Kauč selektor

Ko će naslijediti Bayern: Luka Modrić u kavezu

Piše: Marko Tomaš

Uzvratni ogledi slijede već naredni tjedan. I dalje je sve otvoreno samo više nisam siguran koliko su i ova natjecanja zapravo otvorena. Vrata jesu otvorena, svi smo pozvani ali stol je dugačak i naša su mjesta daleko od čela stola, daleko čak i od orkestra a jako blizu toaleta

 

 

Desetak posljednjih dana glavna sportska tema u medijima je nogometna Superliga. Stavljena je na čekanje ali izgleda da svatko o njoj ima potrebu izraziti mišljenje. Odnosi u nogometu toliko su se promijenili zadnjih godina da je potreba za promjenama očita. Pitanje je samo u kojem će smjeru te promjene ići. Superliga je za sada medijski balon koji se već ispuhao ali držim da je ona kao ideja pokazatelj smjera u kojem će se kretati međunarodna klupska natjecanja.

 

UMARANJE IGRAČA

 

U tim raspravama prošli su dani do prvih polufinalnih ogleda Lige prvaka. I tu sam se i ja poput svih nogometnih „tradicionalista“ mogao samo nasmijati vlastitoj naivnosti. Liga prvaka je odavna postala ekskluzivno natjecanje upravo onih klubova koji su „osnovali“ Superligu. PSG, Manchester City, Chelsea, Real Madrid s manjim promjenama ti se klubovi posljednjih godina smjenjuju s drugim klubovima iz Superlige u poluzavršnici Lige prvaka. U tom svjetlu možemo gledati i drugo najvažnije europsko natjecanje.

Prije svega, par sezona Europa liga je među elitnim klubovima iz Liga petice smatrana smetnjom, ligom u kojoj bespotrebno umaraju igrače. Ali, zatim je Europa liga postala način da se dokopate Lige prvaka. Tako da sada imamo situaciju da polufinale Europa lige igraju klubovi koje smo naviknuti redovito gledati u Ligi prvaka, a neke od njih i u završnici. Manchester United, Arsenal, Villareal, Roma. Nitko se ne bi čudio niti da je jedan od ovih klubova u polufinalu Lige prvaka. Znači ni Europa liga više nije utješno natjecanje za klubove izvan tzv. liga petice. Dakle, jednake šanse za sve, koje smo zagovarali kao protivnici nekih zatvorenih sustava, su izgleda odavno izgubljene samo ih nismo bili svjesni. A onda – ipak – nije bilo nemoguće da recimo Dinamo iz Zagreba završi na mjestu Villareala. Valjda je to ono što smo zagovarali iako gledajući ovih osam klubova u završnici europskih natjecanja situacija se doima beznadnom.

Real, Chelsea, City i PSG odigrali su dvije bezmalo iste utakmice. U svakoj od njih svakom je pripalo po jedno poluvrijeme. Jedinu pobjedu upisao je City a i to više nesmotrenošću vratara i igrača obrane PSG – a. Niti jedna od ovih utakmice nije nam dala odgovore koje čekamo cijelu sezonu a to je tko će naslijediti Bayern na vrhu Europe.

 

IGRA OKO JEDNOG IGRAČA

 

Real se izvukao jednim lucidnim potezom Karima Benzeme. Tuchel je stvar postavio jednostavno. Zatvorio je Luku Modrića u kavez i Real jednostavno nije mogao povezati igru sve dok Zidane nije odlučio pustit Modrića da se pomjera na polubočne pozicije. Tako se ova utakmice odigrala oko jednog igrača. Kada je bio neutraliziran izgledalo je da će Chelsea samljeti Real Madrid. Kad je sudjelovao u igri Real je postajao dominantniji. To je suština ogleda između Reala i Chelseija.

U prvom dijelu utakmice u Parizu izgledalo je da će PSG lagano ostvariti prednost na svom terenu. A onda je s par manevara u drugom dijelu Guardiola okrenuo utakmicu u svoju korist. Opteretio je bokove PSG – a čime je brzo umorio i stopere pariške momčadi pa su usijedila dva pada koncentracije nakon kojih je City postigao golove.

Uzvratni ogledi slijede već naredni tjedan. I dalje je sve otvoreno samo više nisam siguran koliko su i ova natjecanja zapravo otvorena. Vrata jesu otvorena, svi smo pozvani ali stol je dugačak i naša su mjesta daleko od čela stola, daleko čak i od orkestra a jako blizu toaleta.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Kauč selektor, Marko Tomaš