Na Luci stoji kičasti, pravi narodnjački, kip žene koja je ni kriva ni dužna postala slučaj koji govori o nepromišljenosti, gluposti i površnosti današnjeg Mostara

 

 

 Rijetko zalazim na Luku pa sam tek neki dan vidio to mesingano čudo. Znam, mnogi će sada prigovarati da postoje stvari u koje se ne dira, da ne bih smio praviti slučaj od spomenika ženi, koja je, kroz pjesmu jednog prosječnog provincijskog pjesnika, postala simbol Grada na Neretvi. Spomenik je podignut. Žena je legenda. Pjesma o njoj je odavno postala narodna u cijeloj bivšoj Jugi, može je se čuti u kafanama od Triglava do Đevđelije. Međutim, kao i obično, muče me neka pitanja.

Da li postoji dozvola za postavljanje spomenika Emini Sefićevoj na Luci?

Na to pitanje mi nitko u posljednjih par mjeseci ne zna dati odgovor, a pitao sam ljude na odgovornim mjestima. Svi kažu: Ne bih Vam znao reći postoji li dozvola za taj spomenik.

A na otvaranju spomenika Gradonačelnik i ostali gradski funkcioneri!? E, oni su svečano, u javni život, porinuli spomenik koji je tu vjerovatno postavljen ilegalno!

Ako postoji dozvola, tko i po kojim kriterijima je izdao tu dozvolu?

Mišljenja sam da, u povijesti Mostara, postoje ljudi koji zaslužuju spomenik prije Emine. Ali nitko ne zna tko o tome odlučuje. Da li uopće postoji stručno promišljanje podizanja spomenika zaslužnim Mostarcima i Mostarkama? Zašto, npr., nema spomenika Mujagi Komadini? Svetozaru Ćoroviću? Suli Repcu? Zašto Emina prije njih?

Kao, svi mi se slažemo s tim da je Emina zaslužila spomenik. Hajde, recimo i da jeste, ali valjda bi morao postojati nekakav red i plan po kojem se to radi. Trebao bi postojati i javni natječaj za izradu spomenika. O natječaju, naravno, nije bilo govora. I tako sad na Luci stoji kičasti, pravi narodnjački, kip žene koja je ni kriva ni dužna postala slučaj koji govori o nepromišljenosti, gluposti i površnosti današnjeg Mostara. Ona je, njezin kip zapravo, još jedan dokaz teze da je Mostar postao obična selendra, provincijska kaljuža, turbo folk generator u kojem caruje kratka pamet i bezvlašće svake vrste. Spomenik Emini je spomenik nekakvoj sumanutoj gradskoj mitologiji, nečemu potpuno iracionalnom, a upravo to iracionalno je osnovni pokretač BH politike unatrag dvadeset godina. Zbog toga imate onaj osjećaj kao da živite nimalo ugodnu LSD halucinaciju. A dok vi halucinirate Grad je zabetoniran, na uglu vaše ulice stoji spomenik Mitru Miriću i Branki Sovrlić, budžet je ispražnjen, gradski oci su na godišnjem koji plaćaju vašim novcem, klince premlaćuju falši bradati skinsi i lažni komunisti. Netko vam, jebiga, mora prodati agoniju kao drogu. A valjda znamo tko su dileri gluposti zbog koje i jesmo u agonijskom transu. Ne znamo!? E, onda, jebo nas pas sve skupa, bolje nismo ni zaslužili!!!


Bušenje spomenika

Obratite pažnju kad, niz Kujundžiluk, ulazite u Stari Grad na ploču na kojoj piše da je taj dio Mostara pod zaštitom UNESCO – a. I to je još jedan zanimljiv slučaj. Naime, na stari kameni zid postavljena je aluminijska konstrukcija s pleksiglasnom pločom na kojoj piše da je povijesna jezgra Mostara pod zaštitom UNESCO-a. Braća su bez problema izbušili rupe u stoljetnom kamenom zidu i na njega prikačili alupleksi kontstrukciju. Kad sam to vidio prvi put umalo nisam pao u nesvijest. Zar je UNESCO dozvolio nešto takvo? Sumnjam. UNESCO je vjerojatno napravio grešku kakvu radi većina ozbiljnih međunarodnih institucija. Naime, u jednom trenutku pomislili su da smo mi sposobni i dovoljno odgovorni da nam se prepusti jedan mali dio cijelog posla te da postoje stvari u kojima, naprosto, ne možemo zabrljati. No, gorko su se prevarili. Ta alupleksi oznaka samo je jedan od dokaza da smo mi marva koja bi i givikt pokvarila samo ako nam se pruži prilika.


(zurnal.info)

" />

MARKO TOMAŠ: Slučaj Emina

marko tomaš

Na Luci stoji kičasti, pravi narodnjački, kip žene koja je ni kriva ni dužna postala slučaj koji govori o nepromišljenosti, gluposti i površnosti današnjeg Mostara

 

 

 Rijetko zalazim na Luku pa sam tek neki dan vidio to mesingano čudo. Znam, mnogi će sada prigovarati da postoje stvari u koje se ne dira, da ne bih smio praviti slučaj od spomenika ženi, koja je, kroz pjesmu jednog prosječnog provincijskog pjesnika, postala simbol Grada na Neretvi. Spomenik je podignut. Žena je legenda. Pjesma o njoj je odavno postala narodna u cijeloj bivšoj Jugi, može je se čuti u kafanama od Triglava do Đevđelije. Međutim, kao i obično, muče me neka pitanja.

Da li postoji dozvola za postavljanje spomenika Emini Sefićevoj na Luci?

Na to pitanje mi nitko u posljednjih par mjeseci ne zna dati odgovor, a pitao sam ljude na odgovornim mjestima. Svi kažu: Ne bih Vam znao reći postoji li dozvola za taj spomenik.

A na otvaranju spomenika Gradonačelnik i ostali gradski funkcioneri!? E, oni su svečano, u javni život, porinuli spomenik koji je tu vjerovatno postavljen ilegalno!

Ako postoji dozvola, tko i po kojim kriterijima je izdao tu dozvolu?

Mišljenja sam da, u povijesti Mostara, postoje ljudi koji zaslužuju spomenik prije Emine. Ali nitko ne zna tko o tome odlučuje. Da li uopće postoji stručno promišljanje podizanja spomenika zaslužnim Mostarcima i Mostarkama? Zašto, npr., nema spomenika Mujagi Komadini? Svetozaru Ćoroviću? Suli Repcu? Zašto Emina prije njih?

Kao, svi mi se slažemo s tim da je Emina zaslužila spomenik. Hajde, recimo i da jeste, ali valjda bi morao postojati nekakav red i plan po kojem se to radi. Trebao bi postojati i javni natječaj za izradu spomenika. O natječaju, naravno, nije bilo govora. I tako sad na Luci stoji kičasti, pravi narodnjački, kip žene koja je ni kriva ni dužna postala slučaj koji govori o nepromišljenosti, gluposti i površnosti današnjeg Mostara. Ona je, njezin kip zapravo, još jedan dokaz teze da je Mostar postao obična selendra, provincijska kaljuža, turbo folk generator u kojem caruje kratka pamet i bezvlašće svake vrste. Spomenik Emini je spomenik nekakvoj sumanutoj gradskoj mitologiji, nečemu potpuno iracionalnom, a upravo to iracionalno je osnovni pokretač BH politike unatrag dvadeset godina. Zbog toga imate onaj osjećaj kao da živite nimalo ugodnu LSD halucinaciju. A dok vi halucinirate Grad je zabetoniran, na uglu vaše ulice stoji spomenik Mitru Miriću i Branki Sovrlić, budžet je ispražnjen, gradski oci su na godišnjem koji plaćaju vašim novcem, klince premlaćuju falši bradati skinsi i lažni komunisti. Netko vam, jebiga, mora prodati agoniju kao drogu. A valjda znamo tko su dileri gluposti zbog koje i jesmo u agonijskom transu. Ne znamo!? E, onda, jebo nas pas sve skupa, bolje nismo ni zaslužili!!!


Bušenje spomenika

Obratite pažnju kad, niz Kujundžiluk, ulazite u Stari Grad na ploču na kojoj piše da je taj dio Mostara pod zaštitom UNESCO – a. I to je još jedan zanimljiv slučaj. Naime, na stari kameni zid postavljena je aluminijska konstrukcija s pleksiglasnom pločom na kojoj piše da je povijesna jezgra Mostara pod zaštitom UNESCO-a. Braća su bez problema izbušili rupe u stoljetnom kamenom zidu i na njega prikačili alupleksi kontstrukciju. Kad sam to vidio prvi put umalo nisam pao u nesvijest. Zar je UNESCO dozvolio nešto takvo? Sumnjam. UNESCO je vjerojatno napravio grešku kakvu radi većina ozbiljnih međunarodnih institucija. Naime, u jednom trenutku pomislili su da smo mi sposobni i dovoljno odgovorni da nam se prepusti jedan mali dio cijelog posla te da postoje stvari u kojima, naprosto, ne možemo zabrljati. No, gorko su se prevarili. Ta alupleksi oznaka samo je jedan od dokaza da smo mi marva koja bi i givikt pokvarila samo ako nam se pruži prilika.


(zurnal.info)

Na Luci stoji kičasti, pravi narodnjački, kip žene koja je ni kriva ni dužna postala slučaj koji govori o nepromišljenosti, gluposti i površnosti današnjeg Mostara