KAUČ SELEKTOR

SVIJET NIJE OTIŠAO DO ĐAVOLA: Italija je prvak Evrope

Piše: Marko Tomaš

I jedna i druga momčad imaju potencijal za velike stvari u budućnosti. Italija već ima pravog čovjeka za otključavanje svih potencijala dok ga Englezi tek trebaju naći

 

Idemo ponoviti gradivo – Gareth Southgate je kukavica.

Svoj kukavičluk, dobro – oprez, prenio je na cijelu momčad i to je rezultiralo time da po prvi put u povijesti reprezentacija Engleske sliči skupini razmaženih srednjeklasnih dječaraca.

FINALE

Uzmimo za primjer samo nervozu kakvu je tijekom finala iskazivao Harry McGuier. Cmizdrio je i žalio se kao dijete kojemu je netko upravo oteo omiljenu igračku. Sve što nije išlo u korist Engleske on je pratio gestom kao da mu netko uzima nešto što mu pripada.

Uopće, Englezi su imali takav stav. Trofej, iz samo njima znanog razloga, pripada njima i svaka druga mogućnost je čista pljačka.

Na momčad je takav stav prenio Gareth Southgate. Naravno, nikada ne smijemo zaboraviti ni čuvenu englesku javnost koja je sklona stvaranju manične atmosfere koja često rezultira psihološkim slomom onih koje navodno podržavaju.

No, vratimo se ipak mi krivnji Garetha Southgatea. Čovjeku očito treba terapija jer zbog svojih duševnih boli koje se vuku još od polufinala Eura iz 1996. ovom je poslu pristupio s toliko opreza da je zapravo zakočio sve glavne potencijale svoje momčadi. Time je išao kontra svih tradicija engleskog nogometa. A da bi se takvo što napravilo važno je promijeniti mentalitet. To je dugotrajan proces i prilično kompliciran. Pogotovu kad se radi o jednoj kulturi kojoj tradicija znači sve. Southgate je time samo uspio zakočiti i otupjeti vlastitu momčad koja je preuzela model igre ali očito nije promijenila psihologiju. Tako da možemo zaključiti da su Englezi opet pobijedili sami sebe a najveća krivnja za neuspjeh je na izborniku.

PENALI

Kolika je kukavica pokazuje i izbor igrača za raspucavanje penala. On koji ima cjeloživotnu traumu zbog promašenog penala breme je natovario na leđa najneiskusnijih igrača. Što je točno mislio nije mi jasno ali uvoditi tu djecu samo za raspucavanje penala je bilo suludo. Kao da je upao u neku kratkotrajnu, akutnu psihozu. Izvadio je Jordana Hendersona, ostavio sa strane Grealisha, Shawa, Walkera a u vatru poslao Rashforda, Sancha i Saka. Jasno vam je da bi bilo tko od pobrojane četvorice lakše podnio da su promašili penale nego što je to slučaj s trojkom koju je Southgate svojom odlukom oštetio na jedno dulje razdoblje. A ta im trauma nije trebala. Kao što cijeloj izvrsnoj momčadi Engleske nije trebalo da ih se pretvori u nešto što suštinski nisu samo kako bi njihov trener sve stvari opsesivno držao pod kontrolom.

Ono što nije uspjelo Southgateu uspjelo je Robertu Manciniju. Moram priznati, uvijek sam sumnjao u to da on spada u skupinu elitnih trenera ali ovim me je konačno uvjerio. Uspio je promijeniti kod talijanskog nogometa. Proces je to koji su započeli njegovi prethodnici a on ga je doveo do kraja. I sve to uz neuobičajenu smirenost za jednog Talijana. Izgleda je Noel Gallagher bio u pravu – Mancini je skoro cool kao on.

Iskreno vjerujem da do penala ne bi ni došlo da Federico Chiesa nije morao napustiti igru. Svojim me prodorima Chiesa junior podsjetio na čuvenog argentinskog „sina vjetra“, Claudia Caniggiu. I išlo ga je, sigurno bi našao put do talijanske mreže ili bi gurnuo nekog od suigrača u mat situaciju samo da ga engleski braniči nisu izgazili.

Kolika je kukavica Sotuhgate govori i to da je povjerovao da može cijelu utakmicu sačuvati prednost od jednog gola i vrebati prigodu iz kontre a sve to potpuno svjestan da ipak igra protiv majstora obrane u čijem su središtu Bonucci i Chielini koji po godinama mogu biti očevi nekim engleskim igračima.

Svakako, to što je Engleska dospjela do finala meni je izgledalo kao siguran predznak smaka svijeta. Da su pobijedili smatrao bih da je svijet otišao k vragu i da više ništa što smo znali ne drži vodu, a kad nešto ne drži vodu to znači poplave a poplave znače požare i tako dalje. Ako su Englezi uspjeli sačuvati barem dio romantike možemo to zahvaliti tome što su poraženi i to upravo nakon penala. Ispostavilo se da karma jeste kučka i da tko se mača laća od njega i gine i sve tako.

Ukratko, Italija je zasluženo slavila u finalu. A i jedna i druga momčad imaju potencijal za velike stvari u budućnosti. Italija već ima pravog čovjeka za otključavanje svih potencijala dok ga Englezi tek trebaju naći jer se ispostavilo da Southgate zaključava i ograničava potencijale svoje momčadi.

NAJBOLJI IGRAČ

Giggi Donnarumma je proglašen najboljim igračem turnira. Možemo se složiti da je obilježio finale ali da se ja pitam najboljeg igrača je trebalo tražiti između Jorginha, Pedrija, Bonuccija te, što da ne, Sterlinga. No, to je već pitanje detalja. Vratari su na ovom prvenstvu zaslužili dužnu pažnju i možda je proglašavanje Donnarumme najboljim igračem turnira način da im se oda počast.

OBILJEŽJA TURNIRA

Turnir je obilježila nesreća koja se dogodila Christianu Eriksenu. Te posvemašnja neregularnost s obzirom da su neke momčadi morale putovati tisućama kilometara dok su druge imale privilegiju ostati u svojim bazama. A zamislite sada temperaturne i razlike u covid mjerama od grada do grada. Možemo slobodno ustvrditi da je eksperiment s igranjem Eura u različitim zemljama podbacio ali hoće to tako kad UEFA slavi rođendan.

Što se igre tiče prvenstvo su obilježile momčadi pažljivo uzgajane u laboratorijama velikih nogometnih saveza. To je dovelo do toga da smo gledali neke utakmice koje su djelovale kao da nećemo dobiti pobjednika ni da se igraju pet dana bez prestanka. Previše je tu bilo strogo kontroliranih stvari koje su morali rješavati oni tzv. „rođeni“ igrači koje danas mnogi smatraju divljima. Tako je utakmicu između Njemačke i Engleske riješio Jack Grealish. Većinu drugih utakmica riješio je Sterling. Italiji su trebali Insigne i Chiesa. Španjolcima Dani Olmo. Nijemci nisu pronašli takvog. Ako je to budućnost nogometa ona me pomalo plaši. Previše je čovječnosti tu zaključano i sputano a pokazalo se da samo ona može razriješiti šablonske zamke u kojima su se upravo pobrojane momčadi gušile.

SVJETSKO PRVENSTVO

Dugački praznici su završili. Čudniji nego ikad a uskoro, jako brzo će to doći, čeka nas još čudnije prvenstvo, ono svjetsko koje će se igrati u Kataru zbog čega možemo već sada zaključiti da će biti na rubu regularnosti. Em se igra na zimu em u pustinji. Netko mora zaustaviti ludilo korumpiranih čelnika nogometnih asocijacija ukoliko želimo zadržati nogometna prvenstva kao graničnike našeg vremena i istinska obilježja blagdana koja nam pružaju ista.

 

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Kauč selektor, EURO, Marko Tomaš