KAUČ SELEKTOR

EURO: Život se vraća, igra nas ponovo raduje

Piše: Marko Tomaš

Lijepo je bilo vidjeti i publiku na stadionu ali po prvi put ne zavidim tim ljudima s obzirom kroz kakve provjere moraju prolaziti kako bi uopće bili dekor nove normalnosti i života koji se, nadajmo se, vraća kako je to i red – igrom koja nas raduje.

 

 

Činjenicu da je nastupilo novo nenormalno dokazuje relativnost vremena na koju pak ukazuje to da se Euro 2020. godine zapravo odigrava 2021. To govori i puno toga o apsurdnosti ljudskog života ali to je neka druga priča.

Danima pratim najave i predviđanja za prošlogodišnje prvenstvo koje se odigrava tek sada zbog svih peripetija izazvanih pandemijom koja se, barem bi nas u to trebao uvjeriti i sam Euro, bliži svome kraju. Ono zbog čega nisam pisao nikakva predviđanja jeste to što se europsko prvenstvo odigrava u do sada neviđenim uvjetima.

Prva neobična stvar jeste to što se prvenstvo ne igra samo u jednoj zemlji već je domaćinstvo podijeljeno na 11 europskih gradova. To nas već donekle odmiče od iskustava na koja smo naviknuti do sada. Zatim, stroge mjere ograničenja kretanja dovele su do toga da je broj navijača, kako domaćih tako i gostujućih ograničen te da su uvjeti putovanja i boravka u inozemstvu potpuno suludi. Dapače, toliko su suludi da su neke reprezentacije otkazale kampove u zemljama u kojima igraju svoje utakmice. To znači da će na svaku utakmicu izlaziti praktički iz aviona.

Većina igrača naviknuta je na takve stvari igrajući europska natjecanja za klubove ali reprezentacija je drugačije okružje i traži drugačije uvjete pripreme utakmica. Uglavnom, iako sam čitao uobičajene najave i prognoze nisam se u iste puštao jer imam dojam da sve okolnosti koje sam naveo mogu u puno većoj mjeri odrediti momentum neke momčadi od onih na koje smo i mi kao navijači i oni kao članovi svojih reprezentacija naviknuti.

Što se samog otvaranja tiče pompoznost je bila uobičajena a najljepši trenutak, nakon kojeg mi je kombinacija U2 – a i Martina Garixxa bila izlišna, bila je Bocellijeva izvedba najpoznatije arije iz Puccinijevog Turandota. „Nesun dormu“ je zvučao kao istinsko slavlje života poslije kojeg je konfekcijska U2 himnica bila smiješna. Barem meni.

 

NOVO NORMALNO

 

Prateći Italiju i kroz utakmice koje je odigrala s Bosnom i Hercegovinom smatrao sam ih za momčad koja bi potencijalno mogla pretendirati na osvajanje naslova. Jednako tako, uzimajući u obzir zadnje zvanične utakmice Turske reprezentacije smatrao sam da će im prvi korak, samo otvaranje Eura, bez obzira na domaćinstvo, biti jako teško.
Prvo poluvrijeme je potvrdilo moje mišljenje bez obzira na neočekivano konstantan pritisak Italije. Unatoč prigodi Chielinija i još nekim pokušajima izgledalo mi je da Turska stvari drži pod kontrolom i igra upravo onakvo poluvrijeme kakvo je Senol Gunes zamislio. Činilo se da su Turci odlučili braniti se koncentrirano, pustiti Talijane da se ispušu, postanu i pomalo nervozni pa da u drugom poluvremenu Turska preuzme konce igre i pokuša nešto više od kontri i polukontri u ofanzivnom dijelu.

Takvo moje mišljenje potvrdio je i sami početak drugog dijela utakmice kada je Gunes u igru uveo Cengiza Undera. Uskoro sam shvatio da je je Gunes to uradio iznenađen talijanskim pritiskom i napadačkom nemoći svoje momčadi. Pogotovu je htio više rasteretiti desni bok svoje obrane po kojem su stalno prijetili sjajni Spinazolla i Insigne. To je ono što je praktički Kenana Karamana u prvom dijelu natjeralo da igra desnog beka umjesto krilo. To sam shvatio nakon prvih deset minuta drugog dijela – Gunes je bio iznenađen. Njegov plan nikako nije bilo isključivo dobro stajati defanzivno kroz prvi dio pa onda napasti. Under Cengiz, na Gunesovu žalost, tu nije puno promijenio.

Sve drugo je bilo kako i mora biti kada se grčevito braniš toliko vremena a da ne možeš odrediti otkuda ti prijeti najveća opasnost. Koncentracija turskih obrambenih igrača je popustila. Prvi gol Eura, autogol Demirela, dodatno je podignuo Talijane i to je bilo to.

Turska je podbacila u odnosu na ono što sam od njih očekivao a Italija je opravdala epitet jednog od favorita natjecanja.
Igre su počele i vidjet ćemo tek u naredna dva tri dana koliko će čudne okolnosti u kojima se prvenstvo igra djelovati na formu i ponašanje nekih reprezentacija.

Lijepo je bilo vidjeti i publiku na stadionu ali po prvi put ne zavidim tim ljudima s obzirom kroz kakve provjere moraju prolaziti kako bi uopće bili dekor nove normalnosti i života koji se, nadajmo se, vraća kako je to i red – igrom koja nas raduje.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Marko Tomaš, Kauč selektor