KAUČ SELEKTOR

Euro: Zadnji korak da promijeniš sudbinu

Piše: Marko Tomaš

To je sve što je Italija trebala, da dječaci ostanu dječaci, da Nicolo Barella pokaže zašto smo svi, diljem Europe, pisali o njemu još dok je bio dijete. Nije on novi Pirlo, nije on ništa novo, on je prosto drugačiji

 

Divan je to primjer. Ta utakmica između Švicarske i Španjolske.
Pokazuje da čak i kada sve uradiš kako treba, kada usmjeriš stvari kako si ti to zamislio rezultat ne mora biti u tvoju korist. Zašto? Pa zato što rezultat, naprosto, nikada nije u korist onoga tko misli da će promijeniti konačnu ishod. Matrice su tu da bi se stvari ponavljale. Dakle, malo je toga što možemo istinski promijeniti unatoč tomu što se učinilo, barem na trenutak, da sve držimo u svojim rukama. Zbog toga je to igra najsličnija životu. Ili je život sličan njoj?

Ne bih da pišem o sudačkim odlukama ali mi se onaj crveni karton učinio nenamjernim davanjem prednosti favoritima. Kako se čovjek mogao zaustaviti u onoj situaciji? Tu su se stvari slomile i to onako kako to nitko nije očekivao. Španjolci su dopustili da ih se dovuče do penala a Švicarci nakon tog crvenog kartona nisu ni imali drugi izbor. A čini mi se da su se stvari mogle drugačije odigrati. I meni, eto, zato što sanjamo da stvari mogu biti drugačije nego što je zapisano. Ne pričam ovdje o zavjeri nego o nemogućnosti da se napravi onaj zadnji nužni korak da promijenimo sudbinu.

 

BEZ VOĐE NA TERENU

 

Italija je pokazala da ima onaj faktor nepredvidivosti za razliku od strogo kontrolirane Belgije.
Koliko god bio debeljuškast vidjeli smo kako Eden Hazard nedostaje momčadi. Još jednom se potvrdio najveći problem ove belgijske generacije. Nemaju vođu na terenu i to ih košta većih dometa.
Italija se otkočila. Mancini je shvatio da mu treba određena doza kaosa kako ne bi strepio od ishoda. Zato je pustio sve što je imao od samog početka.

O, onaj mali sa Sardinije, kada ga se pusti čak i dok pada u stanju je udariti loptu i to je udariti drugačije, usmjeriti je tamo gdje su snovi. To je sve što je Italija trebala, da dječaci ostanu dječaci, da Nicolo Barella pokaže zašto smo svi, diljem Europe, pisali o njemu još dok je bio dijete. Nije on novi Pirlo, nije on ništa novo, on je prosto drugačiji i molim da ga nogometni laboratoriji puste da to i ostane jer je to potrebno Italiji, nama, svijetu, ideji o životu.

Misli li još itko da je ovo „zlatna generacija“ Belgije? Što bi na to rekao Enzo Scifo? Sve je tu u redu, sve je napravljeno kako treba ali jednostavno ne možeš pobijediti bez pomisli da možeš i izgubiti. Moraš uvijek znati da ti možeš uraditi sve u tvojoj moći ali ne možeš predvidjeti što će uraditi momčad na drugoj strani terena.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Kauč selektor, Marko Tomaš, Euro