28.07.2009. Koliko je daleko trenutak u kom ćemo zaključiti da: BiH više ne čeka?

Samir Šestan

Odlazak na godišnji odmor naših političara (uz istovremeno indolentno ponašanje OHR-a), zemlju ostavlja u ulozi pacijenta sa teškim povredama, koga umjesto hitne intervencije na hirurškom stolu, stavljaju na listu za čekanje.

 

Rane će se možda zagnojiti, možda neće moći biti spašena ruka il' noga koje su mogle biti da je intervencija urađena na vrijeme, pacijent će ostati invalid ili potpuno nepokretan, ili će razultat čekanja biti kao u najnovijoj kampanji Centra za humanu politiku (kojoj je cilj ukazati na neprihvatljivost dugih lista čekanja za snimanja i preglede u javnim zdravstvenim ustanovama), u kojoj na billboardima iznad fotografije mrtvačkog kovčega stoji natpis „On više ne čeka!“. Ali, šta sad(?) – „moraju i „ljekari“ nekad odmarat“.

Težina stanja u kome se zemlja nalazi (a, iako nam to ne žele otvoreno reći, i daju nam lažnu nadu, po reakciji evropskog konzilija (EK), ovih dana, sve bi trebalo da je jasno), samo naglašava(!) neodgovornost bagre na vlasti. Ne radi se, naime, ni o kakvom izuzetku, ni o čemu neobičnom. Oni se ponašaju potpuno identično kao i čitavo vrijeme od dolaska na vlast (2006. ili 1990. – kako god hoćete). A čak i zamjerke koje im se upućuju, a koje pozivaju na dramatičnost trenutka, više su stvar hronične sklonosti amneziji lokalnog stanovništva (ili onih koji im prigovaraju) nego što imaju veze sa vlašću.

Da podsjetimo – gotovo identična situacija je bila i prošle godine u ovo doba. Kao pušteni s lanca, s polijepom sumom regresa za godišnji odmor, naši su se vlastodršci razbježali na sve strane. Zemlja je gorjela, poljoprivrednici su vrištali (a, malo kasnije, kad su cijene počele rasti, vrištati su počeli i svi ostali). Po Evropi i susjedstvu političari su prekidali odmore, zakazivane su hitne sjednice, preduzimane urgentne mjere. A kod nas – savršena nirvana u glavama političara. I bol u spolovilu, za sve. Pogotovo za nesreću vlastitih građana.

Kolektivni odlazak naših vlada i parlamenata na godišnji odmor, u ovakvoj situaciji, uporediv je samo sa situacijom kad bi hercegovački vatrogasci u po sezone masovnih šumskih požara otišli na kolektivni godišnji (te se vratili na sprženu zemlju). Ili kad bi se kompletno medicinsko osoblje jedne zajednice, u doba pandemije ili nekog drugog masovnog užasa, spakovalo i zapičilo na Havaje.

Fakat, doduše, jeste da je, s ovakvom garniturom na vlasti, gotovo potpuno svejedno jesu li oni uopšte tu ili nisu. Ponekad čak od njihovog otsustva i nerada bude i više koristi nego štete – ne izliječe ti bolesnu ruku, ali ti bar ne odsijeku zdravu – ali se to više naprosto, ne može trpiti. I zato što od nas prave budale i zato što je logično da kad shvatiš da ti je ljekar nesposobni idiot, koji te života može koštati, pošalješ ga u pičku materinu i odeš kod drugoga.

Pa hoćemo li bar probati?

Ili ćemo nastaviti ovako, pa „šta bude“?