Izbor između Dodika i Tadića i/ili između Silajdžića, Izetbegovića, Radončića i Latića je kocka u kojoj vam ni paranormalne sposobnosti ne mogu pomoći da shvatite šta je, u perspektivi, manje zlo. I da li uopšte postoji išta što je manje, ili je i to samo tragična iluzija

Šta je starije: koka ili jaje? – pitanje je koje se nameće nakon analize političkih kretanja u Bosni i Hercegovini u zadnjih 2 desetljeća. Ko, zapravo, određuje pravila igre, ko je odgovoran za ludačku političku scenu u zemlji, ko je armatura u betonskom bloku kojim su nam noge vezane za noćnu moru u kojoj živimo?

DA LI JE SUPERMEN ODGOVOR NA SUPERGLUPOST?

Izuzmemo li priglupe teorije zavjera, koje njihove zagovornike demaskiraju kao svojevrsne prestarjele bubuljičave adolescente (koji neprestano kalimerovski ponavljaju „Pa to je nepravda“,) i koje odgovornost izmiještaju van granica ove zemlje ili čak i one bivše, optužujući za sve „međunarodnu zajednicu“ (koja, eto, neće da nam na tacni da savršeni sistem i poput Supermena, uništi sve naše neprijatelje) uobičajena percepcija, pohranjivana od medija, kao odgovorne, u pravilu, obilježava ovdašnji politički establišment.

No, ne sporeći činjenicu da se u globalu („sa časnim izuzecima“, naravno) radi o egzemplarnim uzorcima ljudskog otpada, politička elita koja vlada ovim prostorom, prije je tek posljedica, nego uzrok problema.

A ozbiljnija psiho-sociološka ispitivanja bi, vjerujem, pokazala da je ovdašnja politička elita samo ogledalo naroda. I da je svaka kampanja protiv vlasti bazirna na optužbama za nacionalizam, kriminal, nedemokratičnost i netolerantnost,..., unaprijed izgubljena, upravo zbog toga što pojedinci na vlasti, nasuprot iluziji, koju stvaraju medijski natpisi i stidljivi nvo protesti zbog njihove pohlepe, socijalne neosjetljivosti i odrođenosti od naroda, samo žive snove svojih glasača. Koji im i ne zamjeraju previše na njihovom nemoralu, bahatosti, pohlepi, rasipništvu, korumpiranosti i pljački i uporno ih biraju, i pored svega, ne zbog njihovog nacionalizma i govora mržnje, kako se to uobičajeno objašnjava, nego zato što su identičnog mentalnog sklopa i što bi i oni sami to isto radili da su na njihovom mjestu.

Ono nešto drugačijih, za koje riječi Moral, Istina i Poštenje nisu tranzicijskim survavanjem obesmišljene, ismijane i svedene na čistu formu, iza koje stoje nakupine licemjerja, laži i kolektivne amnezije, očito su manjina i žrtva raspada vrijednosnog sistema.

SVE SE MIJENJA SEM... GLASAČA U BIH

Odgovornost političkih elita koje bi trebalo da usmjeravaju masu a ne samo da slijede njene primitivne instikte je nezanemariva, no isto tako ne treba smetnuti s uma da živimo u sistemu slobodnog tržišta i da je politička ponuda koju imamo u uskoj vezi sa potražnjom na tržištu.

Neće biti slučajno, naime, da je naklonost birača permanentno vezana za desnicu, da stranke koje ublaže ili potpuno napuste ukopane položaje desnog radikalizma bivaju po kratkom postupku smijenjene novim snagama spremnim da uskoče u netom napuštene rovove. Čime je svaka promjena, dakle, onemogućena u startu. Jer za svaki napravljeni korak naprijed slijede dva unazad.

Niti je slučajna ovogodišnja predizborna gužva na desnici. U kojoj, u RS, s izuzetkom dvije male probosanske stranke, bez ozbiljnih izgleda na uspjeh, postoji konsenzus o očuvanju ratnog plijena i nastavku zločinačke politike, mirnim sredstvima (vlast i opozicija se takmiče u negiranju genocida, nacionalšovinizmu, mržnji prema vlastitoj i kvislinškoj odanosti prema susjednoj državi,...) pa je izbor praktično sveden na pitanje kome će nikad denacifikovana gomila povjerovati da će bolje sprovoditi konsesualno usaglašeni nacionalistički program, sa uvijek aktuelnim separatističkim aspiracijama u njemu. A Federalni priželjkivači promjena u dva'est deka „manjem entitetu“, pretvoreni u idiote koji, bez ikakvog dokaza, vjeruju da je „neprijatelj mog neprijatelja moj prijatelj“ i zanemaruju mudrost koju nas uči vlastita istorija da - uvijek može biti gore.

KING KONGU IMA KO DA BUDE DESNO 

A može. Što nam potvrđuje i bošnjačka nacionalno-politička scena, koja možda po prvi put, dovršavanjem procesa transformacije SDA iz populističkog pokreta u modernu stranku, i uguravanjem u tako nastali vakoom smeća željnog vlasti po svaku cijenu (pogotovo ako račun neće platiti oni, nego građani ove zemlje), umjesto bipolarnog odnosa, odnosno, svijeta podijeljenog između nacionalističke desnice i građanske ljevice, dobija čitav spektar na desnici, od „desnog centra“ (na kome se sad guraju SDA i Stranka za BiH), preko opasnog retrogradnog oživljavanja filozofije nacionalnog pokreta i miksanja vjere i politike (Savez za bolju budućnost), do ekstremne, antisekularističke, desnice (čiji je eksponent Džemaludin Latić, za koga se nadati da je u igru ušao samo zato, da bi postojao i neko desnije od Onog Koji Visi Na Tornju i komunicira sa javnošću Dnevnim urlicima. I da bi politički spektar vještački bio dodatno pomjeren udesno, pa da vlasnik Bolje budućnosti izgleda malo bliže centru, umjesto krajnjoj desnici, kojoj objektivno, po svojim stavovima pripada.).

A da bi tragedija bila kompletna i dosadašnja antinacionalistička, građanska ljevica se, valjda shvativši tržišne mehanizme, makijavelistički odlučuje da svoju ponudu prilagodi potražnji, pa sve češće poseže za populističkim političkim potezima i epp patriotizmom (kao posljednjem utočištu hulja i očajnika). Karakterističnim sredstvima desnice, dakle.

Čime smo došli u perverznu situaciju da je politički centar, koji se dobije iz uvida u stanje na našoj stranačkoj sceni, odnosno, analize ovdašnje političke ponude, po uobičajenim (da ne kažem normalnim) mjerilima – duboko na desnici. A da ljevica (pogotovo u klasičnom smislu) gotovo i ne postoji (umjesto da se bavi problemima nezaposlenosti i radničkim pravima, organizuje zemljotresne proteste u situacijama kad zbog nebrige vlasti hiljade ljudi ostaje bez posla i grčevito brani ljudska prava ugroženih manjina – čak i kad to znači suprotstavljanje većinskoj zatucanosti i fobičnosti - najveća stranka koja se predstavlja ljevicom, bavi se patriotskim preseravanjem, istorijom i nacionalnim temama. Odnosno - podilaženjem masi.).

JEBEŠ IZBORE ZA KOJE NAM TREBAJU GATARE

Elem, prevelika očekivanja od nastupajućih izbora, mogla bi završiti kao i sva dosadašnja – u teškom razočarenju. Zapravo je potpuno nejasno na čemu se bazira optimizam onih koji vjeruju u promjene nabolje. I, uopšte, zahtjev za promjenom, bez ozbiljne analize ponuđene alternative (jer nije sporno da je npr. stanje u Weimarskoj republici bilo katastrofalno, ali, valjda, nije sporno ni da mu Hitler nije bio ta potrebna alternativa i priželjkivana promjena).

Naime: Jebeš izbor između Dodika i Tadića i/ili između Silajdžića, Izetbegovića, Radončića i Latića. To, naime, nije izbor, nego kocka. U kojoj vam ni paranormalne sposobnosti ne mogu pomoći da shvatite šta je, u perspektivi, manje zlo. I da li uopšte postoji išta što je manje, ili je i to samo tragična iluzija.

Dovoljno se, uostalom, sjetiti prošlih izbora i „promjene“ koju smo dobili izborom Dodika umjesto Čavića. Ili one koju je donio povratak Silajdžića u politiku.

Izbor je, naime (ne u ponudi, jer ima tu i drugačijih igrača, nego u očekivanom opredjeljenju birača), sveden ne na izbor između različitih politika, nego na izbor između različitih egzekutora iste (ili gotovo identične) politike. Želja da komšiji crkne krava, jača je od bilo kakvog programa ekonomskog oporavka države, njenih integracija u zajednicu razvijenih zemalja, obećanja boljeg života. Kontrolisana mržnja (ah, ta „kultura dijaloga“) postala je, izgleda, naša sudbina. A mi taoci vlastite gluposti i prljavih strasti.

Pritom vladajuća društvena kasta (čije su političke partije samo dio) i široki slojevi stanovništva žive u stanju permanentnog međusobnog korumpiranja i rektalnog alpinizma.

Radi se o savršenom krugu, u koji su njegovi kreatori zatvorili sami sebe i koji se vremenom, pretvorio u Goli otok, sa koga nema bijega. Zbog čega je, zapravo, tako teško (ako ne i nemoguće) doći do istinske promjene. Promjene koja će značiti nešto više od smjene na mjestu upravnika logora. I bosa lokalne mafije.

(zurnal.info)

"> Izbor između Dodika i Tadića i/ili između Silajdžića, Izetbegovića, Radončića i Latića je kocka u kojoj vam ni paranormalne sposobnosti ne mogu pomoći da shvatite šta je, u perspektivi, manje zlo. I da li uopšte postoji išta što je manje, ili je i to samo tragična iluzija

Šta je starije: koka ili jaje? – pitanje je koje se nameće nakon analize političkih kretanja u Bosni i Hercegovini u zadnjih 2 desetljeća. Ko, zapravo, određuje pravila igre, ko je odgovoran za ludačku političku scenu u zemlji, ko je armatura u betonskom bloku kojim su nam noge vezane za noćnu moru u kojoj živimo?

DA LI JE SUPERMEN ODGOVOR NA SUPERGLUPOST?

Izuzmemo li priglupe teorije zavjera, koje njihove zagovornike demaskiraju kao svojevrsne prestarjele bubuljičave adolescente (koji neprestano kalimerovski ponavljaju „Pa to je nepravda“,) i koje odgovornost izmiještaju van granica ove zemlje ili čak i one bivše, optužujući za sve „međunarodnu zajednicu“ (koja, eto, neće da nam na tacni da savršeni sistem i poput Supermena, uništi sve naše neprijatelje) uobičajena percepcija, pohranjivana od medija, kao odgovorne, u pravilu, obilježava ovdašnji politički establišment.

No, ne sporeći činjenicu da se u globalu („sa časnim izuzecima“, naravno) radi o egzemplarnim uzorcima ljudskog otpada, politička elita koja vlada ovim prostorom, prije je tek posljedica, nego uzrok problema.

A ozbiljnija psiho-sociološka ispitivanja bi, vjerujem, pokazala da je ovdašnja politička elita samo ogledalo naroda. I da je svaka kampanja protiv vlasti bazirna na optužbama za nacionalizam, kriminal, nedemokratičnost i netolerantnost,..., unaprijed izgubljena, upravo zbog toga što pojedinci na vlasti, nasuprot iluziji, koju stvaraju medijski natpisi i stidljivi nvo protesti zbog njihove pohlepe, socijalne neosjetljivosti i odrođenosti od naroda, samo žive snove svojih glasača. Koji im i ne zamjeraju previše na njihovom nemoralu, bahatosti, pohlepi, rasipništvu, korumpiranosti i pljački i uporno ih biraju, i pored svega, ne zbog njihovog nacionalizma i govora mržnje, kako se to uobičajeno objašnjava, nego zato što su identičnog mentalnog sklopa i što bi i oni sami to isto radili da su na njihovom mjestu.

Ono nešto drugačijih, za koje riječi Moral, Istina i Poštenje nisu tranzicijskim survavanjem obesmišljene, ismijane i svedene na čistu formu, iza koje stoje nakupine licemjerja, laži i kolektivne amnezije, očito su manjina i žrtva raspada vrijednosnog sistema.

SVE SE MIJENJA SEM... GLASAČA U BIH

Odgovornost političkih elita koje bi trebalo da usmjeravaju masu a ne samo da slijede njene primitivne instikte je nezanemariva, no isto tako ne treba smetnuti s uma da živimo u sistemu slobodnog tržišta i da je politička ponuda koju imamo u uskoj vezi sa potražnjom na tržištu.

Neće biti slučajno, naime, da je naklonost birača permanentno vezana za desnicu, da stranke koje ublaže ili potpuno napuste ukopane položaje desnog radikalizma bivaju po kratkom postupku smijenjene novim snagama spremnim da uskoče u netom napuštene rovove. Čime je svaka promjena, dakle, onemogućena u startu. Jer za svaki napravljeni korak naprijed slijede dva unazad.

Niti je slučajna ovogodišnja predizborna gužva na desnici. U kojoj, u RS, s izuzetkom dvije male probosanske stranke, bez ozbiljnih izgleda na uspjeh, postoji konsenzus o očuvanju ratnog plijena i nastavku zločinačke politike, mirnim sredstvima (vlast i opozicija se takmiče u negiranju genocida, nacionalšovinizmu, mržnji prema vlastitoj i kvislinškoj odanosti prema susjednoj državi,...) pa je izbor praktično sveden na pitanje kome će nikad denacifikovana gomila povjerovati da će bolje sprovoditi konsesualno usaglašeni nacionalistički program, sa uvijek aktuelnim separatističkim aspiracijama u njemu. A Federalni priželjkivači promjena u dva'est deka „manjem entitetu“, pretvoreni u idiote koji, bez ikakvog dokaza, vjeruju da je „neprijatelj mog neprijatelja moj prijatelj“ i zanemaruju mudrost koju nas uči vlastita istorija da - uvijek može biti gore.

KING KONGU IMA KO DA BUDE DESNO 

A može. Što nam potvrđuje i bošnjačka nacionalno-politička scena, koja možda po prvi put, dovršavanjem procesa transformacije SDA iz populističkog pokreta u modernu stranku, i uguravanjem u tako nastali vakoom smeća željnog vlasti po svaku cijenu (pogotovo ako račun neće platiti oni, nego građani ove zemlje), umjesto bipolarnog odnosa, odnosno, svijeta podijeljenog između nacionalističke desnice i građanske ljevice, dobija čitav spektar na desnici, od „desnog centra“ (na kome se sad guraju SDA i Stranka za BiH), preko opasnog retrogradnog oživljavanja filozofije nacionalnog pokreta i miksanja vjere i politike (Savez za bolju budućnost), do ekstremne, antisekularističke, desnice (čiji je eksponent Džemaludin Latić, za koga se nadati da je u igru ušao samo zato, da bi postojao i neko desnije od Onog Koji Visi Na Tornju i komunicira sa javnošću Dnevnim urlicima. I da bi politički spektar vještački bio dodatno pomjeren udesno, pa da vlasnik Bolje budućnosti izgleda malo bliže centru, umjesto krajnjoj desnici, kojoj objektivno, po svojim stavovima pripada.).

A da bi tragedija bila kompletna i dosadašnja antinacionalistička, građanska ljevica se, valjda shvativši tržišne mehanizme, makijavelistički odlučuje da svoju ponudu prilagodi potražnji, pa sve češće poseže za populističkim političkim potezima i epp patriotizmom (kao posljednjem utočištu hulja i očajnika). Karakterističnim sredstvima desnice, dakle.

Čime smo došli u perverznu situaciju da je politički centar, koji se dobije iz uvida u stanje na našoj stranačkoj sceni, odnosno, analize ovdašnje političke ponude, po uobičajenim (da ne kažem normalnim) mjerilima – duboko na desnici. A da ljevica (pogotovo u klasičnom smislu) gotovo i ne postoji (umjesto da se bavi problemima nezaposlenosti i radničkim pravima, organizuje zemljotresne proteste u situacijama kad zbog nebrige vlasti hiljade ljudi ostaje bez posla i grčevito brani ljudska prava ugroženih manjina – čak i kad to znači suprotstavljanje većinskoj zatucanosti i fobičnosti - najveća stranka koja se predstavlja ljevicom, bavi se patriotskim preseravanjem, istorijom i nacionalnim temama. Odnosno - podilaženjem masi.).

JEBEŠ IZBORE ZA KOJE NAM TREBAJU GATARE

Elem, prevelika očekivanja od nastupajućih izbora, mogla bi završiti kao i sva dosadašnja – u teškom razočarenju. Zapravo je potpuno nejasno na čemu se bazira optimizam onih koji vjeruju u promjene nabolje. I, uopšte, zahtjev za promjenom, bez ozbiljne analize ponuđene alternative (jer nije sporno da je npr. stanje u Weimarskoj republici bilo katastrofalno, ali, valjda, nije sporno ni da mu Hitler nije bio ta potrebna alternativa i priželjkivana promjena).

Naime: Jebeš izbor između Dodika i Tadića i/ili između Silajdžića, Izetbegovića, Radončića i Latića. To, naime, nije izbor, nego kocka. U kojoj vam ni paranormalne sposobnosti ne mogu pomoći da shvatite šta je, u perspektivi, manje zlo. I da li uopšte postoji išta što je manje, ili je i to samo tragična iluzija.

Dovoljno se, uostalom, sjetiti prošlih izbora i „promjene“ koju smo dobili izborom Dodika umjesto Čavića. Ili one koju je donio povratak Silajdžića u politiku.

Izbor je, naime (ne u ponudi, jer ima tu i drugačijih igrača, nego u očekivanom opredjeljenju birača), sveden ne na izbor između različitih politika, nego na izbor između različitih egzekutora iste (ili gotovo identične) politike. Želja da komšiji crkne krava, jača je od bilo kakvog programa ekonomskog oporavka države, njenih integracija u zajednicu razvijenih zemalja, obećanja boljeg života. Kontrolisana mržnja (ah, ta „kultura dijaloga“) postala je, izgleda, naša sudbina. A mi taoci vlastite gluposti i prljavih strasti.

Pritom vladajuća društvena kasta (čije su političke partije samo dio) i široki slojevi stanovništva žive u stanju permanentnog međusobnog korumpiranja i rektalnog alpinizma.

Radi se o savršenom krugu, u koji su njegovi kreatori zatvorili sami sebe i koji se vremenom, pretvorio u Goli otok, sa koga nema bijega. Zbog čega je, zapravo, tako teško (ako ne i nemoguće) doći do istinske promjene. Promjene koja će značiti nešto više od smjene na mjestu upravnika logora. I bosa lokalne mafije.

(zurnal.info)

"> Izbor između Dodika i Tadića i/ili između Silajdžića, Izetbegovića, Radončića i Latića je kocka u kojoj vam ni paranormalne sposobnosti ne mogu pomoći da shvatite šta je, u perspektivi, manje zlo. I da li uopšte postoji išta što je manje, ili je i to samo tragična iluzija

Šta je starije: koka ili jaje? – pitanje je koje se nameće nakon analize političkih kretanja u Bosni i Hercegovini u zadnjih 2 desetljeća. Ko, zapravo, određuje pravila igre, ko je odgovoran za ludačku političku scenu u zemlji, ko je armatura u betonskom bloku kojim su nam noge vezane za noćnu moru u kojoj živimo?

DA LI JE SUPERMEN ODGOVOR NA SUPERGLUPOST?

Izuzmemo li priglupe teorije zavjera, koje njihove zagovornike demaskiraju kao svojevrsne prestarjele bubuljičave adolescente (koji neprestano kalimerovski ponavljaju „Pa to je nepravda“,) i koje odgovornost izmiještaju van granica ove zemlje ili čak i one bivše, optužujući za sve „međunarodnu zajednicu“ (koja, eto, neće da nam na tacni da savršeni sistem i poput Supermena, uništi sve naše neprijatelje) uobičajena percepcija, pohranjivana od medija, kao odgovorne, u pravilu, obilježava ovdašnji politički establišment.

No, ne sporeći činjenicu da se u globalu („sa časnim izuzecima“, naravno) radi o egzemplarnim uzorcima ljudskog otpada, politička elita koja vlada ovim prostorom, prije je tek posljedica, nego uzrok problema.

A ozbiljnija psiho-sociološka ispitivanja bi, vjerujem, pokazala da je ovdašnja politička elita samo ogledalo naroda. I da je svaka kampanja protiv vlasti bazirna na optužbama za nacionalizam, kriminal, nedemokratičnost i netolerantnost,..., unaprijed izgubljena, upravo zbog toga što pojedinci na vlasti, nasuprot iluziji, koju stvaraju medijski natpisi i stidljivi nvo protesti zbog njihove pohlepe, socijalne neosjetljivosti i odrođenosti od naroda, samo žive snove svojih glasača. Koji im i ne zamjeraju previše na njihovom nemoralu, bahatosti, pohlepi, rasipništvu, korumpiranosti i pljački i uporno ih biraju, i pored svega, ne zbog njihovog nacionalizma i govora mržnje, kako se to uobičajeno objašnjava, nego zato što su identičnog mentalnog sklopa i što bi i oni sami to isto radili da su na njihovom mjestu.

Ono nešto drugačijih, za koje riječi Moral, Istina i Poštenje nisu tranzicijskim survavanjem obesmišljene, ismijane i svedene na čistu formu, iza koje stoje nakupine licemjerja, laži i kolektivne amnezije, očito su manjina i žrtva raspada vrijednosnog sistema.

SVE SE MIJENJA SEM... GLASAČA U BIH

Odgovornost političkih elita koje bi trebalo da usmjeravaju masu a ne samo da slijede njene primitivne instikte je nezanemariva, no isto tako ne treba smetnuti s uma da živimo u sistemu slobodnog tržišta i da je politička ponuda koju imamo u uskoj vezi sa potražnjom na tržištu.

Neće biti slučajno, naime, da je naklonost birača permanentno vezana za desnicu, da stranke koje ublaže ili potpuno napuste ukopane položaje desnog radikalizma bivaju po kratkom postupku smijenjene novim snagama spremnim da uskoče u netom napuštene rovove. Čime je svaka promjena, dakle, onemogućena u startu. Jer za svaki napravljeni korak naprijed slijede dva unazad.

Niti je slučajna ovogodišnja predizborna gužva na desnici. U kojoj, u RS, s izuzetkom dvije male probosanske stranke, bez ozbiljnih izgleda na uspjeh, postoji konsenzus o očuvanju ratnog plijena i nastavku zločinačke politike, mirnim sredstvima (vlast i opozicija se takmiče u negiranju genocida, nacionalšovinizmu, mržnji prema vlastitoj i kvislinškoj odanosti prema susjednoj državi,...) pa je izbor praktično sveden na pitanje kome će nikad denacifikovana gomila povjerovati da će bolje sprovoditi konsesualno usaglašeni nacionalistički program, sa uvijek aktuelnim separatističkim aspiracijama u njemu. A Federalni priželjkivači promjena u dva'est deka „manjem entitetu“, pretvoreni u idiote koji, bez ikakvog dokaza, vjeruju da je „neprijatelj mog neprijatelja moj prijatelj“ i zanemaruju mudrost koju nas uči vlastita istorija da - uvijek može biti gore.

KING KONGU IMA KO DA BUDE DESNO 

A može. Što nam potvrđuje i bošnjačka nacionalno-politička scena, koja možda po prvi put, dovršavanjem procesa transformacije SDA iz populističkog pokreta u modernu stranku, i uguravanjem u tako nastali vakoom smeća željnog vlasti po svaku cijenu (pogotovo ako račun neće platiti oni, nego građani ove zemlje), umjesto bipolarnog odnosa, odnosno, svijeta podijeljenog između nacionalističke desnice i građanske ljevice, dobija čitav spektar na desnici, od „desnog centra“ (na kome se sad guraju SDA i Stranka za BiH), preko opasnog retrogradnog oživljavanja filozofije nacionalnog pokreta i miksanja vjere i politike (Savez za bolju budućnost), do ekstremne, antisekularističke, desnice (čiji je eksponent Džemaludin Latić, za koga se nadati da je u igru ušao samo zato, da bi postojao i neko desnije od Onog Koji Visi Na Tornju i komunicira sa javnošću Dnevnim urlicima. I da bi politički spektar vještački bio dodatno pomjeren udesno, pa da vlasnik Bolje budućnosti izgleda malo bliže centru, umjesto krajnjoj desnici, kojoj objektivno, po svojim stavovima pripada.).

A da bi tragedija bila kompletna i dosadašnja antinacionalistička, građanska ljevica se, valjda shvativši tržišne mehanizme, makijavelistički odlučuje da svoju ponudu prilagodi potražnji, pa sve češće poseže za populističkim političkim potezima i epp patriotizmom (kao posljednjem utočištu hulja i očajnika). Karakterističnim sredstvima desnice, dakle.

Čime smo došli u perverznu situaciju da je politički centar, koji se dobije iz uvida u stanje na našoj stranačkoj sceni, odnosno, analize ovdašnje političke ponude, po uobičajenim (da ne kažem normalnim) mjerilima – duboko na desnici. A da ljevica (pogotovo u klasičnom smislu) gotovo i ne postoji (umjesto da se bavi problemima nezaposlenosti i radničkim pravima, organizuje zemljotresne proteste u situacijama kad zbog nebrige vlasti hiljade ljudi ostaje bez posla i grčevito brani ljudska prava ugroženih manjina – čak i kad to znači suprotstavljanje većinskoj zatucanosti i fobičnosti - najveća stranka koja se predstavlja ljevicom, bavi se patriotskim preseravanjem, istorijom i nacionalnim temama. Odnosno - podilaženjem masi.).

JEBEŠ IZBORE ZA KOJE NAM TREBAJU GATARE

Elem, prevelika očekivanja od nastupajućih izbora, mogla bi završiti kao i sva dosadašnja – u teškom razočarenju. Zapravo je potpuno nejasno na čemu se bazira optimizam onih koji vjeruju u promjene nabolje. I, uopšte, zahtjev za promjenom, bez ozbiljne analize ponuđene alternative (jer nije sporno da je npr. stanje u Weimarskoj republici bilo katastrofalno, ali, valjda, nije sporno ni da mu Hitler nije bio ta potrebna alternativa i priželjkivana promjena).

Naime: Jebeš izbor između Dodika i Tadića i/ili između Silajdžića, Izetbegovića, Radončića i Latića. To, naime, nije izbor, nego kocka. U kojoj vam ni paranormalne sposobnosti ne mogu pomoći da shvatite šta je, u perspektivi, manje zlo. I da li uopšte postoji išta što je manje, ili je i to samo tragična iluzija.

Dovoljno se, uostalom, sjetiti prošlih izbora i „promjene“ koju smo dobili izborom Dodika umjesto Čavića. Ili one koju je donio povratak Silajdžića u politiku.

Izbor je, naime (ne u ponudi, jer ima tu i drugačijih igrača, nego u očekivanom opredjeljenju birača), sveden ne na izbor između različitih politika, nego na izbor između različitih egzekutora iste (ili gotovo identične) politike. Želja da komšiji crkne krava, jača je od bilo kakvog programa ekonomskog oporavka države, njenih integracija u zajednicu razvijenih zemalja, obećanja boljeg života. Kontrolisana mržnja (ah, ta „kultura dijaloga“) postala je, izgleda, naša sudbina. A mi taoci vlastite gluposti i prljavih strasti.

Pritom vladajuća društvena kasta (čije su političke partije samo dio) i široki slojevi stanovništva žive u stanju permanentnog međusobnog korumpiranja i rektalnog alpinizma.

Radi se o savršenom krugu, u koji su njegovi kreatori zatvorili sami sebe i koji se vremenom, pretvorio u Goli otok, sa koga nema bijega. Zbog čega je, zapravo, tako teško (ako ne i nemoguće) doći do istinske promjene. Promjene koja će značiti nešto više od smjene na mjestu upravnika logora. I bosa lokalne mafije.

(zurnal.info)

">

SAMIR ŠESTAN: Gužva na desnici

samir šestan

Izbor između Dodika i Tadića i/ili između Silajdžića, Izetbegovića, Radončića i Latića je kocka u kojoj vam ni paranormalne sposobnosti ne mogu pomoći da shvatite šta je, u perspektivi, manje zlo. I da li uopšte postoji išta što je manje, ili je i to samo tragična iluzija

Šta je starije: koka ili jaje? – pitanje je koje se nameće nakon analize političkih kretanja u Bosni i Hercegovini u zadnjih 2 desetljeća. Ko, zapravo, određuje pravila igre, ko je odgovoran za ludačku političku scenu u zemlji, ko je armatura u betonskom bloku kojim su nam noge vezane za noćnu moru u kojoj živimo?

DA LI JE SUPERMEN ODGOVOR NA SUPERGLUPOST?

Izuzmemo li priglupe teorije zavjera, koje njihove zagovornike demaskiraju kao svojevrsne prestarjele bubuljičave adolescente (koji neprestano kalimerovski ponavljaju „Pa to je nepravda“,) i koje odgovornost izmiještaju van granica ove zemlje ili čak i one bivše, optužujući za sve „međunarodnu zajednicu“ (koja, eto, neće da nam na tacni da savršeni sistem i poput Supermena, uništi sve naše neprijatelje) uobičajena percepcija, pohranjivana od medija, kao odgovorne, u pravilu, obilježava ovdašnji politički establišment.

No, ne sporeći činjenicu da se u globalu („sa časnim izuzecima“, naravno) radi o egzemplarnim uzorcima ljudskog otpada, politička elita koja vlada ovim prostorom, prije je tek posljedica, nego uzrok problema.

A ozbiljnija psiho-sociološka ispitivanja bi, vjerujem, pokazala da je ovdašnja politička elita samo ogledalo naroda. I da je svaka kampanja protiv vlasti bazirna na optužbama za nacionalizam, kriminal, nedemokratičnost i netolerantnost,..., unaprijed izgubljena, upravo zbog toga što pojedinci na vlasti, nasuprot iluziji, koju stvaraju medijski natpisi i stidljivi nvo protesti zbog njihove pohlepe, socijalne neosjetljivosti i odrođenosti od naroda, samo žive snove svojih glasača. Koji im i ne zamjeraju previše na njihovom nemoralu, bahatosti, pohlepi, rasipništvu, korumpiranosti i pljački i uporno ih biraju, i pored svega, ne zbog njihovog nacionalizma i govora mržnje, kako se to uobičajeno objašnjava, nego zato što su identičnog mentalnog sklopa i što bi i oni sami to isto radili da su na njihovom mjestu.

Ono nešto drugačijih, za koje riječi Moral, Istina i Poštenje nisu tranzicijskim survavanjem obesmišljene, ismijane i svedene na čistu formu, iza koje stoje nakupine licemjerja, laži i kolektivne amnezije, očito su manjina i žrtva raspada vrijednosnog sistema.

SVE SE MIJENJA SEM... GLASAČA U BIH

Odgovornost političkih elita koje bi trebalo da usmjeravaju masu a ne samo da slijede njene primitivne instikte je nezanemariva, no isto tako ne treba smetnuti s uma da živimo u sistemu slobodnog tržišta i da je politička ponuda koju imamo u uskoj vezi sa potražnjom na tržištu.

Neće biti slučajno, naime, da je naklonost birača permanentno vezana za desnicu, da stranke koje ublaže ili potpuno napuste ukopane položaje desnog radikalizma bivaju po kratkom postupku smijenjene novim snagama spremnim da uskoče u netom napuštene rovove. Čime je svaka promjena, dakle, onemogućena u startu. Jer za svaki napravljeni korak naprijed slijede dva unazad.

Niti je slučajna ovogodišnja predizborna gužva na desnici. U kojoj, u RS, s izuzetkom dvije male probosanske stranke, bez ozbiljnih izgleda na uspjeh, postoji konsenzus o očuvanju ratnog plijena i nastavku zločinačke politike, mirnim sredstvima (vlast i opozicija se takmiče u negiranju genocida, nacionalšovinizmu, mržnji prema vlastitoj i kvislinškoj odanosti prema susjednoj državi,...) pa je izbor praktično sveden na pitanje kome će nikad denacifikovana gomila povjerovati da će bolje sprovoditi konsesualno usaglašeni nacionalistički program, sa uvijek aktuelnim separatističkim aspiracijama u njemu. A Federalni priželjkivači promjena u dva'est deka „manjem entitetu“, pretvoreni u idiote koji, bez ikakvog dokaza, vjeruju da je „neprijatelj mog neprijatelja moj prijatelj“ i zanemaruju mudrost koju nas uči vlastita istorija da - uvijek može biti gore.

KING KONGU IMA KO DA BUDE DESNO 

A može. Što nam potvrđuje i bošnjačka nacionalno-politička scena, koja možda po prvi put, dovršavanjem procesa transformacije SDA iz populističkog pokreta u modernu stranku, i uguravanjem u tako nastali vakoom smeća željnog vlasti po svaku cijenu (pogotovo ako račun neće platiti oni, nego građani ove zemlje), umjesto bipolarnog odnosa, odnosno, svijeta podijeljenog između nacionalističke desnice i građanske ljevice, dobija čitav spektar na desnici, od „desnog centra“ (na kome se sad guraju SDA i Stranka za BiH), preko opasnog retrogradnog oživljavanja filozofije nacionalnog pokreta i miksanja vjere i politike (Savez za bolju budućnost), do ekstremne, antisekularističke, desnice (čiji je eksponent Džemaludin Latić, za koga se nadati da je u igru ušao samo zato, da bi postojao i neko desnije od Onog Koji Visi Na Tornju i komunicira sa javnošću Dnevnim urlicima. I da bi politički spektar vještački bio dodatno pomjeren udesno, pa da vlasnik Bolje budućnosti izgleda malo bliže centru, umjesto krajnjoj desnici, kojoj objektivno, po svojim stavovima pripada.).

A da bi tragedija bila kompletna i dosadašnja antinacionalistička, građanska ljevica se, valjda shvativši tržišne mehanizme, makijavelistički odlučuje da svoju ponudu prilagodi potražnji, pa sve češće poseže za populističkim političkim potezima i epp patriotizmom (kao posljednjem utočištu hulja i očajnika). Karakterističnim sredstvima desnice, dakle.

Čime smo došli u perverznu situaciju da je politički centar, koji se dobije iz uvida u stanje na našoj stranačkoj sceni, odnosno, analize ovdašnje političke ponude, po uobičajenim (da ne kažem normalnim) mjerilima – duboko na desnici. A da ljevica (pogotovo u klasičnom smislu) gotovo i ne postoji (umjesto da se bavi problemima nezaposlenosti i radničkim pravima, organizuje zemljotresne proteste u situacijama kad zbog nebrige vlasti hiljade ljudi ostaje bez posla i grčevito brani ljudska prava ugroženih manjina – čak i kad to znači suprotstavljanje većinskoj zatucanosti i fobičnosti - najveća stranka koja se predstavlja ljevicom, bavi se patriotskim preseravanjem, istorijom i nacionalnim temama. Odnosno - podilaženjem masi.).

JEBEŠ IZBORE ZA KOJE NAM TREBAJU GATARE

Elem, prevelika očekivanja od nastupajućih izbora, mogla bi završiti kao i sva dosadašnja – u teškom razočarenju. Zapravo je potpuno nejasno na čemu se bazira optimizam onih koji vjeruju u promjene nabolje. I, uopšte, zahtjev za promjenom, bez ozbiljne analize ponuđene alternative (jer nije sporno da je npr. stanje u Weimarskoj republici bilo katastrofalno, ali, valjda, nije sporno ni da mu Hitler nije bio ta potrebna alternativa i priželjkivana promjena).

Naime: Jebeš izbor između Dodika i Tadića i/ili između Silajdžića, Izetbegovića, Radončića i Latića. To, naime, nije izbor, nego kocka. U kojoj vam ni paranormalne sposobnosti ne mogu pomoći da shvatite šta je, u perspektivi, manje zlo. I da li uopšte postoji išta što je manje, ili je i to samo tragična iluzija.

Dovoljno se, uostalom, sjetiti prošlih izbora i „promjene“ koju smo dobili izborom Dodika umjesto Čavića. Ili one koju je donio povratak Silajdžića u politiku.

Izbor je, naime (ne u ponudi, jer ima tu i drugačijih igrača, nego u očekivanom opredjeljenju birača), sveden ne na izbor između različitih politika, nego na izbor između različitih egzekutora iste (ili gotovo identične) politike. Želja da komšiji crkne krava, jača je od bilo kakvog programa ekonomskog oporavka države, njenih integracija u zajednicu razvijenih zemalja, obećanja boljeg života. Kontrolisana mržnja (ah, ta „kultura dijaloga“) postala je, izgleda, naša sudbina. A mi taoci vlastite gluposti i prljavih strasti.

Pritom vladajuća društvena kasta (čije su političke partije samo dio) i široki slojevi stanovništva žive u stanju permanentnog međusobnog korumpiranja i rektalnog alpinizma.

Radi se o savršenom krugu, u koji su njegovi kreatori zatvorili sami sebe i koji se vremenom, pretvorio u Goli otok, sa koga nema bijega. Zbog čega je, zapravo, tako teško (ako ne i nemoguće) doći do istinske promjene. Promjene koja će značiti nešto više od smjene na mjestu upravnika logora. I bosa lokalne mafije.

(zurnal.info)

Izbor između Dodika i Tadića i/ili između Silajdžića, Izetbegovića, Radončića i Latića je kocka u kojoj vam ni paranormalne sposobnosti ne mogu pomoći da shvatite šta je, u perspektivi, manje zlo. I da li uopšte postoji išta što je manje, ili je i to samo tragična iluzija