Čitaonica Žurnal

Iz Crvenog solitera: Svega ima u "Mrtvim dušama"

Piše: Darko Cvijetić

Djeca se danas rađaju s dva mišića manje nego što ih vi i ja imamo u svome tijelu, jer su ti mišići nestali, postali su nepotrebni, nastavlja redatelj i profesor. Veliko je pitanje kako će uopće izgledati čovjek, nakon ovoga stoljeća. Meni se čini da neće više govoriti.

 

 

Pjesme/priče/crtice MALI EKSHUMATORSKI ESEJI, objavio sam 2015. kod izdavačke kuće Zadužbina Petar Kočić, Banja Luka/Beograd, i knjiga je tiskana kod štamparije TOPALOVIĆ u Valjevu, u Srbiji.
Zbog nekakvog PDV-a, a to dakako niti danas ne kužim, knjige smo gotovo ilegalno dovozili u Banja Luku, autobusom, davajući koju desetinu eura vozaču za uslugu. Od Topalovića knjiga o ekshumatorluku.
A imaju eto i “oni Topalovići, grobari”, iz Kovačevićevih Maratonaca unutar počasnog kruga.
Uvijek se stvari dodiruju. Sumatriranje.
Prvo načelo razumijevanja svetog teksta, kojem su me naučili učitelji, jest –
tko hoće biti u zabludi, neka bude u zabludi.


* * *

Majka V-a (koji je uhvaćen živ, zarobljen na ratištu kod B., potom brutalno mlaćen i ubijen u nekoj garaži) izdaje stan nekim studentkinjama. Ali, u stanu je sinova soba, netaknuta 28 godina, zaključana.
Lovci posrnjavaju šumu. Pa se vraćaju.
Jedna je studentkinja stanarka, u odsutnosti starice, preko balkona ušla u V-ovu sobu.
I dugo bila zagledana u njegovu matursku fotografiju. Kako je lijep mogao biti moj otac, pomislila.
Tako da velim, imaju opekotine koje se dugo pune vatrom u nama. Poslije ostanu samo tople pukotine.


* * *

Dakle imati ono što se naziva vlast, znači imati pod kontrolom proizvodnju, potom i distribuciju slikovitog govora, uzurpirati pravo na tumačenje metafore, jer rječite slike imaju zadatak podržavljenja samih sebe. Ali, niti oni koji imaju vlast, zapravo neće vlast, jer bi vlast imala značiti preuzimanje odgovornosti, a to ih apsolutno ne zanima. Ali, metafore se lako ne daju držati za gušu!

Ovih dana, čitam dnevničke zapise Mihaila Lalića iz 1968. godine : “(…) Ivo Andrić ispriča nam uspomenu od prije skoro pedeset godina: kako je, prvi put u životu, susreo njemu dotle nepoznato ime Miroslava Krleže. Bilo je to 1918: pustili su ga iz zatočenja, zaustavio se u Zagrebu, pošao je kod slikara Ljube Babića: zamoliće ga da napravi naslovnu stranu za knjigu Ex Ponto. Kod Babića je, negdje ispred vrata, bila postavljena drvena tabla, uz nju kreda: ko ne nađe slikara kod kuće, mogao je kredom da napiše poruku na tabli. Tu, dakle, na toj tabli, vidio je Andrić Krležino ime ispisano ĆIRILICOM. On podvuče to „ćirilicom“; ja, prije no sam razmislio, upitah ga zašto to ističe.
„Ćirilica“, objasni Andrić, „u Zagrebu u toku rata, na teritoriji Austrougarske, bila je strogo zabranjena i kažnjiva: znak simpatije prema Srbima i izazov bečkoj monarhiji. Da je to vidio neki potkazivač, Krležu bi skupo koštalo.“(...)“

Bilo je dovoljno stotinjak godina da se metafore same liše svakoga napora, da same gušu predaju za držanje. Grandiozni Mihalo Lalić kao da je dnevnik vodio pedeset godina kasnije, u pukotini opekotine.

 

* * *

 

Zauvijek je dobro zdravlje u puškonošama.
Osama Crvenog solitera, okovanog žegom ovog prvog postkovidnoga ljeta. Pa još pregrijan beton, duboko impregniran željezom, isijava vrelinu nakon četiri, pet toplinskih valova. (Osama a Prijedor je vrvio ljudima, naglo oslobođenim stega izvanrednih mjera po svojim svjetskim destinacijama.) Jesen izviruje iz magle, koja se prva provuče koritom Sane, pa se uspe u potkozarje kao leden med.
Suviše ljudi želi ostati u zabludi, rekao je Subhan, dok smo pili čaj, slušali jazz i presipali slike iz djetinjstva. Suviše ljudi se batrga u kokošinjačkim raspodjelama položaja za noć. Kao hrčak na onom kotaču, dva tri uporišta, dva tri uvida, malo sasvim svjetla i gotovo. Tama.

M. mi piše, ponukan pjesmom Zakopavanje sestre (o mojoj školskoj iz klupe, sestri koja neprekidno pronalazi po koju kost svoga rođenog brata i neprekidno ima ponovne dženaze) da aidos na grčkom znači – stid, a na arapskom ime Aida – povratnica, posjetitelj, gost! Jezici se dopisuju, gram svačije gramatike umoči se u malko krvi.
Točno onaj dan, kada si zaboravio broj puške nošene cijeli rat.


* * *

Čitam razgovor s redateljem Nikitom Milivojevićem u kojem pominje da je nedavno pročitao – „kako su stručnjaci izračunali da deca danas dnevno naprave između 30 i 40.000 pokreta manje nego pre samo dvadeset godina“. Djeca se danas rađaju s dva mišića manje nego što ih vi i ja imamo u svome tijelu, jer su ti mišići nestali, postali su nepotrebni, nastavlja redatelj i profesor. Veliko je pitanje kako će uopće izgledati čovjek, nakon ovoga stoljeća.
Meni se čini da neće više govoriti.


* * *

Gotovo u groblju, starom Gradskom groblju u Kokinom gradu, ima kavana „MD“, koju mislim svi stanovnici našeg malog grada gogoljevaju i zovu - Mrtve duše. Tu su, vrlo često zadušni ručkovi nakon sahrana pokojnika, ali se i svadba znala dogoditi. Od groba glumca Radenka B. svega pedesetak metara.
Popijem tu ponekad „malo zaječarsko“ pivo, pjevuši utišan Toma Zdravković, uz „koljenice i dinstani kupus“. Gosti gledaju utakmice, kartaju, prepričavaju ratne doživljaje, prebrojavaju invalidnine i gule koljenice...Sve ima u Mrtvim dušama. Tu čitam Thomasa Bernharda, na par metara od prvih gradskih grobova...

Čujem zvona crkve, kao da babičin dlan, krvav još od materine placente, ritmično udara novorođenčetovu guzu. Mora da u daljini plačom počinje nečije bivanje na svijetu.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Iz Crvenog solitera, Darko Cvijetić