Sahranite me uspravno jedna je od najupečatljivijih knjiga o Romima koja istodobno daje uvid u širi društveni kontekst Istočne Evrope i njezina tranzicijskog vremena. Objedinjujući autobiografsko i historiografsko, književno i znanstveno, putopisno i esejističko Isabel Fonseca pruža cjelovitu sliku kulture Roma: njihove svakodnevice, jezika, vjerovanja, običaja, obiteljskih odnosa i povijesti ispunjene stradanjima i stigmatiziranjima.

Uz odobrenje zagrebačka naklade Pelago, Žurnal će u nekoliko nastavaka objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige.

U prerađenom izdanju svoje sjajne knjige Ciganie na polskich drogach (Cigani na poljskim putevima), objavljene 1984, Ficowski se kritički osvrće na rezultate kampanje Veliko zaustavljanje. "Cigani više ne žive nomadskim načinom života i broj nepismenih znatno se smanjio." No čak su i ta postignuća ograničena jer se ciganske djevojčice udaju u dobi od dvanaest ili trinaest godina, i stoga što "malobrojni dobro obrazovani pojedinci obično napuštaju cigansku zajednicu." Rezultati su bili katastrofalni: "protivljenje putovanju ciganskih zanatlija, koji su svoja kovačka ili limarska umijeća prenosili u zabite krajeve zemlje, postupno je počelo uzrokovati odumiranje… većine tradicionalnih ciganskih zanata." I naposljetku: "izgubivši mogućnost obavljanja svojih tradicionalnih zanimanja, glavni izvor zarade (za velik broj Cigana) postalo je kamčenje od ostatka društva." Eto pravog razloga za nostalgične osjećaje. Mudrost dolazi prekasno. Minervina sova leti u sumrak.Papusza

To što je taj surovi demografski eksperiment urodio gubitkom osjećaja pripadnosti i bijedom nije ni iznenađujuće ni sporno; nametanja ograda riječima, međutim, možda je imalo upravo suprotan učinak. Jezik (i sve više pisani jezik) postaje kamen temeljac modernoga ciganskog identiteta i emancipacije.

U romskom jeziku nema prave riječi za "pisati" ili "čitati". Cigani posuđuju riječi iz drugih jezika kako bi opisali te radnje. Ili pak, što je još znakovitije, koriste druge romske riječi. Chin ili "rezati" (kao u rezbariti) znači "pisati". Glagol "čitati" je đin~, što znači "brojati". No uobičajen izraz je dav opre što znači "dajem uvis", pa se tako ta fraza može prevesti kao "čitam naglas". Ona ne opisuje čitanje u sebi; to u pravilu nije nešto što Cigani rade. Jednako tako drabarav, inačica od "čitam", što je koriste makedonski Cigani, tradicionalno znači čitati u osobitom značenju proricanja budućnosti iz dlana. U Albaniji će pak Cigani reći gilabav za "čitam", premda to ponajprije znači "pjevam".

Gilabno je pjevač ili čitatelj; drabarno (ili češće drabarni za ženski rod) je čitatelj i gatalac (odnosno gatara), ali također i travar, odnosno vidar. To su nedavne inovacije; one pokazuju što pisani jezik znači povijesno nepismenom narodu. A za sve te pjevače, čitatelje, prvi je uzor upravo Papusza Ficowskog.

Trud Ficowskog, baš kao i Papuszin, nije bio nagrađen zahvalnošću. Sofisticirani poljski Cigani, kao što je etnograf Andrzej Mirga (koji je oživio Papuszu nakon njezine smrti u filmu i seriji koncerata, uključujući izvedbe u newyorškoj Metropolitan operi), priznaju važnost znanstvenog djela Ficowskog, no još ga smatraju izdajicom.

Odbacivanje vladinih prijedloga, i same Papusze, nije proizašlo ni iz kakve iskonske ciganske "želje za slobodom". U razdoblju neposredno nakon rata mnogi su se Cigani živo sjećali razgovora s gadžama. Nacisti su bili najtemeljitiji etnografi. Sakupili su više od trideset tisuća ciganskih rodoslovlja. Mjerili su lubanje, sakupljali uzorke krvi i bilježili boje očiju.

Danas velika većina Cigana zna vrlo malo ili ništa o pomno sakupljenoj, opakoj dokumentaciji o povelikoj skupini svojih predaka koji su se zatekli na području Njemačke; no to naslijeđe ipak živi u pamćenju svih Cigana. Većina Cigana još strastveno vjeruje da su gadže opasni, da im nije za vjerovati, i da ih se, u interesu opstanka zajednice, mora izbjegavati osim kod sklapanja poslova. Zaista, u općenitom smislu, gadže se smatra mahrime, onečišćenima. Održavati nepotrebne odnose s njima znači izlagati se riziku kontaminacije.

Dakako, sve je više miješanih brakova između Cigana i gadže kako u Poljskoj tako i drugdje, no kako ističe Andrzej Mirga – također u braku s gadži – "naše majke nisu sretne zbog tog trenda". Ne trebaju biti zabrinute; umjesto pridonošenja raspadu zajednice ili njezinoj asimilaciji u svijet gadža, miješani brakovi jednostavno povećavaju njezinu brojnost. Djecu iz takvih veza, kao mulate i mestike svugdje na svijetu, svi smatraju Ciganima, baš kako bi ih klasificirali i nacisti.

Reakcija nekih žalosno utjecajnih Cigana na suradnju Papusza/Ficowski otkriva možda više o životu Cigana nego masa podataka što ih je on marljivo prikupio. Ona otkriva onu temeljnu vrijednost do koje Cigani najviše drže: "mi protiv svijeta". Iako se vjerovanje kako moraju ostati narod za sebe ne temelji na teološkom nauku, taj se svjetonazor, kodificiran u stotinama nepisanih zakona i praznovjerja što nameću simbolično pročišćenje, bitno ne razlikuje od onog zapisanog u Talmudu. "Razborito sudi i okupi mnogo sljedbenika, te podigni živu ogradu za Toru." U još većem procijepu, Cigani jedino nastoje podići svoju živu ogradu.

Nikada nećeš naučiti naš jezik – ponosno mi je u autobusu za Bukurešt rekao

jedan ciganski aktivist, učitelj romskog jezika. Nije pri tom mislio kako nemam sluha za jezike. – Za svaku riječ koju zapišeš u tu svoju malu bilježnicu, mi imamo još jednu, sinonim, koju koristimo i koju nikada nećeš doznati. Ah, možeš i njih naučiti, ali nećeš doznati kako se koriste ili kakva sve skrivena značenja nose. Mi ne želimo da ih znaš. Trebala si se roditi kao romska čhey (djevojka)."

Taj učitelj, jedan od najistaknutijih romskih nacionalista, ulaže nevjerojatnu energiju u razotkrivanje i borbu protiv anticiganskog rasizma. Pa ipak je tijekom vožnje zagovarao jednu od najstarijih kleveta koja kaže kako romski nije pravi jezik već lopovski žargon. Ta kontradikcija ističe neobičnu poteškoću suvremenog pokreta za emancipaciju Cigana; očito, egzotičnost je po sebi dio ograde. (Jednako tako i humor; kao i u Talmudu, sami slojevi zakona čine ogradu. Među Ciganima, za ljude koji su sudjelovali u nedopuštenim seksualnim odnosima i tako uronili u vječnu sramotu kaže se da su "otišli iza plota".)

No mimikrija, ili prilagodba, postojala je oduvijek zajedno s egzotičnošću. Od 1989. pojavile su se prve političke stranke i njihovi prvi predstavnici, zastupnici u Parlamentu, izaslanici u UN-u. Ciganski pjesnici sada objavljuju svoja djela na romskom i drugim jezicima. U Rumunjskoj i Makedoniji postoje romski televizijski programi što ih produciraju Romi; pojavila se prva generacija urednika ciganskih novina i časopisa (jedan od najboljih, kojeg uređuje jedan kosovski Rom iz Slovačke zove se Patrin, što je stara riječ za znakove koje su putujući Cigani ostavljali svojoj braći na putu). Sve je to novo, i uzbuđenje je opipljivo. No isto se tako može reći, ne vrijeđajući time nikoga, da se ispod površine stvari nisu promijenile. Dolazak demokracije ni na koji način ne najavljuje promjene poretka u ciganskoj tradiciji. Tajno društvo i dalje postoji. Njegov zamršeni gustiš zabrana – ciganska ograda – i dalje je netaknut.

Konferença, kongresso, parliamento: to su neki od najnovijih dodataka romskom jeziku. Istina je da se do 1989. Cigani u bivšem Istočnom bloku nisu imali puno prilike njima služiti. Ti pojmovi ostaju strani, čak protivni njihovoj etici, unutarnjoj organizaciji ciganskog naroda.

Kada su se prvi put pojavili u Europi u 14. stoljeću, Cigani su se predstavljali kao hodočasnici i proricali sudbinu; dvije dobitničke profesije u to praznovjerno doba. Njihovi su se vođe nazivali Grofovi, Prinčevi i Kapetani. To nisu bili toliko izrazi ciganskih vrijednosti koliko još jedan dokaz njihove (često premalo korištene) sposobnosti preuzimanja lokalnog raspoloženja i poretka kako bi održali svoj vječito nesiguran ugled. Mi protiv Njih igra je koja se zasada još igra na jeziku pobjednika, ili na jeziku "domaćina".

Nikad ne postavljaj pitanja i nemoj nositi kratke suknje. – To je bio najbolji savjet koji sam dobila prije nego sam krenula na putovanje. Dao mi ga je jedan antropolog koji je proučavao Cigane u Madridu. – Pitati – rekao je – nije način da se dobiju odgovori.

Prije petnaest godina putovala sam Istočnom Europom sa svojom bakom, koja je napustila rodnu Mađarsku 1905. kad su joj bile dvije godine. Sjećam se kako sam silazila s Orient Expressa u Budimpešti zapitavši se "Što svi ti Indijci rade ovdje?" (Te večeri i svake sljedeće provedene u Mađarskoj prepoznavale smo ih kao Cigane, ciganska trija što naginju svoje violine nad naš gulaš.) Tijekom revolucionarnih zbivanja 1989. ponovno sam se zapitala o onim "Indijcima". Premda se nikad nisu spominjali u novinama, imala sam osjećaj da bi oni mogli pokazati svjetskom gledateljstvu kakvu bi vrstu demokracije ta zbivanja mogla donijeti Istočnoj Europi.

Prije no što sam doista upoznala jednog Cigana, znala sam da ih dvanaest milijuna živi u dijaspori diljem svijeta, da ih je vjerovatno osam milijuna živjelo u Europi, uglavnom u Istočnoj Europi, te da su najbrojnija manjina na kontinentu. U području sa statičnim ili negativnim natalitetom, Cigani se, znala sam, rađaju u zastrašujuće velikom broju. Računalo se da će se njihova populacija podvostručiti u narednih sedamnaest godina. Već tada su bili iskorištavani kao najpogodnija žrtvena janjad za sve boljke škripavih komunističkih društava u sporoj tranziciji. Znala sam da je stotine tisuća Cigana umrlo u holokaustu. Sada su se u Istočnoj Europi ponovno pojavili pogromi. Svjestan sve žešćeg nasilja s kojim su suočeni, Václav Havel je rekao "Cigani su lakmus test ne samo demokracije, već i civilnog društva." Nije bilo teško pretpostaviti da će se nacionalističke energije uzbuditi od osobitih problema koje Cigani predstavljaju svakoj državi u bankrotu. Cigani su većinom nepismeni, većinom nezaposleni i većinom nemaju odgovarajući smještaj. Oni žive otprilike tri puta kraće od svojih sunarodnjaka. (Nisu samo Istočni Europljani ranjivi: sedamdeset posto talijanskih ciganskih obitelji izgubi najmanje jedno dijete, dok je smrtnost novorođenčadi među irskim Putnicima tri puta veća od nacionalnog prosjeka.)Jerzy Ficowski

Sve sam to znala. Ali nisam znala, primjerice, da Cigane vrijeđa pogled na ženska koljena. I nisam mogla ni zamisliti da oni možda ne žele opovrgnuti sve klevete i zlobne stereotipe, da možda uopće ne žele ispričati svoju priču. "Nikad ne postavljaj pitanja…"

Cigani lažu. Lažu puno, puno više i puno maštovitije od drugih ljudi. Ne jedni druge već gadže. Pa ipak, ne rade to zlonamjerno. Sve u svemu, laganje može biti i zabavno. Uljepšavanja su namijenjena pružanju zadovoljstva. Ljudi vam žude reći ono što misle da želite čuti. Žele vas razveseliti, žele razveseliti sebe; žele vas zabaviti. To nije samo gostoljubivost. To je umjetnost.

Lažljivac, a mogli bismo ga nazvati i maštoviti pripovjedač i to ne bi bio eufemizam, može čak vjerovati da je prerađena verzija bliža istini. Možda čak i jest; istinitija u smislu da je živopisnija. No laži su namijenjene i varanju. Prijevara se, što finija to bolja, uistinu smatra dužnošću. "Ne želimo da znaš," rekao je učitelj romskoga. Ono o čemu je u stvari govorio bio je opstanak.

Odnosi između Cigana i gadža nisu oduvijek bili tako očajni kao što su sada. Neke su tajne bile zajedničke; bilo je mnogo Cigana u Pokretu otpora tijekom Drugoga svjetskog rata. Prije pojave miješanih brakova protekla su stoljeća poslovne simbioze između primjerice seljaka i izrađivača alata. Pa ipak je njihovo održanje tijekom tisućljeća ovisio o tajnosti, o prikrivanju i pogrešnom prikazivanju; ili skrivanju običaja i zataškavanju prošlosti – o laganju. Cigani su oduvijek bili grupa povezana odanošću.

Kada bih se vraćala kući nakon mjesec dana provedenih u Bugarskoj ili ljeta u Albaniji, ljudi bi me pitali jesu li me Cigani među kojima sam bila prihvaćali. Mogla sam odgovoriti potvrdno. Bila sam prihvaćena s neopisivom dobrodušnošću. Moja ciganska braća branila su moju čast čak i onda kad nisam znala da je bila ukaljana. Među Ciganima sam se osjećala potpuno sigurnom. Moja me ciganska majka zvala čhej ili kći. No nikad mi nije bilo dopušteno pripremati hranu, raditi, pridonositi kao što bi to kći i činila. U jednoj zajednici nije mi bilo dopušteno da se sama perem, ta je dužnost bila povjerena mladim ženama iz obitelji. Najčešće bih jela s muškarcima, a ne sa ženama i djecom koji bi prebirali po onome što je ostalo za nama. Znala sam da ću zauvijek ostati gadži, izvan njihove povijesti.

Naravno, tajne mogu ostati skrivene jedino uz opću suglasnost i odanost. Papusza je bila osuđena na smrt za života zbog stvarnog ili izmišljenog tajnog sporazuma s gadžama. Nesmiljeni ciganski zakoni, tako okrutno različiti od romantične predodžbe o romskom slobodnom duhu, zabranjuju emancipaciju pojedinca u korist očuvanja zajednice. Kao i toliko puta do tada, na djelu je bio pogubni moment mimikrije: Papusza je bila nazvana nark, baš kao što su i Cigani bili nazivani agentima i špijunima tijekom čitave svoje povijesti na Zapadu. U stvari nark, u britanskom slengu doušnik, izvedenica je od romske riječi nak ili nos. Papuszino izopćenje je slučaj upravo onih potreba za prilagođavanjem što se češće povezuju s gadžama.

Pravo je čudo što su se Cigani kao skupina uspjeli othrvati asimilaciji koja je oduvijek značila predaju. Papusza je bila žrtvovana, ali Papusza je i preživjela, zahvaljujući gadžu Ficowskom. Možda je Papusza već bila osuđena prije no što ga je srela; osuđena zbog toga što nema djece i zbog stvari koje su se činile oslobađajućima sve većem broju Roma, zbog pjevanja na svoj način i ne samo za zajednicu, zbog svog pisanja.

(zurnal.info)

" />

Cigani i njihov put(2): Smrt zbog sporazuma s gadžama

Isabel Fonseca

Sahranite me uspravno jedna je od najupečatljivijih knjiga o Romima koja istodobno daje uvid u širi društveni kontekst Istočne Evrope i njezina tranzicijskog vremena. Objedinjujući autobiografsko i historiografsko, književno i znanstveno, putopisno i esejističko Isabel Fonseca pruža cjelovitu sliku kulture Roma: njihove svakodnevice, jezika, vjerovanja, običaja, obiteljskih odnosa i povijesti ispunjene stradanjima i stigmatiziranjima.

Uz odobrenje zagrebačka naklade Pelago, Žurnal će u nekoliko nastavaka objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige.

U prerađenom izdanju svoje sjajne knjige Ciganie na polskich drogach (Cigani na poljskim putevima), objavljene 1984, Ficowski se kritički osvrće na rezultate kampanje Veliko zaustavljanje. "Cigani više ne žive nomadskim načinom života i broj nepismenih znatno se smanjio." No čak su i ta postignuća ograničena jer se ciganske djevojčice udaju u dobi od dvanaest ili trinaest godina, i stoga što "malobrojni dobro obrazovani pojedinci obično napuštaju cigansku zajednicu." Rezultati su bili katastrofalni: "protivljenje putovanju ciganskih zanatlija, koji su svoja kovačka ili limarska umijeća prenosili u zabite krajeve zemlje, postupno je počelo uzrokovati odumiranje… većine tradicionalnih ciganskih zanata." I naposljetku: "izgubivši mogućnost obavljanja svojih tradicionalnih zanimanja, glavni izvor zarade (za velik broj Cigana) postalo je kamčenje od ostatka društva." Eto pravog razloga za nostalgične osjećaje. Mudrost dolazi prekasno. Minervina sova leti u sumrak.Papusza

To što je taj surovi demografski eksperiment urodio gubitkom osjećaja pripadnosti i bijedom nije ni iznenađujuće ni sporno; nametanja ograda riječima, međutim, možda je imalo upravo suprotan učinak. Jezik (i sve više pisani jezik) postaje kamen temeljac modernoga ciganskog identiteta i emancipacije.

U romskom jeziku nema prave riječi za "pisati" ili "čitati". Cigani posuđuju riječi iz drugih jezika kako bi opisali te radnje. Ili pak, što je još znakovitije, koriste druge romske riječi. Chin ili "rezati" (kao u rezbariti) znači "pisati". Glagol "čitati" je đin~, što znači "brojati". No uobičajen izraz je dav opre što znači "dajem uvis", pa se tako ta fraza može prevesti kao "čitam naglas". Ona ne opisuje čitanje u sebi; to u pravilu nije nešto što Cigani rade. Jednako tako drabarav, inačica od "čitam", što je koriste makedonski Cigani, tradicionalno znači čitati u osobitom značenju proricanja budućnosti iz dlana. U Albaniji će pak Cigani reći gilabav za "čitam", premda to ponajprije znači "pjevam".

Gilabno je pjevač ili čitatelj; drabarno (ili češće drabarni za ženski rod) je čitatelj i gatalac (odnosno gatara), ali također i travar, odnosno vidar. To su nedavne inovacije; one pokazuju što pisani jezik znači povijesno nepismenom narodu. A za sve te pjevače, čitatelje, prvi je uzor upravo Papusza Ficowskog.

Trud Ficowskog, baš kao i Papuszin, nije bio nagrađen zahvalnošću. Sofisticirani poljski Cigani, kao što je etnograf Andrzej Mirga (koji je oživio Papuszu nakon njezine smrti u filmu i seriji koncerata, uključujući izvedbe u newyorškoj Metropolitan operi), priznaju važnost znanstvenog djela Ficowskog, no još ga smatraju izdajicom.

Odbacivanje vladinih prijedloga, i same Papusze, nije proizašlo ni iz kakve iskonske ciganske "želje za slobodom". U razdoblju neposredno nakon rata mnogi su se Cigani živo sjećali razgovora s gadžama. Nacisti su bili najtemeljitiji etnografi. Sakupili su više od trideset tisuća ciganskih rodoslovlja. Mjerili su lubanje, sakupljali uzorke krvi i bilježili boje očiju.

Danas velika većina Cigana zna vrlo malo ili ništa o pomno sakupljenoj, opakoj dokumentaciji o povelikoj skupini svojih predaka koji su se zatekli na području Njemačke; no to naslijeđe ipak živi u pamćenju svih Cigana. Većina Cigana još strastveno vjeruje da su gadže opasni, da im nije za vjerovati, i da ih se, u interesu opstanka zajednice, mora izbjegavati osim kod sklapanja poslova. Zaista, u općenitom smislu, gadže se smatra mahrime, onečišćenima. Održavati nepotrebne odnose s njima znači izlagati se riziku kontaminacije.

Dakako, sve je više miješanih brakova između Cigana i gadže kako u Poljskoj tako i drugdje, no kako ističe Andrzej Mirga – također u braku s gadži – "naše majke nisu sretne zbog tog trenda". Ne trebaju biti zabrinute; umjesto pridonošenja raspadu zajednice ili njezinoj asimilaciji u svijet gadža, miješani brakovi jednostavno povećavaju njezinu brojnost. Djecu iz takvih veza, kao mulate i mestike svugdje na svijetu, svi smatraju Ciganima, baš kako bi ih klasificirali i nacisti.

Reakcija nekih žalosno utjecajnih Cigana na suradnju Papusza/Ficowski otkriva možda više o životu Cigana nego masa podataka što ih je on marljivo prikupio. Ona otkriva onu temeljnu vrijednost do koje Cigani najviše drže: "mi protiv svijeta". Iako se vjerovanje kako moraju ostati narod za sebe ne temelji na teološkom nauku, taj se svjetonazor, kodificiran u stotinama nepisanih zakona i praznovjerja što nameću simbolično pročišćenje, bitno ne razlikuje od onog zapisanog u Talmudu. "Razborito sudi i okupi mnogo sljedbenika, te podigni živu ogradu za Toru." U još većem procijepu, Cigani jedino nastoje podići svoju živu ogradu.

Nikada nećeš naučiti naš jezik – ponosno mi je u autobusu za Bukurešt rekao

jedan ciganski aktivist, učitelj romskog jezika. Nije pri tom mislio kako nemam sluha za jezike. – Za svaku riječ koju zapišeš u tu svoju malu bilježnicu, mi imamo još jednu, sinonim, koju koristimo i koju nikada nećeš doznati. Ah, možeš i njih naučiti, ali nećeš doznati kako se koriste ili kakva sve skrivena značenja nose. Mi ne želimo da ih znaš. Trebala si se roditi kao romska čhey (djevojka)."

Taj učitelj, jedan od najistaknutijih romskih nacionalista, ulaže nevjerojatnu energiju u razotkrivanje i borbu protiv anticiganskog rasizma. Pa ipak je tijekom vožnje zagovarao jednu od najstarijih kleveta koja kaže kako romski nije pravi jezik već lopovski žargon. Ta kontradikcija ističe neobičnu poteškoću suvremenog pokreta za emancipaciju Cigana; očito, egzotičnost je po sebi dio ograde. (Jednako tako i humor; kao i u Talmudu, sami slojevi zakona čine ogradu. Među Ciganima, za ljude koji su sudjelovali u nedopuštenim seksualnim odnosima i tako uronili u vječnu sramotu kaže se da su "otišli iza plota".)

No mimikrija, ili prilagodba, postojala je oduvijek zajedno s egzotičnošću. Od 1989. pojavile su se prve političke stranke i njihovi prvi predstavnici, zastupnici u Parlamentu, izaslanici u UN-u. Ciganski pjesnici sada objavljuju svoja djela na romskom i drugim jezicima. U Rumunjskoj i Makedoniji postoje romski televizijski programi što ih produciraju Romi; pojavila se prva generacija urednika ciganskih novina i časopisa (jedan od najboljih, kojeg uređuje jedan kosovski Rom iz Slovačke zove se Patrin, što je stara riječ za znakove koje su putujući Cigani ostavljali svojoj braći na putu). Sve je to novo, i uzbuđenje je opipljivo. No isto se tako može reći, ne vrijeđajući time nikoga, da se ispod površine stvari nisu promijenile. Dolazak demokracije ni na koji način ne najavljuje promjene poretka u ciganskoj tradiciji. Tajno društvo i dalje postoji. Njegov zamršeni gustiš zabrana – ciganska ograda – i dalje je netaknut.

Konferença, kongresso, parliamento: to su neki od najnovijih dodataka romskom jeziku. Istina je da se do 1989. Cigani u bivšem Istočnom bloku nisu imali puno prilike njima služiti. Ti pojmovi ostaju strani, čak protivni njihovoj etici, unutarnjoj organizaciji ciganskog naroda.

Kada su se prvi put pojavili u Europi u 14. stoljeću, Cigani su se predstavljali kao hodočasnici i proricali sudbinu; dvije dobitničke profesije u to praznovjerno doba. Njihovi su se vođe nazivali Grofovi, Prinčevi i Kapetani. To nisu bili toliko izrazi ciganskih vrijednosti koliko još jedan dokaz njihove (često premalo korištene) sposobnosti preuzimanja lokalnog raspoloženja i poretka kako bi održali svoj vječito nesiguran ugled. Mi protiv Njih igra je koja se zasada još igra na jeziku pobjednika, ili na jeziku "domaćina".

Nikad ne postavljaj pitanja i nemoj nositi kratke suknje. – To je bio najbolji savjet koji sam dobila prije nego sam krenula na putovanje. Dao mi ga je jedan antropolog koji je proučavao Cigane u Madridu. – Pitati – rekao je – nije način da se dobiju odgovori.

Prije petnaest godina putovala sam Istočnom Europom sa svojom bakom, koja je napustila rodnu Mađarsku 1905. kad su joj bile dvije godine. Sjećam se kako sam silazila s Orient Expressa u Budimpešti zapitavši se "Što svi ti Indijci rade ovdje?" (Te večeri i svake sljedeće provedene u Mađarskoj prepoznavale smo ih kao Cigane, ciganska trija što naginju svoje violine nad naš gulaš.) Tijekom revolucionarnih zbivanja 1989. ponovno sam se zapitala o onim "Indijcima". Premda se nikad nisu spominjali u novinama, imala sam osjećaj da bi oni mogli pokazati svjetskom gledateljstvu kakvu bi vrstu demokracije ta zbivanja mogla donijeti Istočnoj Europi.

Prije no što sam doista upoznala jednog Cigana, znala sam da ih dvanaest milijuna živi u dijaspori diljem svijeta, da ih je vjerovatno osam milijuna živjelo u Europi, uglavnom u Istočnoj Europi, te da su najbrojnija manjina na kontinentu. U području sa statičnim ili negativnim natalitetom, Cigani se, znala sam, rađaju u zastrašujuće velikom broju. Računalo se da će se njihova populacija podvostručiti u narednih sedamnaest godina. Već tada su bili iskorištavani kao najpogodnija žrtvena janjad za sve boljke škripavih komunističkih društava u sporoj tranziciji. Znala sam da je stotine tisuća Cigana umrlo u holokaustu. Sada su se u Istočnoj Europi ponovno pojavili pogromi. Svjestan sve žešćeg nasilja s kojim su suočeni, Václav Havel je rekao "Cigani su lakmus test ne samo demokracije, već i civilnog društva." Nije bilo teško pretpostaviti da će se nacionalističke energije uzbuditi od osobitih problema koje Cigani predstavljaju svakoj državi u bankrotu. Cigani su većinom nepismeni, većinom nezaposleni i većinom nemaju odgovarajući smještaj. Oni žive otprilike tri puta kraće od svojih sunarodnjaka. (Nisu samo Istočni Europljani ranjivi: sedamdeset posto talijanskih ciganskih obitelji izgubi najmanje jedno dijete, dok je smrtnost novorođenčadi među irskim Putnicima tri puta veća od nacionalnog prosjeka.)Jerzy Ficowski

Sve sam to znala. Ali nisam znala, primjerice, da Cigane vrijeđa pogled na ženska koljena. I nisam mogla ni zamisliti da oni možda ne žele opovrgnuti sve klevete i zlobne stereotipe, da možda uopće ne žele ispričati svoju priču. "Nikad ne postavljaj pitanja…"

Cigani lažu. Lažu puno, puno više i puno maštovitije od drugih ljudi. Ne jedni druge već gadže. Pa ipak, ne rade to zlonamjerno. Sve u svemu, laganje može biti i zabavno. Uljepšavanja su namijenjena pružanju zadovoljstva. Ljudi vam žude reći ono što misle da želite čuti. Žele vas razveseliti, žele razveseliti sebe; žele vas zabaviti. To nije samo gostoljubivost. To je umjetnost.

Lažljivac, a mogli bismo ga nazvati i maštoviti pripovjedač i to ne bi bio eufemizam, može čak vjerovati da je prerađena verzija bliža istini. Možda čak i jest; istinitija u smislu da je živopisnija. No laži su namijenjene i varanju. Prijevara se, što finija to bolja, uistinu smatra dužnošću. "Ne želimo da znaš," rekao je učitelj romskoga. Ono o čemu je u stvari govorio bio je opstanak.

Odnosi između Cigana i gadža nisu oduvijek bili tako očajni kao što su sada. Neke su tajne bile zajedničke; bilo je mnogo Cigana u Pokretu otpora tijekom Drugoga svjetskog rata. Prije pojave miješanih brakova protekla su stoljeća poslovne simbioze između primjerice seljaka i izrađivača alata. Pa ipak je njihovo održanje tijekom tisućljeća ovisio o tajnosti, o prikrivanju i pogrešnom prikazivanju; ili skrivanju običaja i zataškavanju prošlosti – o laganju. Cigani su oduvijek bili grupa povezana odanošću.

Kada bih se vraćala kući nakon mjesec dana provedenih u Bugarskoj ili ljeta u Albaniji, ljudi bi me pitali jesu li me Cigani među kojima sam bila prihvaćali. Mogla sam odgovoriti potvrdno. Bila sam prihvaćena s neopisivom dobrodušnošću. Moja ciganska braća branila su moju čast čak i onda kad nisam znala da je bila ukaljana. Među Ciganima sam se osjećala potpuno sigurnom. Moja me ciganska majka zvala čhej ili kći. No nikad mi nije bilo dopušteno pripremati hranu, raditi, pridonositi kao što bi to kći i činila. U jednoj zajednici nije mi bilo dopušteno da se sama perem, ta je dužnost bila povjerena mladim ženama iz obitelji. Najčešće bih jela s muškarcima, a ne sa ženama i djecom koji bi prebirali po onome što je ostalo za nama. Znala sam da ću zauvijek ostati gadži, izvan njihove povijesti.

Naravno, tajne mogu ostati skrivene jedino uz opću suglasnost i odanost. Papusza je bila osuđena na smrt za života zbog stvarnog ili izmišljenog tajnog sporazuma s gadžama. Nesmiljeni ciganski zakoni, tako okrutno različiti od romantične predodžbe o romskom slobodnom duhu, zabranjuju emancipaciju pojedinca u korist očuvanja zajednice. Kao i toliko puta do tada, na djelu je bio pogubni moment mimikrije: Papusza je bila nazvana nark, baš kao što su i Cigani bili nazivani agentima i špijunima tijekom čitave svoje povijesti na Zapadu. U stvari nark, u britanskom slengu doušnik, izvedenica je od romske riječi nak ili nos. Papuszino izopćenje je slučaj upravo onih potreba za prilagođavanjem što se češće povezuju s gadžama.

Pravo je čudo što su se Cigani kao skupina uspjeli othrvati asimilaciji koja je oduvijek značila predaju. Papusza je bila žrtvovana, ali Papusza je i preživjela, zahvaljujući gadžu Ficowskom. Možda je Papusza već bila osuđena prije no što ga je srela; osuđena zbog toga što nema djece i zbog stvari koje su se činile oslobađajućima sve većem broju Roma, zbog pjevanja na svoj način i ne samo za zajednicu, zbog svog pisanja.

(zurnal.info)

Sahranite me uspravno jedna je od najupečatljivijih knjiga o Romima koja istodobno daje uvid u širi društveni kontekst Istočne Evrope i njezina tranzicijskog vremena. Objedinjujući autobiografsko i historiografsko, književno i znanstveno, putopisno i esejističko Isabel Fonseca pruža cjelovitu sliku kulture Roma: njihove svakodnevice, jezika, vjerovanja, običaja, obiteljskih odnosa i povijesti ispunjene stradanjima i stigmatiziranjima.

Uz odobrenje zagrebačka naklade Pelago, Žurnal će u nekoliko nastavaka objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige.