. Brojka zabilježenih izvedbi Muhameda Mešanovića Hamića popela se na dvadeset. Inspirisan ovim Semirovim otkrićem, uradio sam o tome i emisiju u serijalu „Sevdah Changes“ koji sam tada radio za Radio Sarajevo. Nakon toga, okrenuo sam još jedan krug po čaršiji, raspitivao se kod ljudi koji su mogli poznavati Hamića, zapomagao u intervjuima, molio ljude da mi se jave ako išta znaju. I stvar je konačno urodila plodom.

 

OTKRIĆE KUĆNIH SNIMAKA

 

Preko novinarke Federalnog radija Lamije Šeper, kontaktirala me je gospođa Sadža Alihodžić iz ulice Potoklinica u Sarajevu. Tvrdila je da ima Hamićeve snimke. Kada sam čuo kako se gospođa preziva i gdje živi, odmah sam povjerovao da smo na pravom tragu. Sjećate se onog Hikmeta Alihodžića zvanog Naser iz nekadašnje ulice Leze Perere (danas Potoklinica)? Onog kod kojeg je Hamić povremeno živio prije nego mu je Džema nabacio stan? Eh, ti Alihodžići!  Sjetih se i da mi je Sejo Skikić pričao da je Naser imao autolimarsku radionicu i divnu bašču u kojoj je sa Hamićem uvijek sijelio. Priča se opet usijava.

Ponovo namotavanje trake na stari magnetofon, ponovo strah da će pući, ali i još veći: da na njoj ponovo - nema ništa. A onda se začuo Hamićev glas kako pjeva „Kraj tanana šadrvana“… Najljepša verzija uz saz ikada! Presnimio sam brzinski sve sa trake na telefon, da mogu iznova slušati bez da je pohabam. Sjećam se da sam otkazao sve poslove tih dana i udubio se u jednog potpuno drugačijeg, neproduciranog, spontanog Hamića.

Pjesme na traci nisu bile cjelovite. Počinjale su od pola strofe, trajale sa dosta tehničkih smetnji, prekidale, završavale naglo. Ali bio je to prozor u jedan magični, danas nestali svijet. Hamićeva izvedba na tim snimcima sve je ono što sam sanjao da bi ona mogla biti: inspirisana, meraklijska, sa solažama koje traju duže nego na profesionalnim snimcima. Sjetih se da mi je Sejo Skikić pričao da je Hamić svirao samo kada je njemu bio ćejf. A na ovim snimcima se baš čuje da mu je bio ćejf.

Repertoarski, tu se nalazi 10 pjesama od kojih je Hamić samo tri ranije profesionalno snimio: „Na hastalu gori svijeća“, „Il' je vedro, il' oblačno“ i „Oj, međice, međice“. Ova posljednja završava možda najljepšom sazlijskom solažom koju sam ikada čuo. Ona traje neobično dugo i pretvara se u neki osmanski marš, bliska je „Sarajevskom početku“. Možda uspijem otkriti da li je imala ime, da li ju je snimio još neki od sazlija, ili se radilo o improvizaciji.

Iznenadio me Hamić sa još jednom pjesmom: „Da mi je znati, bože moj“. Kakva predivna verzija! Pjesma se pjevala po Sarajevu u sazlijskim krugovima, a od nje će kasnije Šemsa Suljaković napraviti narodnjački hit. Nepotpuna pjesma koju sam imenovao „Pod njom sjede tri dilbera mlada“ vjerovatno je „Turundža (ili „Žuta dunja“) kraj Dženneta rasla“. Iako ne možemo sa sigurnošću znati koju je verziju je Hamić pjevao, motiv se prepoznaje (ovu poveznicu zahvaljujem Zaninu Berbiću).

Posljednji kuriozitet je turska narodna pjesma „Entarisi al basma“ („Haljina joj od crvene basme“) ili „Yeşillim, Yeşillim”. Kada sam prvi put čuo kako Hamić pjeva na turskom, bio sam uvjeren da se radi o nekoj staroj pjesmi koju su generacije sazlija prenosile s koljena na koljeno. Sâm sam sebi bio smiješan kad sam otkrio da je bila veliki hit kojeg su snimale popularne turske zvijezde 1950ih i 1960ih. To je Hamić mogao čuti ako je bio u Istanbulu ili čak pronaći na pločama. Njegova izvedba najviše podsjeća na verziju koju je snimila jedna od najvećih zvijezda turske klasične i pop muzike, Zeki Müren. Hamić i on rođeni su iste, 1931. godine. Hamić u Sarajevu, Zeki u Skoplju. Zeki je bio gej ikona Turske koja je svojim izuzetnim pjevačkim stilom uspjela pronaći mjesto u srcima i najkonzervativnijih obožavatelja. Pitanje o kvalitetu Hamićevog turskog ostavljao sam po strani odlučivši da vjerujem čaršijskim pričama o tome da ga je dobro govorio.

Za potrebe ovog članka, ipak sam zamolio prijateljicu, stručnjakinju za turski jezik, prof. dr. Aminu Šiljak-Jesenković, za mišljenje o Hamićevom turskom. Na osnovu preslušavanja ove pjesme, zaključila je da on nije baš govorio turski. Uspio je da se iznese s tekstom uz dosta grešaka, ali, sudeći po izgovoru određenih glasova, nije poznavao ni osnove izgovora turskih vokala. Pjevao ih je možda na osnovu nekog nevješto zapisanog teksta ili skidao po sluhu. Moguće je da se mogao i sporazumijevati na turskom, ali vjerovatno ništa više od toga.


POSLUŠAJTE HAMIĆA!


Na kraju ove priče, poslušajte Hamića! Vjerujem da ove predivne snimke mora čuti što više ljudi i zbog toga ih danas iznosim u javnost u obliku playliste na mom youtube kanalu. Link imate na kraju teksta. Oni po svim zakonima pripadaju g. Sadži Alihodžić iz Potoklinice. Ali pripadaju pomalo i svima nama koji volimo sevdah i Hamića. Moja potraga za Hamićem i drugim sazlijama ne prestaje. Pričao mi prijatelj da je kod njegove poznanice na televizoru nekada stajala mala figurica Hamića. Nju sad tražim...

 

Kraj tanana šadrvana

 

 

Da mi je znati

 

 

Majka kara šećer Salihagu

 

 

Trula lađa

 

 

Na hastalu gori svijeća

 

 

Oj međice + Sarajevski početak

 

 

Djevo, djevo

 

 

Il' je vedro, il' oblačno

 

 

Pod njom sjede tri dilbera mlada

 

 

Entarisi al basma

 

 

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Sevdah, Muhamed Mešanović Hamić, Damir Imamović