Zanimljivo je mjesto koje je SBB izabrao za jedan od svojih predizbornih skupova. Vrlo simbolično. Sala „Muzeja za ranjenike“ u Jablanici bila je poprište nadahnutih, pompoznih govorancija Fahrudina Radončića i njegovih prikolica. Pompozne govore i bombaške poze vjerojatno je inspirirao partizanski ambijent u kojem se skup održao. Parole su prštale zrakom.

Zatvor za mafiju, sloboda za ekonomiju!“

Mladi su rješenje svih problema!“

I tako dalje bla-bla, truć-truć.

Elem, vratimo se na mjesto održavanja skupa. Fahro je izborom istog vjerovatno htio poručiti da kreće u borbu za ranjenike. A onaj tko je ranjen, u ovom slučaju, je narod. Fahro bi trebao biti JBT, a Mirvad Kurić vjerojatno nekakav brkati puškomitraljezac.

Postoji stara istina koja kaže da poduzetnici ulaze u politiku onda kad im se poslovno carstvo počinje rušiti, a sve kako bi se zaštitili od mogućih posljedica propasti u trenutku kad im moć/novac ishlapi te kako bi izbjegli odgovornost za razne malverzacije.

Uzmite za primjer Željka Keruma, splitskog gradonačelnika. Čim je došao na vlast isti tren je objavljeno da prodaje dio trgovačke kompanije, koja je u kreditima do grla. Zatim je uslijedila vijest da se razvodi što ima značiti da će ga bivša olakšati za dobar dio imovine. Njemu je, znači, politika trebala kao odstupnica, osiguranje da neće tresnuti o tvrdi splitski kamen sa svoje skorojevićke visine. Morao je iskoristiti posljednje trenutke svoje pune ekonomske moći kako bi došao na vlast i time amortizirao eventualne nagle gubitke te izbjegao potencijalne sudske procese. Ovako je došao na poziciju u kojoj se može izvaditi iz problema udarajući provizije i idući na ruku svojim poslovnim partnerima.

Poznat je i slučaj porodice Lijanović, kojoj je politika i zastupnički imunitet trebao kako bi izbjegli suđenja za malverzacije oko uvoza mesa i tko zna čega sve ne. Ako još uvijek vladate svojim RAM-om prisjetit ćete se da je listom nakon izbora na kojima je Lijanović ušao u parlament krenula priča o uspjehu a la Lijanović.

Takvima poput Keruma i Lijanovića politika je naprosto potrebna kako bi zaštitili vlastito bogatstvo.

SLOBODA ZA EKONOMIJU

Ovaj dio Radončićeve parole može se prevesti na slijedeći način: „Moje muljanje i malverzacije zaposlit će 100 – 200 ljudi. Nećete me valjda suditi zato što zapošljavam ljude. Pustite me da SLOBODNO, tu i tamo, okrenem neku ilegalnu paru.“

BITKA ZA RANJENIKE

Ova simbolička, Radončićeva „Bitka za ranjenike“ zapravo je bitka za njegov ranjeni poslovni imperij. Da li je to istina saznat ćemo najkasnije do nove godine.

(zurnal.info)

" />

DNEVNIK KAMPANJE: Kako munjen brani ranjenog

marko tomaš

Zanimljivo je mjesto koje je SBB izabrao za jedan od svojih predizbornih skupova. Vrlo simbolično. Sala „Muzeja za ranjenike“ u Jablanici bila je poprište nadahnutih, pompoznih govorancija Fahrudina Radončića i njegovih prikolica. Pompozne govore i bombaške poze vjerojatno je inspirirao partizanski ambijent u kojem se skup održao. Parole su prštale zrakom.

Zatvor za mafiju, sloboda za ekonomiju!“

Mladi su rješenje svih problema!“

I tako dalje bla-bla, truć-truć.

Elem, vratimo se na mjesto održavanja skupa. Fahro je izborom istog vjerovatno htio poručiti da kreće u borbu za ranjenike. A onaj tko je ranjen, u ovom slučaju, je narod. Fahro bi trebao biti JBT, a Mirvad Kurić vjerojatno nekakav brkati puškomitraljezac.

Postoji stara istina koja kaže da poduzetnici ulaze u politiku onda kad im se poslovno carstvo počinje rušiti, a sve kako bi se zaštitili od mogućih posljedica propasti u trenutku kad im moć/novac ishlapi te kako bi izbjegli odgovornost za razne malverzacije.

Uzmite za primjer Željka Keruma, splitskog gradonačelnika. Čim je došao na vlast isti tren je objavljeno da prodaje dio trgovačke kompanije, koja je u kreditima do grla. Zatim je uslijedila vijest da se razvodi što ima značiti da će ga bivša olakšati za dobar dio imovine. Njemu je, znači, politika trebala kao odstupnica, osiguranje da neće tresnuti o tvrdi splitski kamen sa svoje skorojevićke visine. Morao je iskoristiti posljednje trenutke svoje pune ekonomske moći kako bi došao na vlast i time amortizirao eventualne nagle gubitke te izbjegao potencijalne sudske procese. Ovako je došao na poziciju u kojoj se može izvaditi iz problema udarajući provizije i idući na ruku svojim poslovnim partnerima.

Poznat je i slučaj porodice Lijanović, kojoj je politika i zastupnički imunitet trebao kako bi izbjegli suđenja za malverzacije oko uvoza mesa i tko zna čega sve ne. Ako još uvijek vladate svojim RAM-om prisjetit ćete se da je listom nakon izbora na kojima je Lijanović ušao u parlament krenula priča o uspjehu a la Lijanović.

Takvima poput Keruma i Lijanovića politika je naprosto potrebna kako bi zaštitili vlastito bogatstvo.

SLOBODA ZA EKONOMIJU

Ovaj dio Radončićeve parole može se prevesti na slijedeći način: „Moje muljanje i malverzacije zaposlit će 100 – 200 ljudi. Nećete me valjda suditi zato što zapošljavam ljude. Pustite me da SLOBODNO, tu i tamo, okrenem neku ilegalnu paru.“

BITKA ZA RANJENIKE

Ova simbolička, Radončićeva „Bitka za ranjenike“ zapravo je bitka za njegov ranjeni poslovni imperij. Da li je to istina saznat ćemo najkasnije do nove godine.

(zurnal.info)

Zanimljivo je mjesto koje je SBB izabrao za jedan od svojih predizbornih skupova. Vrlo simbolično. Sala „Muzeja za ranjenike“ u Jablanici bila je poprište nadahnutih, pompoznih govorancija Fahrudina Radončića i njegovih prikolica. Pompozne govore i bombaške poze vjerojatno je inspirirao partizanski ambijent u kojem se skup održao. Parole su prštale zrakom.

Zatvor za mafiju, sloboda za ekonomiju!“

Mladi su rješenje svih problema!“

I tako dalje bla-bla, truć-truć.