Čitaonica Žurnal

Iz Crvenog solitera: Povijest o Džeriju

Piše: Darko Cvijetić

Iz svijeta Džerija na biciklu sa prikolicom, (i na njoj par praznih gajbi piva), raspad Jugoslavije dogodio se jednoga radnog dana, kada je ujutro izvezao bicikl na sunčanu ulicu. Mogla bi biti i 1974. godina, Crvenog solitera cigle tek poredane

 

 

Mislim da ne postoji čovjek kako bilo povezan s Prijedorom a da ne zna za Džerija, Nenada Džermanovića iz naselja Kokin grad, kojega je zapravo Crveni soliter dio.
Nenad u radničkom odijelu na tregere, vozi svoj bicikl s prikolicom na kojoj je nekoliko gajbi za pivo ili kiselu vodu.
I tako, Džeri vozi bicikl. Kako 1987. tako i 2021. godine. Možda je čak i bicikl isti, pričam s Lj.
Čak i za vrijeme rata, Džeri je vozio bicikl s prikolicom, s tim što je tada njegov posao vrijedio više, jer nije bilo ni struje, niti prevoznog sredstva. Koliko Džeri ima godina, 62.? Ili više? Tko je uopće Džeri, u jednom svijetu u kojem on vozi svoju bicikl-prikolicu, dok se odvija rat, pa i prije, pa i poslije?
Taj nevjerojatni i dobri, autistični čovjek, nikada nikome nije predstavljao ikakvu prijetnju. Oko njega se ratovalo, ginulo, pjevalo, mijenjala su se godišnja doba, društva, zastave, ideologije…
Džeri je neumorno vozio dok smo mu mi trubili iz auta i podsmijavali se.
Biciklom je odvezao jedan svijet, otišao dalje od bilo kojeg Prijedorčanina. Onaj koji jedini sve zna.
Svakoga je poznavao, na svakom kiosku davali mu da čita novine, od Hekte u prošlom stoljeću, do Šoneta nekidan. Kad na Obali pijem kavu, Džeri u prolazu pita – “možel’ od tebe makijato, Cvele?”
Kad god bi tvorac pomislio da je sam, i prolaznik, imao je Nenada.


* * *

Gumeni pauk veličine šake, visi na prozoru škole za “djecu ometenu u razvoju”.
Dva pozora dalje visi i gumeni medo, ali predaleko.


* * *


Kazimir Maljevič, koji kistom kao gudalom, povuče granicu između gline i njezine sjenke.
Ja sam taj na kojega sam čekao. Ja sam taj koji će biti uz mene kad budem umirao. Ja sam taj koji će me držati za ruku. Ja sam taj koji me je čekao, strpljivo i pouzdano, besmrtno i uzalud. Ja sam taj koji je buncao ocu da napustimo glinu na tren.
Ja sam taj kojem je put zapupčan u nesanici. Posljednji čovjek s kojim ću biti na ovome svijetu.

Prijedor ima tri javne kuhinje. Ostalo su poznati slikari. I turistički vozić. I dvije škole za “djecu ometenu u razvoju”, “ozbiljno” pozorište, i već pet staračkih domova, nogometni klub u Prvoj ligi Bosne i Hercegovine, Džerija na biciklu, i zaboravljeno malecno židovsko groblje.


* * *

Najveći kazališni glumac kojega je Prijedor imao jest - Radenko Bilbija (1956-2015).
I u Pozorištu je najviše mrtav. Tu se ta smrt najviše vidi. Najbolje joj je na sceni. Herojeve kosti na crnom najlonu, na ledini. Nikako ne mogu ubijediti nadležne - da scenu pozorišta u Prijedoru nazovu “Scena Radenko Bilbija”. Jedino tako neće biti zaboravljen.
Onda sam prestao da im govorim o tome. Najveći pozorišni glumac kojega je Prijedor imao svakom premijerom umre na sceni još malo. Hoćemo ga zaboraviti, ali daske škripe, neki mladac na pozornici upravo preskače veliki tekst.

Kažiprsna jagodica, kojom naježuje dojku snajperistova žena. I još da smislim zašto su Radenko i Džeri u istoj kolumni. Jer su savršeni u ulogama.
I predalako.


* * *

U centru vidim osmrtnicu. Nekadašnji gitarista, poslije rata u Americi. Viđao sam ga s aparatom-mikrofonom (ljeti, u čaršiji) prislonjenim pod vrat. Strašnim glasom mi je kazao kako će mu u Americi, u vrat ugraditi - nove žice. Dotad, mora ovako. Štedi bateriju, pazi s kim će stati i razmijeniti koju riječ. Kad bi mu sugovornik dosadio, on bi ukazao na istrošene baterije.
Nije uspio zamijeniti žice. Tamo je ukopan. Bežičnog vrata, kao napuštena gitara na tavanu, kao kotač davno raspalog bicikla, s prikolicom.


* * *

Na deveti kat, Vlado i ja smo četiri, pet zima zaredom, iznijeli na leđima čitavu jednu šumicu, iscijepanu i u džakovima. Lj. i ja smo imali bebu, Vlado teško bolesnu majku.
Grijali smo ih. Bebu i majku. Loženjem vatre na devetom katu. Čitao sam Plutarha, Wiettgensteina.
Sad imamo grijanje, klima uređaj. Danja je odrasla. Vladina majka umrla.
Šumice su čitave, dolaze zečići, nema Alice, ostale su samo rupe koje vode do Zemlje čudesa.
Vlado ima sina. Zove se Vuk.


* * *

Povijest Prijedora u zadnjih pedeset godina jest Džerijeva. On je savršeno poznaje, gotovo u osobne priče, gotovo personalno. Provezao je bicikl niotkoga viđen, ili od svakoga neozbiljno shvaćen. Džeri je odlazio u kina, nekada obje predstave. Džeri je uvijek bio tu, i Džerija svatko poznaje.
Nenad Džermanović u radničkom tregerskom kombinezonu. Nitko mu nije nudio uniformu, niotkoga je nije ni tražio. Nikome nije bilo ni važno najvažnije – koje je nacije Džeri!?
Tko su mu roditelji, ima li sestru ili brata? Roman je mogao biti o Nenadu. Onome koje je došao nenadan. Koji je svjedok povijesti ovoga grada koju nitko nije mogao vidjeti, i koja bi bila posve drukčija, od pobjednikove, kao i od žrtvine. Iz svijeta Džerija na biciklu sa prikolicom, (i na njoj par praznih gajbi piva), raspad Jugoslavije dogodio se jednoga radnog dana, kada je ujutro izvezao bicikl na sunčanu ulicu. Mogla bi biti i 1974. godina, Crvenog solitera cigle tek poredane.
Već predvečer nije bilo nikog.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Iz Crvenog solitera, Darko Cvijetić