Smatram da su tri događaja odredila Zenicu i sva tri su povezana sa Željezarom.

Prvi se dogodio 1892. godine kada su Leon Bondy, vlasnik veletrgovine željeznom robom iz Praga, fabrikanti čelika iz Wilchelmsburga braća Moritz i Adolf Schmidt i štajerski fabrikant Hans Pengg von Anheim osnovali željezaru koju su nazvali Eisen und Stahlgewerkschaft Zenica.

Drugi se dogodio 1948. godine, kada je nova socijalistička vlast napravila prvi petogodišnji plan industrijalizacije Jugoslavije i u njemu predvidjela modernizaciju zeničke željezare.

Treći ključni događaj jeste onaj trenutak kada se u glavu doktora Harisa Silajdžića uselila ideja o spašavanju željezare. Ne mogu precizirati datum, jer nikada nisam bio intiman sa političarima pa da znam šta su u kojem momentu mislili.

...

Pokušaću ukratko objasniti kako sam izgradio ovaj istorijski dunđeraj.

Prvi događaj opravdavam činjenicom da je Zenica sve do izgradnje Željezare bila kasaba, sa mahalama, čaršijom u kojoj je bio mali zanatsko – poslovni sokak, a uz njega džamija, medresa, mekteb i groblje. Nakon izgradnje željezare Zenica je dobila vodovod, kanalizaciju, električnu rasvjetu, osnovne škole, biblioteke, pjevačke zborove, dnevne novine... Postala je gradić.

Drugi datum opravdavam tako što se broj stanovnika Zenice do kraja petogodišnjeg plana utrostručio, broj škola bio je deset puta veći (150), izgrađeni su institut, banke, hoteli, bolnica, kina, stadion, mostovi... Zenica se komotno mogla nazvati gradom.

A nakon trećeg datuma, ko god poželi može da se zajebava sa Zenicom. Nakon što je izdržala čitav rat, fabrika je konačno poklekla pred dolaskom doktora Silajdžića. Predstavljen kao spasilac, fabriku je za marku prodao Kuvajćanima, a ovi su je opet preprodali Indijcima. Indijci su pozatvarali sve pogone kojim im ne donose višestruk profit, radnike sveli na minimum i kao ostatke socijalističkog sistema, otpisali ekološku zaštitu i zaštitu na radu. Grad koji se više od vijeka oslanjao na svoju fabriku izgubio je svaki oslonac i počeo da se urušava u sebe.

...

Doktor Silajdžić je prije par dana, na javnoj tribini Žena u politici održanoj u Općini Stari Grad, hladno izjavio da je njegova stranka uspjela donijeti investicije koje su spasile Željezaru Zenica. Također je dodao da više niko ne može zaustaviti energetske projekte koji su stopirani prije dvije i po godine samo zbog straha od Stranke za BiH.

Ne znam na kakav strah od Stranke za BiH je mislio Silajdžić, ali Zeničani imaju jake razloge za paranoju. Ko je željezaru izgubio, plaši se i za energetski sistem.

...

Teško je razumjeti kako Silajdžić nakon svega može mutnu rasprodaju zeničkog metalurškog kombinata nazvati spasavanjem. Jedino opravdanje koje mi može pasti na pamet jeste činjenica da je Silajdžić takvu stvar izrekao pred salom punom žena. Možda je poželio da bude naročito šarmantan pred prisutnim damama i u nedostatku inspiracije odlučio da pravi budalu od sebe. Čest je to slučaj kod muškaraca, naročito u adolescentskoj dobi.

(zurnal.info)


">

Smatram da su tri događaja odredila Zenicu i sva tri su povezana sa Željezarom.

Prvi se dogodio 1892. godine kada su Leon Bondy, vlasnik veletrgovine željeznom robom iz Praga, fabrikanti čelika iz Wilchelmsburga braća Moritz i Adolf Schmidt i štajerski fabrikant Hans Pengg von Anheim osnovali željezaru koju su nazvali Eisen und Stahlgewerkschaft Zenica.

Drugi se dogodio 1948. godine, kada je nova socijalistička vlast napravila prvi petogodišnji plan industrijalizacije Jugoslavije i u njemu predvidjela modernizaciju zeničke željezare.

Treći ključni događaj jeste onaj trenutak kada se u glavu doktora Harisa Silajdžića uselila ideja o spašavanju željezare. Ne mogu precizirati datum, jer nikada nisam bio intiman sa političarima pa da znam šta su u kojem momentu mislili.

...

Pokušaću ukratko objasniti kako sam izgradio ovaj istorijski dunđeraj.

Prvi događaj opravdavam činjenicom da je Zenica sve do izgradnje Željezare bila kasaba, sa mahalama, čaršijom u kojoj je bio mali zanatsko – poslovni sokak, a uz njega džamija, medresa, mekteb i groblje. Nakon izgradnje željezare Zenica je dobila vodovod, kanalizaciju, električnu rasvjetu, osnovne škole, biblioteke, pjevačke zborove, dnevne novine... Postala je gradić.

Drugi datum opravdavam tako što se broj stanovnika Zenice do kraja petogodišnjeg plana utrostručio, broj škola bio je deset puta veći (150), izgrađeni su institut, banke, hoteli, bolnica, kina, stadion, mostovi... Zenica se komotno mogla nazvati gradom.

A nakon trećeg datuma, ko god poželi može da se zajebava sa Zenicom. Nakon što je izdržala čitav rat, fabrika je konačno poklekla pred dolaskom doktora Silajdžića. Predstavljen kao spasilac, fabriku je za marku prodao Kuvajćanima, a ovi su je opet preprodali Indijcima. Indijci su pozatvarali sve pogone kojim im ne donose višestruk profit, radnike sveli na minimum i kao ostatke socijalističkog sistema, otpisali ekološku zaštitu i zaštitu na radu. Grad koji se više od vijeka oslanjao na svoju fabriku izgubio je svaki oslonac i počeo da se urušava u sebe.

...

Doktor Silajdžić je prije par dana, na javnoj tribini Žena u politici održanoj u Općini Stari Grad, hladno izjavio da je njegova stranka uspjela donijeti investicije koje su spasile Željezaru Zenica. Također je dodao da više niko ne može zaustaviti energetske projekte koji su stopirani prije dvije i po godine samo zbog straha od Stranke za BiH.

Ne znam na kakav strah od Stranke za BiH je mislio Silajdžić, ali Zeničani imaju jake razloge za paranoju. Ko je željezaru izgubio, plaši se i za energetski sistem.

...

Teško je razumjeti kako Silajdžić nakon svega može mutnu rasprodaju zeničkog metalurškog kombinata nazvati spasavanjem. Jedino opravdanje koje mi može pasti na pamet jeste činjenica da je Silajdžić takvu stvar izrekao pred salom punom žena. Možda je poželio da bude naročito šarmantan pred prisutnim damama i u nedostatku inspiracije odlučio da pravi budalu od sebe. Čest je to slučaj kod muškaraca, naročito u adolescentskoj dobi.

(zurnal.info)


">

Smatram da su tri događaja odredila Zenicu i sva tri su povezana sa Željezarom.

Prvi se dogodio 1892. godine kada su Leon Bondy, vlasnik veletrgovine željeznom robom iz Praga, fabrikanti čelika iz Wilchelmsburga braća Moritz i Adolf Schmidt i štajerski fabrikant Hans Pengg von Anheim osnovali željezaru koju su nazvali Eisen und Stahlgewerkschaft Zenica.

Drugi se dogodio 1948. godine, kada je nova socijalistička vlast napravila prvi petogodišnji plan industrijalizacije Jugoslavije i u njemu predvidjela modernizaciju zeničke željezare.

Treći ključni događaj jeste onaj trenutak kada se u glavu doktora Harisa Silajdžića uselila ideja o spašavanju željezare. Ne mogu precizirati datum, jer nikada nisam bio intiman sa političarima pa da znam šta su u kojem momentu mislili.

...

Pokušaću ukratko objasniti kako sam izgradio ovaj istorijski dunđeraj.

Prvi događaj opravdavam činjenicom da je Zenica sve do izgradnje Željezare bila kasaba, sa mahalama, čaršijom u kojoj je bio mali zanatsko – poslovni sokak, a uz njega džamija, medresa, mekteb i groblje. Nakon izgradnje željezare Zenica je dobila vodovod, kanalizaciju, električnu rasvjetu, osnovne škole, biblioteke, pjevačke zborove, dnevne novine... Postala je gradić.

Drugi datum opravdavam tako što se broj stanovnika Zenice do kraja petogodišnjeg plana utrostručio, broj škola bio je deset puta veći (150), izgrađeni su institut, banke, hoteli, bolnica, kina, stadion, mostovi... Zenica se komotno mogla nazvati gradom.

A nakon trećeg datuma, ko god poželi može da se zajebava sa Zenicom. Nakon što je izdržala čitav rat, fabrika je konačno poklekla pred dolaskom doktora Silajdžića. Predstavljen kao spasilac, fabriku je za marku prodao Kuvajćanima, a ovi su je opet preprodali Indijcima. Indijci su pozatvarali sve pogone kojim im ne donose višestruk profit, radnike sveli na minimum i kao ostatke socijalističkog sistema, otpisali ekološku zaštitu i zaštitu na radu. Grad koji se više od vijeka oslanjao na svoju fabriku izgubio je svaki oslonac i počeo da se urušava u sebe.

...

Doktor Silajdžić je prije par dana, na javnoj tribini Žena u politici održanoj u Općini Stari Grad, hladno izjavio da je njegova stranka uspjela donijeti investicije koje su spasile Željezaru Zenica. Također je dodao da više niko ne može zaustaviti energetske projekte koji su stopirani prije dvije i po godine samo zbog straha od Stranke za BiH.

Ne znam na kakav strah od Stranke za BiH je mislio Silajdžić, ali Zeničani imaju jake razloge za paranoju. Ko je željezaru izgubio, plaši se i za energetski sistem.

...

Teško je razumjeti kako Silajdžić nakon svega može mutnu rasprodaju zeničkog metalurškog kombinata nazvati spasavanjem. Jedino opravdanje koje mi može pasti na pamet jeste činjenica da je Silajdžić takvu stvar izrekao pred salom punom žena. Možda je poželio da bude naročito šarmantan pred prisutnim damama i u nedostatku inspiracije odlučio da pravi budalu od sebe. Čest je to slučaj kod muškaraca, naročito u adolescentskoj dobi.

(zurnal.info)


">

DNEVNIK KAMPANJE: Haris među ženama

selvedin avdić

Smatram da su tri događaja odredila Zenicu i sva tri su povezana sa Željezarom.

Prvi se dogodio 1892. godine kada su Leon Bondy, vlasnik veletrgovine željeznom robom iz Praga, fabrikanti čelika iz Wilchelmsburga braća Moritz i Adolf Schmidt i štajerski fabrikant Hans Pengg von Anheim osnovali željezaru koju su nazvali Eisen und Stahlgewerkschaft Zenica.

Drugi se dogodio 1948. godine, kada je nova socijalistička vlast napravila prvi petogodišnji plan industrijalizacije Jugoslavije i u njemu predvidjela modernizaciju zeničke željezare.

Treći ključni događaj jeste onaj trenutak kada se u glavu doktora Harisa Silajdžića uselila ideja o spašavanju željezare. Ne mogu precizirati datum, jer nikada nisam bio intiman sa političarima pa da znam šta su u kojem momentu mislili.

...

Pokušaću ukratko objasniti kako sam izgradio ovaj istorijski dunđeraj.

Prvi događaj opravdavam činjenicom da je Zenica sve do izgradnje Željezare bila kasaba, sa mahalama, čaršijom u kojoj je bio mali zanatsko – poslovni sokak, a uz njega džamija, medresa, mekteb i groblje. Nakon izgradnje željezare Zenica je dobila vodovod, kanalizaciju, električnu rasvjetu, osnovne škole, biblioteke, pjevačke zborove, dnevne novine... Postala je gradić.

Drugi datum opravdavam tako što se broj stanovnika Zenice do kraja petogodišnjeg plana utrostručio, broj škola bio je deset puta veći (150), izgrađeni su institut, banke, hoteli, bolnica, kina, stadion, mostovi... Zenica se komotno mogla nazvati gradom.

A nakon trećeg datuma, ko god poželi može da se zajebava sa Zenicom. Nakon što je izdržala čitav rat, fabrika je konačno poklekla pred dolaskom doktora Silajdžića. Predstavljen kao spasilac, fabriku je za marku prodao Kuvajćanima, a ovi su je opet preprodali Indijcima. Indijci su pozatvarali sve pogone kojim im ne donose višestruk profit, radnike sveli na minimum i kao ostatke socijalističkog sistema, otpisali ekološku zaštitu i zaštitu na radu. Grad koji se više od vijeka oslanjao na svoju fabriku izgubio je svaki oslonac i počeo da se urušava u sebe.

...

Doktor Silajdžić je prije par dana, na javnoj tribini Žena u politici održanoj u Općini Stari Grad, hladno izjavio da je njegova stranka uspjela donijeti investicije koje su spasile Željezaru Zenica. Također je dodao da više niko ne može zaustaviti energetske projekte koji su stopirani prije dvije i po godine samo zbog straha od Stranke za BiH.

Ne znam na kakav strah od Stranke za BiH je mislio Silajdžić, ali Zeničani imaju jake razloge za paranoju. Ko je željezaru izgubio, plaši se i za energetski sistem.

...

Teško je razumjeti kako Silajdžić nakon svega može mutnu rasprodaju zeničkog metalurškog kombinata nazvati spasavanjem. Jedino opravdanje koje mi može pasti na pamet jeste činjenica da je Silajdžić takvu stvar izrekao pred salom punom žena. Možda je poželio da bude naročito šarmantan pred prisutnim damama i u nedostatku inspiracije odlučio da pravi budalu od sebe. Čest je to slučaj kod muškaraca, naročito u adolescentskoj dobi.

(zurnal.info)


Smatram da su tri događaja odredila Zenicu i sva tri su povezana sa Željezarom.

Prvi se dogodio 1892. godine kada su Leon Bondy, vlasnik veletrgovine željeznom robom iz Praga, fabrikanti čelika iz Wilchelmsburga braća Moritz i Adolf Schmidt i štajerski fabrikant Hans Pengg von Anheim osnovali željezaru koju su nazvali Eisen und Stahlgewerkschaft Zenica.

Drugi se dogodio 1948. godine, kada je nova socijalistička vlast napravila prvi petogodišnji plan industrijalizacije Jugoslavije i u njemu predvidjela modernizaciju zeničke željezare.

Treći ključni događaj jeste onaj trenutak kada se u glavu doktora Harisa Silajdžića uselila ideja o spašavanju željezare. Ne mogu precizirati datum, jer nikada nisam bio intiman sa političarima pa da znam šta su u kojem momentu mislili.