Čitaonica Žurnal

Iz Crvenog solitera: Čovjek s lopatom

Piše: Darko Cvijetić

Nitko mu nije znao ili htio kazati ništa o njegovima. Dao je DNA, ali nisu ih pronalazili, ni u jednoj grobnici. Strijeljali su ih pred bogomoljom, ali tijela nema. Nigdje. Tako je počeo. Kopati počeo.

 

 

Čovjek s lopatom.

Tako su ga nazvali, taj film, nizozemska televizija, o komšiji, s trećeg kata. Poslije rata, od čitave obitelji, samo se on vratio. Gore, na Brdo pored Sane, na lijevoj obali. Stan je dobio kad i svi rudari, 1974. i došao s ženom, četiri kćeri, i malim sinom, prvačićem, mojim vršnjakom.
Braća mu ostala na Brdu, tu se i poženili, a on 1974. dobio stan, pa jedini napustio selo na brdu. Zavidjela mu braća na stanu u Crvenom soliteru.
1992. u rano ljeto, sve su ih pobili.

Kad je Vojska “čistila” Brdo, sav su mu rod pobili, strijeljali pred bogomoljom, i zapalili je.

On s familijom bio u gradu, u Crvenom.
I upravo je komšija bagerist, spasio čitavu obitelj iz Crvenog.
Svi koje je spasio, već krajem ’92. završili u Švicarskoj.

Kad se 2000. vratio, prvo je otišao bageristi. Zahvalio mu se, počeo glasno plakati za svojima na Brdu. Osamnaest pobijenih i nestalih. Bagerist ga tješio, pomogao mu brzo vratiti stan u Crvenom; preuredio ga. I nije ga nikome izdavao. Neka ga. Jedno jutro, otišao na Brdo.
Nitko mu nije znao ili htio kazati ništa o njegovima. Dao je DNA, ali nisu ih pronalazili, ni u jednoj grobnici. Strijeljali su ih pred bogomoljom, ali tijela nema. Nigdje. Tako je počeo.
Kopati počeo.

Svaki dan po komad njive, ili šume. Kopa tako svaki dan, i vele da je pola Brda već prekopao. Kažem, dolazila nizozemska ekipa. I snimili film, dokumentarac o njemu. Film o komšiji vidjelo je puno svjetskih festivala dokumentarne produkcije. Film je nagrađivan i zapažen.

Ali, na Brdu sve manje ljudi, nitko se ne vraća, korona je sve još potpuno ukočila. I kopa i dalje.
Kopač iz Crvenog solitera. Kojega je spasio bagerist.
Kopač i bagerista.

“Nećeš ti njih naći. Džabe kopaš.
Rekao sam ti, ne sjećam se, druže moj, samo znam da su sigurno dublje..”


* * *


Iz covid bolnice, predvečer stiže priča:
Na bolničkoj zgradi osvanuo grafit, veliki, pisan uljepšanom ćirilicom:
“Milice, volim te i bez sisa”
Cijeli odjel sišao vidjeti iz daljine.

Milica u sobi, krišom, komade ovlažene vate gura u grudnjak.
Ali, neće ih naći. Uzalud kopa.


* * *


U Crveni soliter G. se vratio 2021.

Majka mu je ostarjela, i u potpunoj osami umrla. Koncem 1995. je „izmakao u Australiju“, pred optužnicom za ratne zločine. Sa ženom i troje male djece. Nikada više nije došao. Odmah smo se sreli, naravno, kod lifta u Crvenom soliteru. Ušao sam sa sunčanog dana u haustor Crvenog, i u tami nejasno vidio dva čovjeka koji čekaju lift.
Bio je to G., sa sinom, dvadesetosmogodišnjim Australijancem. Kasno je bilo za okrenuti se i napustiti haustor. Prilazio sam korak po korak. Nisam poznavao tog čovjeka već dvadesetšest godina, a pitanje je i tada.

„Pa to si ti Cvele, jebote?“ rekao je. Prišao je i zagrlio me.
„Vid' ovoga“, uzvratio sam i odgovorio na zagrljaj. Predstavio mi je sina, koji je izgledao premoren svime što se oko njega događa, i nosio kiruršku masku preko lica. Dodao je i “već sam djed jednoj djevojčici.”

„Kako ide roman? Povukli su optužnicu. Australija se žalila.“ rekao je mirno. Meni je zvučalo sasvim, sasvim iskreno. Objašnjavao je sinu da sam ja pisac, i da smo ovdje odrasli, u istom ovom liftu.
Koji baš sada nikako nije dolazio.

Pitao je za buraza, za starce, „imal' ikoga od one raje?“ Pa sam mu za umrlu majku izrazio sućut. Rekao je da je nije vidio od 1995. godine. „Ti si je viđao svaki dan. Kako je mama izgledala, Cvele?“

Uhvatio sam se za rukohvat ulaznih vrata lifta (marke DAKA). Napetost, ali još uvijek netočna, neprecizna riječ. Za tren mi se učinilo - da je ovaj susret G. dugo vježbao.

„Vjerovatno ste stalno ovako čekali lift, drugačije je ne bi ni viđao.
U romanu si napisao da je mama išla kod teta Suphe, da su se viđale. I da je M. pričao da sam ga u logoru tukao zbog mlađeg sina S., i mog ispadanja iz prvog nogometnog tima „Rudara“. Sve si napisao. Tukao sam ga, ali zbog Vilka, starijeg sina, koji je u Zagrebu otišao u HOS, pa ga vojska zarobila kod Gradiške.
Ubaci i to u predstavu. I u roman. Nemoj sad biti pička. Mada ne znam, što džabe po svemu tome kopaš?
Je li ti moja mama u liftu, o meni pričala?“ gledao me. (Lift je odnekud, pun nekog, napokon dolazio.)

“Kako ti je mama izgledala?”, bijesan šapnem, “pa reći ću ti.
Nije te pomenula nikad. Nikad! Nosila je crninu za tobom.”

I tu se probudim, jedva dišući!
04. 54 sati.
Usta puna ovlažene vate, sve sljepljeno, kao uzalud iskopana zemlja.


* * *

“Znaš, ja bih ubojice kažnjavao tako da do (svoje) smrti moraju nositi kosti onoga koga su ubili”, kaže kopač dok prislanja lopatu uz ošišanu ogradu.” “I ja bih”, dodaje bagerist.
Onda šute i gledaju dolinu, niz koju Sana curi kao nakupljen, vruć znoj.
“Jesi se vakcinisao?”, pita bagerist. “Nekako više vjerujem Kinezima, pa evo, čekam”, kaže kopač.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Darko Cvijetić, Iz Crvenog solitera, Čitaonica Žurnal