Čitaonica Žurnal

Iz Crvenog solitera: Virus između živih i mrtvih

Piše: Darko Cvijetić

Kada imaš virus, naglo nemaš naciju. Nego si onaj koji je obolio, kojeg svatko izbjegava.

 

 

Tim BiH istraživača usavršio je metodu za obuku pčela u otkrivanju mina. To su postigli tako što su pčele naveli da povežu miris TNT-a s hranom, točnije – šećernom otopinom. Na terenu se dresirane pčele skupljaju u blizini mjesta na kojima su zakopane mine, u nadi da će pronaći hranu. Iako je za pčele bezopasno zujati kroz minirana polja, za ljude je itekako opasno pratiti insekte do točaka na kojima lociraju mine. Tu nastupaju dronovi. Koji prate pčele, potom poseban softwer uspoređuje slike i učestalost okupljanja. “Procjenjuje se” da u BiH ima oko 80 tisuća zaostalih mina, u Hrvatskoj još oko 30 tisuća. Dosad je poginulo preko pedeset deminera.


Ali, kakav čudan med. Ne možeš stići zarez staviti između utegljenih.


* * *

 

Budi kao nebo, nemaj zavičaj. Zapravo, med odnosi pčele.

Pišući kratki esej o Walteru Benjaminu, o njegovom proučavanju teatra, naravno da se sudaram s velepnim likom Ane Asje Lacis, latvijskom revolucionarnom kazališnom redateljicom, koja je i upoznala Benjamina s Brechtom. Kakvo društvo za muzu – Brecht, Piscator, Fritz Lang, Benjamin – za baltičkog angela, na Capriju, 1924. !
A ta baltička belle, u Rusiji je još 1918. osnovala “Eksperimentalno kazalište” za rusku ratnu siročad, gdje su nesretna djeca glumila, i oslobađala se, po njezinim metodama, trauma pokolja Revolucije i rata!
Objavila je knjigu “Djeca i kino”, 1928.
A već period od 1938. do 1948. provela je u radnom logoru, u gulagu, kao kontrarevolucionarka!
Imala je dug život. Do pedeset i neke, dakle godinama, ništa nije znala o Walteru.
Umrla je 1979. nekom staračkom smrću, kakva je pohodila tih godina Anu Ahmatovu ili Nadeždu Mandeljštam.
Djeca glumci, ratna siročad i redateljica Asja Lacis, u selu kakvo je Orel, u kaosu svršene Revolucije boljševika. To je slika koja je čisto Benjaminovska. Da li je neko dijete postalo glumac na osnovu boravka u orelskom teatru Ane Asje?
Možda bi u Bosni trebalo saditi Asjine teatre, s idejama za izlječenje od rata?
Neprekidno u upotrebi – riječ rat, postala je primjenjiva u vokabularima današnjih klinaca, koji ne razumiju sjenku nad sobom. Kazališno snježenje stiropora po svijetu pametnog telefona.

Med odnosi pčele. Pčelar brine o pristupima smrti.

 

* * *

 

Snijegu vrata mogu s obje strane škripiti. Riba usoljena visi, suši se na prvoproljetnom vjetru. Taj će daleko dogurati. Stiropor sve tanji na krezubom mjestu u ustima bundeve. Dva dječaka čuče u dvorištu blizu kanala Bereka, u Starom gradu. Jedan gnječi žohare. Oni nabubreni bi još i pucnuli pri zgnječivanju, ovi mlađi ne, možda i oni zdrobljuju nešto što mi i ne vidimo, kaže prvi dječak, onaj koji zgnječuje.
Drugi, isprva ukočen od užasa. Ne brini, kaže mu još, njih će sve bog pospašavati, jer su ubijane. Mene neće nitko spasiti.
Hoću ja, kaže drugi dječak i postane i on zgnječivač žohara.
Fino se zaigrali, zagnječuju li, razgnječuju...Oko njih žohari, živi i mrtvi, kao sjemenje jabuke, bijele utrobice. Žestoke borbe na Bliskom istoku, mrtva djeca, tenkovi, bogovi, dronovi, rušeći (Crveni) soliteri!

I, još posebne usne za ove riječi:
Topla utroba s Isusom.
Tamne cipelice koje je ostavio angeo ispred. Sve manjeg broja.

Ali kakav čudan med. Nosi crninu za sobom.


* * *


“Sjećaš se malog Siniše T. koji je ranjen kod Han Pijeska, I to par sati nakon što je razmijenjen.

Preko njive, u rovovima slavili Bajram, pa iz zajebancije pucali na malog.
Zbog Bajrama ga razmijenili. Ostao bez lijevog oka i uha. “ kažem Mićku, kojeg nisam vidio godinama….Gleda me nepovjerljivo, a onda moj lik, kao napuhan leš iz vode, izbi na površinu njegovog sjećanja.
“Ti si, jebote? Otkud ti oko?”

Kakav bi on glumac bio u orelskom teatru Asje Lacis, pomislim.


* * *


Covid kao duh koji bježi od puno antitijela. Prošle godine je patrolirala policija, da ne izlazimo iz kuća. Noću se čuo ćuk u Lukavici, možda čak i u bagremlju odmah pored Sane. Virus, neka vrsta mrtvih mrtvih, koji oscilira između živih i mrtvih, koji je tu samo iz nagona da se razmnožava, tako piše Žižek.
Kada imaš virus, naglo nemaš naciju. Nego si onaj koji je obolio, kojeg svatko izbjegava.
Plod štiti stablo, piše i u Talmudu.
Svatko postaje „rizična grupa“, svatko treba covid-putovnicu. Online sat poezije s gimnazijalcima:

Baki ispadaju pahulje riže iz usta.
U riječi koje su jaukane, uvuku se kapljice meda?
Noćas opet sanjao oca. Obilazimo neke grede na vikendici.
On sve provjerava.

 

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Iz Crvenog solitera, Darko Cvijetić