Huligani

Algoritam nasilja: Nisu djeca kriva, tako su programirana

Piše: Marko Tomaš

Algoritam u kojemu roditelji praktički nagrađuju one koji su stvorili situaciju u kojoj ih napuštaju djeca. Kao da su se pomirili s tim da na ovim prostorima normalno nikad nije bilo niti će ikada biti. Nisu djeca kriva što su mamlazi. Tako su programirana

 

 

Zanimljivo je kako policijska patrola u Mostaru primijeti jednog (brojem 1) kršitelja policijskog sata, sustigne ga i umlati na licu mjesta a sve ispod nadzorne kamere. Stvar je zanimljiva u svjetlu toga da ista ta revnosna policija ne uoči deset i nešto više kršitelja policijskog sata koji mirne duše, pod fantomkama, prehodaju pola grada kako bi polupali nekoliko prozora i pokušali isprovocirati nerede većeg intenziteta. U slučaju prvom, dakle, policija prati i umlati prekršitelja mjera dok u drugom slučaju policija tek naknadno privede osumnjičene. Nesretna jedinka je tako imenom i prezimenom postala poznata javnosti a dječaci mamlazi pod fantomkama i dalje su ostali nepoznati javnosti što ih i dalje čini mamlazima, samo neimenovanim.

 

SLOBODA KAO KOLEKTIVNA POJAVA

 

Puno to govori o našem društvu. To je društvo gomile, kolektiva. Samim tim i sloboda je tu, kako voli reći Svetislav Basara, kolektivna pojava. Pojedinac u takvom okružju, naročito ako želi slobodno misliti i djelovati, nema što tražiti. To je tako u svim zemljama u kojima se politika kreira i na koncu održava nasiljem. U Bosni i Hercegovini to je odavno uspostavljen političko društveni algoritam. Prije tridesetak godina tada narastajuća nacionalistička politika u društvo je kao virus ukucala nekolicinu parametara i sve od tada algoritam se koristeći njima održava, razvija i prenosi s generacije na generaciju.

Unatoč tomu što vrijeme prolazi, što su stvari odavno jasne i vrapcima na grani, sve je uzalud. Algoritam nasilja u BiH ne da se zaustaviti. Jednostavno Bosna i Hercegovina treba kompletan reset kako bi se izvukla iz tog gliba vulgarnosti, nasilja i sveopćeg propadanja. Kako do njega doći bez provale općeg nasilja teško je reći ali psihoza koja se od rata na ovamo stvara doziranim uličnim i medijskim nasiljem rezultira gotovo bolnim osjećanjem nesigurnosti. A taj osjećaj pak rezultira osipanjem bosanskohercegovačkog stanovništva.

 

NISU DJECA KRIVA

 

E, sad, isti taj narod koji se osjeća nesigurnim uporno bira predstavnike koji su tu tek da održavaju stanje takvim kakvo jeste. I to je svojevrsni algoritam koji održava samog sebe. Algoritam u kojemu roditelji praktički nagrađuju one koji su stvorili situaciju u kojoj ih napuštaju djeca. Kao da su se pomirili s tim da na ovim prostorima normalno nikad nije bilo niti će ikada biti. Nisu djeca kriva što su mamlazi. Tako su programirana.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Mostar, Marko Tomaš