Čitaonica Žurnal

Noćna straža: Pročitajte odlomak iz nove knjige Darka Cvijetića

FOTO: anto čizmić
Piše: Darko Cvijetić

U Čitaonici Žurnal čitajte odlomak iz Noćne straže, nove knjige našeg Darka Cvijetića

 

 


Minut

 

 

Počelo je tako što sam kćerki Danji za osamnaesti rođendan poklonio zvijezdu na nebu. Pravu, pravcatu zvijezdu. Izabrala je jednu na nebu, zapamtila joj položaj i rekla – “evo je, ova je moja!” Dakle, dok bude mene i nje, ta će zvijezda biti – “naša zvijezda”. Potom je Danja rekla kako će svome djetetu također pokloniti zvijezdu za osamnaesti rođendan. Možda ne tu, dakako, ali jednu će njezino dijete, moje unuče, svakako odabrati, baš kao ona. I tako ćemo zvijezdu po zvijezdu. Dok ne ispoklanjamo što više neba. Prenosit ćemo tajnu poklona.

Danju se Danji poklon ne vidi, niti kada je oblačno noćno nebo. Ali, mi znamo da je poklon tamo. Ako je zvijezda odavno mrtva, onda ne zna da je i mrtva poklonjena. (Jer, eto, informacije o smrti zvijezda do nas prilično kasne). Vidimo ih, ali baš i ne vjerujemo da ih nema više. Tako i one za nas – baš i ne vjeruju da nas ima toliko poslije njih. 
 Zato sam kćerki kazao da jedan minut svakoga dana gleda nebo. I to bez obzira vidi li “našu zvijezdu” ili ne. Jedan minut dnevno. Dakle, tristotinešezdesetpet minuta godišnje – više od šest sati. Zvijezda, “naša zvijezda” počet će se već vrpoljiti od zagledanja u sebe. 
 Nije to malo za mrtvu stvar, za mrtvu poklonjenu stvar – toliko gledanja, ničim zasluženog. A nebo nije kasnorotkinja, pa da više brine o kasno ugledanim zvijezdama.

Danja sad već ima dvadeset pet godina. To znači da već sedam godina, svaki dan, jedan minut gleda u pravcu “naše zvijezde”. Nekad je vidi, nekad ne. “To već nije malo”, kaže Danja. Ali nije ni puno, šta je to za jedno nebo ili za mrtvovanje jedne zvijezde – kap s ptičjeg kljuna u krošnjici lipe. 
 Jednom, kada i mi umremo, “naša” će zvijezda promrtvovati zastalno. Ali, poklon je poklon.

Kada njezin prapraunuk pogleda jedan minut u svoju poklonjenu zvijezdu, koju je dobio od njezina praunuka – ugledat ćemo se!
Tako svaki krvlju natopljen uložak zdrobi nebo, po nebo, ugledanoj zvijezdi.

 

Nocna straza_front

 

“Darko Cvijetić kad piše kao da iz ovog u neki drugi jezik izmješta ljude i njihove priče i tako ih sređuje pred licem božjim. Njegove priče/pjesme su kao kutije ispunjene vatom - pa oštrice noževa kojima se tamo ubadamo, manje bole. U književnosti Darka Cvijetića ljudi kao da su besmrtni, stalno se i iznova ubijaju - pa se tako ubijeni grle, jedni drugima s lica brišu krv, pušu si u rane i zajedno sjede i čekaju da zacijele. Pa ih onda iznova - jedni drugima - prave. Žrtve i zločinci - u pjesmama Darka Cvijetića - potajno se vole. Ja ne znam koliko su ovo bajke a koliko stvarne priče - ali znam da je Darko Cvijetić briljantan pjesnik, zaigran u jeziku koji je samo njegov.”

(Almin Kaplan)

 

 

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Darko Cvijetić