Sefke Records

Ljetne bilješke: Ljeto je ipak ženskog roda

FOTO: adrijana vidić
Piše: Selvedin Avdić

Za kraj ljeta objavljujemo bilješke o lijepim uspomenama, krimi romanima, jednom gumenom čamcu, Charlieju i rušenju svijeta

 


VRIJEME ČUDA

(13. juni)

Ovih dana rat najčešće pominju oni koji su iz njega izašli kao pobjednici. Sa svih strana. Koji su oteli što im ne pripada i postali što ne zaslužuju. Njima je rat lijepa uspomena, vrijeme čuda u kojem su nadrasli sebe.
Kao nama, poraženima, sjećanje na ljeto tokom kojeg smo pobijedili strah i naučili plivati.

 

 

LJETO NOGOM RAZVALI VRATA

(25. juni)

Ljeto nogom razvali vrata, kad tek dođe. “Svima piće, sijeci mezu, muziku pojačaj!” Prije nego ode, razbije lampu, zagadi zrak. Klepeću japanke dok bježi niz ulicu. Oklizne se, padne, sklupča i mahmura. Kad ustane, stavi bokvicu na koljeno. I, eto ga opet.

 

 

ŽIVOT U TRI TRAKE

(07. juli)

Vreo dan.
Radnici ručaju u hladovini bagera. Ispod njih, u plićaku rijeke, peca ribar sa velikim, ženskim šeširom na glavi. Iznad njih, grmi autoput 120 na sat, najmanje.
Teče život u tri trake.

 

 

ROMANI AGATHE CHRISTIE

(30. juni)

Gledam, romane Agathe Christie ljudi često nose na plaže, čitaju ih kada žele da se opuste. Što je neobično, jer njene knjige pune su zločina. Tu se davi, kolje, kasapi, truje… Vrebaju podle ubice, koje pažljivo pripremaju svoje zločine, često iz banalnih razloga. Mnogo je krvi, zla, pakosti, najnižih pobuda, ubijaju se djeca i nemoćni. To ne bi trebalo biti štivo koje opušta, ono bi moralo da uznemirava i plaši.

Negdje sam pročitao, poodavno pa sam nažalost zaboravio autora, da je to zbog toga što Agatha Christie koristi mnogo ugodnih, umirujućih riječi – u njenim romanima mirišu čaj ili bašta sa pomno odabranim cvijećem, deke na koljenima su mekane i tople, vatra grije iz kamina, stabla daju debeli hlad, muzika opušta, razgovori su uviđavni, “mir remeti samo zujanje dremljive pčele”… Sve to uljuljkuje čitaoca da lakše podnese udar bodeža.

Isti metod svakodnevno koristimo, izvan romana. Pokušavamo život učiniti što ugodnijim, udobnijim, bezbrižnijim, kako bi se lakše suočili sa okrutnošću kraja, sa neumitnim napadom našeg ubice.

 

 

GUMENI ČAMAC

(26. juni)

Volim gledati fotografije Adrijane Vidić koje objavljuje na facebooku pod zajedničkim nazivom “Poluljubavna, poluotoku”. Neke od fotografija su mala umjetnička slavlja, ali mene je danas privukla jedna koja nema velike ambicije, izuzev da snimi sredovječni par koji se sa svojim psom vozi na gumenom čamcu. Adrijana je fotografiju kratko komentirala sa “kao nekad”. Nisam je pitao zašto pa sam odlučio da sam pretpostavim.

Možda zato što njihov čamac nije statusni simbol nego prevozno sredstvo koje će ih odvesti kod prijatelja na jednostavan, domaći ručak ili na neku plažu bez buke? Ili zato što su oboje punašni, ali svoje kilograme nose kao nešto što su pošteno zaradili tokom godina, što je lažljiva stvarnost društvenih mreža odavno protjerala. Ili to što pas, žena i muškarac gledaju svako na svoju stranu, bez fokusa u bolju, plansku budućnost? Ili je Adrijana vidjela dokolicu, udobnost u kojoj se sve zaobli? Ili mir? Kojem sam zadnji put prisustvovao 1988. godine.

Ne zavidim ljudima koji se fotografišu na atraktivnim lokacijama. Jednako kao što ne želim da imam njihove novčanike, automobile i stanove. Ali, ovaj put je drugačije. Volio bih da imam svoje mjesto među društvom u gumenom čamcu.

 

 

ŽENE NA KLUPI

(15. juli)

Svake večeri, čim sunce zađe, dvije žene sjede na klupi ispred solitera i komentarišu prolaznike.
Komšiluk ih ismijava. I ja sam ih ismijavao sve dok nisam shvatio da sam isti kao one. Razlika je samo u tome što ja mijenjam mjesta i ne komentarišem naglas. Od tada ih pozdravljam s poštovanjem koje i sebi želim.

 

 

LJETO JE ŽENSKOG RODA

(31. juli)

Neke žene obuku lijepe ljetne haljine. Neki muškarci zavrnu majice, hlade trbušine.
Svima je jednako vruće, ali ljeto je ipak ženskog roda.

 

 

DJEVOJKE U LJETNIM HALJINAMA

(01. avgust)

Kada je izašla pjesma “Girls In Their Summer Clothes” Brucea Springsteena, na ulici sam sreo jednog sarajevskog glumca, bivšeg zavodnika, još tada umirovljenog.

Uhvatio me pod ruku i povjerljivo, kao da priča tajnu, pitao kako mi se sviđa pjesma. Rekao sam mu da ima Bruce i boljih.
- Mene je rastužila više nego ijedna do sada.
- Zašto?
- Zato što sam shvatio da me se ova više nimalo ne tiče.

Niz ulicu je otišao ukošen, pokušavajući bar glavu da smjesti pod uski pojas hlada na pločniku.

 

 

GRAD I JA

(05. avgust)

Ima dana tokom kojih grad gledam tuđim očima. Naročito ljeti, kada je svjetlo najjače, odjednom jasno vidim sve naše tužne zakrpe. I bude mi žao.
Grad i ja tada smo najprisniji, šapućemo jedan drugome: “Najvažnije je da smo živi i zdravi”. Tako se tješimo, pričamo da ne bude tišina i ljubimo dok ne prođe. Ali, nježnost kratko traje, vrlo brzo ponovo se otuđimo, kao da nikada ničega lijepog nije bilo između nas.
Nije mi jasno šta sam ja njemu ikada nažao učinio.

 


SVIJET (1)

(16. avgust)

“Sjedim, čekam da dođu. Nema nikoga da pomogne meni ili mojoj porodici; oni dolaze po ljude poput mene da ih ubiju.”
(Zarifa Ghafari, gradonačelnica Maidan Shahra)

Dovoljno je jedno jutro da se svijet sruši. U Bosni i Afganistanu. Otvoriš oči i vidiš da je dan pokrila tama. Brzo, kao kada kap tinte padne u čašu vode. Zuriš ispred sebe, sve je isto i sve je nepoznato. Nema mnogo vremena za bijeg, a noge su teške kao u noćnoj mori iz djetinjstva.
Jeste, dovoljno je jedno jutro da se svijet sruši. Toliko je dokaza, a potreban je čitav život da se navikneš na to.

 


SVIJET (2)

(21. avgust)

Iz obućarske radnje dječak iznosi visoki toranj šoljica za kafu. Toranj se ljulja, dječak balansira kao u slapsticku. Obućar sa protezom na nozi došepa do vrata, bodri ga aplauzom. Bez uspjeha. Malom akrobati s noge sklizne papuča, šoljice padaju na trotoar, odskaču, zveče. Prolaznici mu pomažu da ih pokupi. Saginju se, sudaraju glavama, smiju, zagledaju šoljice i čude kako se niti jedna nije razbila.

Minut ranije na ulici nije bilo veselo. Svako se svojom mukom zabavio.
Svjedočili smo ovoj promjeni i ranije. Ljudi se zbliže kada se svijet zaljulja.

 


CHARLIE

(24. avgust)

Umro je Charlie Watts. Nije to odlazak samo još jednog ostarjelog, prebogatog muzičara, tuđa, daleka smrt koja nas se ne tiče. To je kraj najveće rock’n’roll grupe na svijetu. Postoje draže i bolje grupe, ali The Rolling Stones su bili najveća.
Bili su arhetip, pokazna vježba kako treba da izgledaju rock zvijezde, bili su ideja o mogućnosti slobode u koju su vjerovali i oni koji nikada nisu imali priliku da je okuse. Neka vrsta mita, u kojem je teško prepoznati šta se zaista desilo, a šta smo izmislili da bi nam bilo lakše.
Možda ne znam gdje treba da gledam, ali trenutno ne vidim ništa s toliko životne radosti da bi ih moglo zamijeniti. Tačno je da svi odlasci ostavljaju prazninu, ali je jednako tačno da se vrlo brzo sve prestroji, iznova ispuni i pretvori u nešto drugo, što ne možemo za svoga vijeka prepoznati. Na sreću.
Neposredno prije vijesti o smrti, čitao sam da su Stonesi odlučili konačno objaviti obradu pjesme “Drift Away” koju su snimili prije više od trideset godina. Slušao sam je nekoliko puta na youtubeu. Ima refren:
"Give me the beat boys and free my soul
I wanna get lost in your rock 'n' roll and drift away…"

Ova dva stiha su suština tog mita u koji patetično vjerujem cijeli život.



(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Sefke Records, Selvedin Avdić