Čitaonica Žurnal

Iz Crvenog solitera: Generacija pospremljena u rovove

FOTO: zurnal.info
Piše: Darko Cvijetić

Poznanik iz srednje škole se vratio s robije zbog zločina protiv ljudskosti. Poziva me na pivo u kladionicu. Kaže da je vrlo osamljen, da ga je robija promijenila, da je i ostario…

 

Bio sam, već ne znam koji put, u Kući mira u Kozarcu, na nekih dvanaest kilometara od Prijedora, gdje sam s mladim ljudima, studentima, budućim stručnjacima iz čitave Bosne i Hercegovine, razgovarao nekih sat i pol. Djeca moje generacije i mlađi, i mlađi ljudi, godina naše kćerke, u Kampu mira, koji povezuje mlade iz cijele bivše Juge, ali ovoga puta zbog Covid-19 - samo iz BiH.

Djeca preživjelih iz “našega rata”.  U “našim godinama”. Pričamo o slobodi, u Kući mira. O Shakespeareu, Eshilu, Beethovenovom klavirskom koncertu, o Prolazniku, o procvjetaloj trešnji, Minuti Neba, Sofoklu, seksualnosti, dobroti, vjeri, dozivamo i Hamleta. Napolju grmi ljetnja jutarnja oluja i pod Kozarom mrmlja sebi u oblake nečiji odlazeći bijes u kišnoj magli.  

Ovako smo bili mladi, moja generacija, koja će biti pospremljena u rovove. Pokušavam govoriti o jeziku i dobroti, kako sve manje govorimo, sve manje pišemo, sve manje se izražavamo, većina komunikacije su emotikoni lišeni ikakve dubine ili stvarnog značenja. Djeca moje generacije gledaju me u oči. Kažem i da ako ne budemo govorili, usta će nam se vratiti onome za šta i jesu – otvor za hranu, jedenje.

Da, i šutjeli smo.

* * *  

Imao sam dvadeset i služio JNA u Zagrebu. Nekog popodneva dobio sam izlazak u grad, pa s Krležinim Dnevnicima pod miškom, šetao se Botaničkim vrtom, s petokrakom na čelu, u uniformi vojnika jugoslavenske armije, tri godine prije rata u Hrvatskoj. Nalazim u Dnevnicima mjesto gdje Krleža opisuje sopstvenu šetnju istim Botaničkim vrtom, samo 1942. godine. Pronalazim istu klupu, Krleža opisuje dovikivanja željezničara na obližnjem ranžirnom kolosijeku.

Da, i sada se jasno čuju. Pa sam pred samu večer bio na Krležinom grobu na Mirogoju, upravo dok je grob njega i Bele uređivala - časna sestra! Vojnik i časna sestra na grobu pisca.

Da, i šutjeli smo.

* * *

Suhi podatak da je famozni Berlinski zid dijelio i berlinsko groblje na dva dijela. Događalo je da su dva pokojna člana obitelji u dvije Njemačke ukopani. Zanimljivo je i jer živim u zemlji u kojoj su groblja najposjećenija mjesta. Subotom ujutro još i najviše. Gotovo je sramno ne otići subotom na nečiji grob. Dakle, zemlja obilazećih pokojnika. Toliko voska u svijećama potrošenog na grobovima, zapanjuje bezgrobne pčele.

* * *

U austrougarskoj zgradi današnje srednje i niže Muzičke škole Savo Balaban, odmah uz Pozorište Prijedor, nekada su bile prostorije Saveza gluhih i nagluhih osoba. Malo gluhe, malo muzičke prostorije.

Zanimljivo je da su nakon preseljenja Muzičke škole iz starog zdanja kod Ramine slastičarne, Savez gluhih prebacili u prostorije nekadašnje Muzičke. Malo muzički zidovi, malo gluhi. Potom su zgradu ispraznili. Godinama kao olupina klizi površinom gradske stvarnosti. Čaršija je obnovila Patriju, ali je na drugom kraju ulice domovina (lat. patria) ostala ista. Igra muzike i muka, tišine i govora, srama i gordosti, pobjede i poraza, sve da bi se umrlo na istom jeziku na kojem smo došli. I sve tu, oko solitera Crvenog.

“U mojoj biblioteci ima knjiga koje više nikada neću otvoriti. Navršio sam pedesetu i smrt me nagriza neprestano.” J. Borges

* * *

I kad točno stvarnost sebe banalizuje toliko, da je fikcija preuzima i drži. Poznanik iz srednje škole se vratio s robije zbog zločina protiv ljudskosti. Poziva me na pivo u kladionicu. Kaže da je vrlo osamljen, da ga je robija promijenila, da je i ostario…Ponijet će veli i kupljenu knjigu o Crvenom soliteru, da mu potpiše poznati sugrađanin, samo da se smiri ovaj virus. “Ljudi me izbjegavaju, jebo te, pa odlež’o sam svoje, za čije babe zdravlje….Ma, sve znaš.”

Toliko voska potrošenog u svijećama. Bezgrobne pčele žive po ružama.

Da, i šutjeli smo. Znam.

* * *

U depou pozorišta nalazim veliku crnu vreću punu narendanog stiropora, koji je bio snijeg na kraju predstave Grobnica za Borisa Davidoviča. Zahvativši rukom iz vreće lažne dvanaestogodišnje pahulje, doista osjetim hladnoću nahvatanu na dlan. A šta taj davni snijeg u depou teatra čeka? Da opet nekome u nekoj predstavi zatreba snježna noć ili rano rusko jutro?

Ali, avaj, teško da ovdje još netko sanja pozorišni snijeg.

“Vidite, Borise Davidoviču, domovina su i dvokatne drvene prične u Gulagu, bezlisne breze, kunić s jednim uhom kao i nahuškan pas, naprimjer ili navijeni plišani psići.

Vidite, dragoviću, ja sam, naprimjer, znao da ćete vi biti odani Revoluciji, kao taj stiropor ideji snijega.”

Olga Tokarczuk: “Možda će ljudi stizati iz zemlje i nestajati na kraju u trbusima svojih majki.”

 

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Iz Crvenog solitera, Darko Cvijetić