Čitaonica Žurnal

Iz Crvenog solitera: Ostarjeli svitac

Piše: Darko Cvijetić

Kad su prije rata bili “Književni susreti” na Kozari, s dodjelom nagrade “Skender Kulenović”, dobitnika Danila Kiša su domaćini vodili na kopove Rudnika Omarska i Tomašica. Kad su poslije rata bili “Susreti pisaca na Kozari”, s dodjelom nagrade “Skender Kulenović”, dobitnika Matiju Bećkovića domaćini nisu vodili niti na kopove Rudnika Omarska, niti Tomašica.

 

Kod Crvenog solitera, pred prodavnicom, sjede drvosječe. Pored, deblima natovarena prikolica traktora.

Četvorica su. Da, vruće je. I isto je, tu su pred prodavnicom sjedili uvijek majstori iz Centralne, cugajući pivo na pauzi, nekada, kada sam bio dječak, možda 1978. I traktor bi mogao biti iz toga doba. Ulica dalje žuri prema Sani, nadam se da se još zove Ilije Bursaća, preko Lukovice, ravno u vodu. Petstotinjak koraka do vode. Drvosječe. Netko već misli na zimu. Onaj kojemu je već hladno.

Nećeš sebe stići razumjeti, do kraja.

Tužni primat s iskustvom Auschwitza, evolucijski izmoren. Ispred mlako pivo.

* * *

Fontana na grobu Tucovića svira. Trojanski su konji uzjahani iznutra.

“Ono što danas pišem, navršivši četrdesetu, u punoj snazi i punoj umnoj uravnoteženosti, mora na svaki način prevagnuti nad onim što ću možda misliti ili napisati na kraju života, kada me starost ili bolest, tjelesno ili duhovno oslabe. Ništa nije potresnije negoli držanje starca, koji je cijeli život služio jednoj ideji, a u konačnoj slabosti proklinje ono što ga je držalo u životu, i jadno poriče svoju prošlost.”

Piše te rečenice Roger Martin du Gard, i francuski nobelovac ispisuje postpovijest jednog preživjelog Borisa Davidoviča. Moguće da bi Isus u svojim sedamdesetim posve se odrekao svojih ideja?

Savladala bi ga sumnja u konačnici?

Kao pitanje koje je postavljao studentima kada bi ih prvi puta vidio – zašto je dvor elsinorski zakopavao Ofeliju u Jorikov grob?

(Između ostalog i zato, što ugledna beogradska izdavačka kuća “Laguna” objavljuje knjigu Ace Lukasa, kao i knjigu dobitnika Ninove nagrade S.B. Čkaljin sin je jedini ozbiljan kritičar društva, Šaban leži pored Pekića a Seka Sabljić je državni neprijatelj o kojem se govori u skupštini, sad kada su izumrli svi Topalovići, i ostali samo “bilipitonovi”! Uostalom, duboka je veza samouboijica i šaljivdžija.)

* * *

Razgovor djevojčice Maše i djeda Ilije.

Djed je u Domu, ima demenciju, možda i Alzheimera, iz nekog razloga bio je ljut, istjerao iz sobe kćerku. Unuka je ušla sama. Stoji pored njegovog kreveta.

“Nisi bolestan, zar ne?” “

Nisam. Počeo sam zaboravljati.”

“Možda to nije loše?”

“Možda. Ti ćeš sve više pamtiti, ja ću sve više zaboravljati ono što sam zapamtio.”

“Znači, srest ćemo se.”, kaže Maša.  

* * *

Ostarjeli svitac. S gotovo ugašenom lampom. Noćna kiša napunila je u vrtu zaboravljeno posuđe na stolu, natopila i otvorenu porculansku kutiju sa žutim šećerom. Sad kad sviće, sve je u blagom crnom filteru, i svitac starac puše u lampu, kao u ruke. U nikompričanim bajkama umire zeko po zeko.

Sve je to Maša našla u koverti za nju, nakon Ilijine smrti. Ovo je mali dio sa susreta.

* * *

Kad su prije rata bili “Književni susreti” na Kozari, s dodjelom nagrade “Skender Kulenović”, dobitnika Danila Kiša su domaćini vodili na kopove Rudnika Omarska i Tomašica. Kad su poslije rata bili “Susreti pisaca na Kozari”, s dodjelom nagrade “Skender Kulenović”, dobitnika Matiju Bećkovića domaćini nisu vodili niti na kopove Rudnika Omarska, niti Tomašica.  

Ja mislim da je sve zbog Skendera i Majke, kaže onaj kojemu je hladno.

* * *

Stablo u kojem je umrla vjeverica.

Mlijeko može i ključati i biti u prahu. Sve tako. Bilo je i fotografija u koverti za Mašu : djed Ilija, vjerojatno u JNA, s nekim jaranima, plavci, (Karlovac, Makušje 1987. – piše na poleđini) nasmijani u neku jesen, ispred njih mlako pivo, iza kantina, isto mjesto na kojem je cugalo stotine klasa jeneaee.

A što je bilo s tvojim lutkama, Mašo? Umrle su u ratu, odgovarala bi.

* * *

Stablo dakle, u kojem je umla vjeverica. Kada bi sličica došla do Andreasa Sama, kada bi stablo bilo u BAŠTI, PEPEO, onda bi mrtvoj ostarjeloj vjeverici dva dana četa mrava kroz usta iznosila utrobu. I rodilo bi kestenom. Divljim kestenom.

* * *

U Crvenom soliteru vozim se u liftu (marke DAKA)  s dječakom i djevojčicom koji se vraćaju iz škole.

Zajedno izlazimo na devetom katu.

“Sad će lift ostati neko vrijeme sam”, čujem kako joj objašnjava.

 

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Iz Crvenog solitera, Darko Cvijetić