Prijatelj i prijateljica iz mojih nekadašnjih sarajevskih dana jučer su iz Londona stigli u Sarajevo. Došli su sa danom zakašnjenja koje objašnjavaju na slijedeći način: „Uzeli smo za Sarajevo rent-a-car iz Pule u koju smo „prihajali“ avionom iz Londona. Isplati se! Avionska karta na relaciji London-Pula košta oko 40 maraka, a let od grada The Clasha do glavnog grada BiH je oko 800 maraka. I to bez aerodromskih taksi. Izgleda da je Sarajevo postalo kraj Svijeta, nešto između Darfura i Kabula.“ Slijedeći ekonomsku logiku nema sumnje da je ova konstatacija bolno tačna! Prije svega ako uzmemo u obzir podatak da se poslovna politika velikih avio kompanija već dugo oslanja na činjenicu da je Planeta, što bi rekli, „postala globalno selo“ unutar kojeg se putuje, posluje i to bez suvišnih transportnih troškova koji uključuju i nepostojanje viza, odobrenja, zelenih i svih sličnih administrativnih kartona na osnovu čega su i bagatelne cijene prevoza postale normalna stvar. Kako, recimo, drugačije objasniti da stanovnik Pariza u, naprimjer, Berlin, putuje za pet eura ili da se avionom iz Amsterdama do Barcelone stiže „čak“ za šest eura? Za razliku od običnog stanovnika civilizirane Evrope, prosječan Bošnjak, Srbin, Hrvat i Ostali kada iz BiH putuje do „drugog susjeda ili komšije“ prvo mora imati pasoš za koji će u redu stajati najmanje pet dana, a na to još čekati dodatnih petnaest dana kako bi mu vlastiti pasoš dospio u ruke. Iza toga mora pribaviti sve potrebne garancije ( koje uključuju i potvrdu da ni u snu ne smije pomisliti da se ne vrati na rodnu grudu), stati u red pred neku od evropskih ambasada i nakon višednevnog maltretiranja, stajanja, čekanja, prženja na suncu... aplicirati za svetu vizu. Ovisno od umijeća pregovaranja i utemeljenosti garantnog pisma koje prilaže u svojoj ponižavajućoj aplikaciji, prosječan Bošnjak, Srbin, Hrvat i Ostali će za željeni „šengen“ izdvojiti taman onoliko novca koliko dobrostojeći Evropljanin putujući potroši na avio karte tokom cijele godine. E, tek tada (onda kada se najmanje nada!), prosječan Bošnjak, Srbin, Hrvat i Ostali će razmišljati da li da putuje avionom, autobusom, automobilom... Od voza svakako nema ništa još od vremena kada je Radovan Karadžić srušio pruge, a Nedžad Branković i Narcis Džumhur postali „generalni željeznica“...

I tako to još jedino hoda kod nas u Sarajevu i okolini, kod onih nesretnika u Darfuru i onih zaboravljenih u dalekom Kabulu. Ne, ne treba se zalijetati pa tvrditi kako su Sudan i Afganistan države sa planetarnog dna i samim tim neuporedive sa Bosnom i Hercegovinom. Naprosto, to ne bi bilo diplomatski korektno ni politički utemeljeno! Jer mi smo, ako me sjećanje ne vara, još uvijek geografski u Evropi, a živimo isto kao da postojimo na kraju svijeta. Negdje između Darfura i Kabula, što bi rekli moji prijatelji sa londonskom adresom stanovanja. Dakle, nije do geografije, već isključivo i samo zbog idiotske politike!


 

" />

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA: Tour de Sarajevo, Darfur, Kabul

Bakir Hadžiomerović

Prijatelj i prijateljica iz mojih nekadašnjih sarajevskih dana jučer su iz Londona stigli u Sarajevo. Došli su sa danom zakašnjenja koje objašnjavaju na slijedeći način: „Uzeli smo za Sarajevo rent-a-car iz Pule u koju smo „prihajali“ avionom iz Londona. Isplati se! Avionska karta na relaciji London-Pula košta oko 40 maraka, a let od grada The Clasha do glavnog grada BiH je oko 800 maraka. I to bez aerodromskih taksi. Izgleda da je Sarajevo postalo kraj Svijeta, nešto između Darfura i Kabula.“ Slijedeći ekonomsku logiku nema sumnje da je ova konstatacija bolno tačna! Prije svega ako uzmemo u obzir podatak da se poslovna politika velikih avio kompanija već dugo oslanja na činjenicu da je Planeta, što bi rekli, „postala globalno selo“ unutar kojeg se putuje, posluje i to bez suvišnih transportnih troškova koji uključuju i nepostojanje viza, odobrenja, zelenih i svih sličnih administrativnih kartona na osnovu čega su i bagatelne cijene prevoza postale normalna stvar. Kako, recimo, drugačije objasniti da stanovnik Pariza u, naprimjer, Berlin, putuje za pet eura ili da se avionom iz Amsterdama do Barcelone stiže „čak“ za šest eura? Za razliku od običnog stanovnika civilizirane Evrope, prosječan Bošnjak, Srbin, Hrvat i Ostali kada iz BiH putuje do „drugog susjeda ili komšije“ prvo mora imati pasoš za koji će u redu stajati najmanje pet dana, a na to još čekati dodatnih petnaest dana kako bi mu vlastiti pasoš dospio u ruke. Iza toga mora pribaviti sve potrebne garancije ( koje uključuju i potvrdu da ni u snu ne smije pomisliti da se ne vrati na rodnu grudu), stati u red pred neku od evropskih ambasada i nakon višednevnog maltretiranja, stajanja, čekanja, prženja na suncu... aplicirati za svetu vizu. Ovisno od umijeća pregovaranja i utemeljenosti garantnog pisma koje prilaže u svojoj ponižavajućoj aplikaciji, prosječan Bošnjak, Srbin, Hrvat i Ostali će za željeni „šengen“ izdvojiti taman onoliko novca koliko dobrostojeći Evropljanin putujući potroši na avio karte tokom cijele godine. E, tek tada (onda kada se najmanje nada!), prosječan Bošnjak, Srbin, Hrvat i Ostali će razmišljati da li da putuje avionom, autobusom, automobilom... Od voza svakako nema ništa još od vremena kada je Radovan Karadžić srušio pruge, a Nedžad Branković i Narcis Džumhur postali „generalni željeznica“...

I tako to još jedino hoda kod nas u Sarajevu i okolini, kod onih nesretnika u Darfuru i onih zaboravljenih u dalekom Kabulu. Ne, ne treba se zalijetati pa tvrditi kako su Sudan i Afganistan države sa planetarnog dna i samim tim neuporedive sa Bosnom i Hercegovinom. Naprosto, to ne bi bilo diplomatski korektno ni politički utemeljeno! Jer mi smo, ako me sjećanje ne vara, još uvijek geografski u Evropi, a živimo isto kao da postojimo na kraju svijeta. Negdje između Darfura i Kabula, što bi rekli moji prijatelji sa londonskom adresom stanovanja. Dakle, nije do geografije, već isključivo i samo zbog idiotske politike!


 

Mi smo, ako me sjećanje ne vara, još uvijek geografski u Evropi, a živimo isto kao da postojimo na kraju svijeta. Negdje između Darfura i Kabula, što bi rekli moji prijatelji sa londonskom adresom stanovanja. Dakle, nije do geografije, već isključivo i samo zbog idiotske politike!