Mađarski gulaš je divna stvar, ne kažem, ma i mađarski čardaš, ali kao što postoji “Pjesma nad pjesmama”, tako možemo reći da je ovo mađarska knjiga nad knjigama

Osječani kao da se žele vratiti u mladost: na sceni njihovog teatra gledateljstvo će moći vidjeti “Dječake Pavlove ulice”. Sjećate li se te knjige? Uz “Malog princa” Exuperyjevog, to je ostala knjiga našeg djetinjstva i zadržala je svoje mjesto u knjigama našeg života. Za tu knjigu vezana su naša uzbudljiva otkrića, iz njih smo saznali za veliku, toplu blagodjet djetinjstva. Bile su to knjige koje su stalno otežavale naše đačke džepove i koje se kasnije, kad su se naša shvaćanja izoštrila i promijenila, nisu lako brisale iz duše i sjećanja.

Te dvije knjige smo najčešće poklanjali osobama koje volimo, nastojeći da ih učinimo boljim, nježnijim, odlučnijim, hrabrijim. One su bile prisutne na svakom našem gimnazijskom žuru, u svakom nagovještaju ljubavi. Te knjige su nas naučile, da u njima nalazimo utočište kad nas ozlijedi surovi vanjski svijet. Kasnije se u naše biblioteke, stanove i snove uselio Baudelaire sa svojim “Cvjetovima zla” koje smo poklanjali umjesto buketa, a duboko vjerujem da ti cvjetovi još uvijek nisu uvenuli u dušama onih koji su imali sreće da ih dobiju na vrijeme.

Mađarska knjiga nad knjigama

No, vratimo se i poklonimo se Pavlovoj ulici, svakako ne najljepšoj, ali sigurno najpoznatijoj ulici u Budimpešti, pa i u cijeloj Mađarskoj. Nju je ovjekovječio Ferenc Molnar, koji je imao tužnu sudbinu: dolaskom fašista na vlast, on je 1940. pobjegao u Ameriku, gdje je i umro 12 godina kasnije, pun samosažaljenja, osamljen i ogorčen. Nestao je tiho i džentlmenski, kao što je uostalom i živio. Tek Mađarska a i svijet izgubili su jednog gospodina i boema, koji je platio svoje piće i otišao u nepoznato.

“Dječaci Pavlove ulice” bio je roman koji je izlazio u nastavcima. Mnogi dječaci s uzbuđenjem su čekali sutrašnji dan i nastavak, da vide što će se dalje događati. Mnogi od njih poistovjećivali su se s herojskom sudbinom krojačeva sina Ernesta Nemečeka ili Ferija Ača, vođe suprotnog tabora. Kada sam prvi puta boravio u Budimpešti (a davno je tome), potražio sam ulicu Pal.

- Aha – rekao mi je dobrodušni Mađar – “Dječaci Pavlove ulice!”

Bila je to knjiga djetinjstva i ostala je knjiga cijelog mog života. Ubrzo sam shvatio, da on tu knjigu ima u malom prstu, da zna sve što se događalo s njom i oko nje. Sjetio se i kako je u Budimpešti boravio Giulio Andreotti, tadašnji talijanski premijer, i kako je zaplakao spuštajući cvijet na mjesto, na kome je dječak Nemeček inficiran groznicom, zbog koje će do kraja knjige zaplakati svaki čitalac. Točno mi je objasnio gdje je ta ulica, ne dajući mi ni najmanju šansu da pogriješim. Išao sam kroz neke prolaze koje poznaju jedino domoroci što skrivaju tajnu mapu periferije na pergamentu svojih uspomena.

U našim se knjižarama ova knjiga pojavila tek 1966. (u izdanju Beogradske “Prosvete”), a predgovor joj je napisao poznati filmski redatelj Dušan Makavejev. Uvijek ću se sjećati one njegove rečenice, kako nas “ta knjiga uči raspoznavati, tko je čovjek, a tko je odijelo”.

Ovo je najprevođenija mađarska knjiga – objavljena je na 14 jezika. Mađarski gulaš je divna stvar, ne kažem, ma i mađarski čardaš, ali kao što postoji “Pjesma nad pjesmama”, tako možemo reći da je ovo mađarska knjiga nad knjigama. Moj sugovornik mi je pričao, da kada su “Dječaci…” štampani u nastavcima, niste mogli prići kioscima za prodaju novina. Silno sam se obradovao kada su mi pokazali Molnarov stol, kao da sam vidio njega kako piše za njim.

Svim dječacima iz predgrađa

O čemu govori ova knjiga? O dvije grupe dječaka koji su se borili za svoj prostor za igru. Jedni su stolovali u stovarištu drva (i skrivali i čuvali to mjesto kao ilegalnu štampariju), drugi u Botaničkom vrtu. Na tom je mjestu jednom davno zastala obala grada, koja je pomjerajući se dalje, ostavila za sobom kao nasukani otok široku nabijenu ledinu. Kada im je zaprijetila deložacija, odlučili su se za rat, dakle da protjeraju dječake sa stovarišta. Rat je vođen po svim pravilima bojeve vještine, bilo je tu i napredovanja i povlačenja, zasjeda, rovova, čak i mrtvih straža, zarobljenika, ali stovarište se nije dalo, nije palo. No, kao što često u životu biva, vrijeme na kraju uvijek odnosi pobjedu. Jednog dana došli su teški kamioni, bageri, radnici naoružani svakakvim alatima i razjurili dječake, kao brkati policajac momačko veče. Udes ima takvih preokreta: očekuje se prijestol svijeta, ugleda se Sveta Jelena.

Premda je bio dječji pisac, Molnar se u Americi okrenuo kazalištu i filmu, jer trebalo je od nečega živjeti. Umrijevši na vrijeme, možda je imao i rijetku sreću da nije stigao napisati i neku lošu knjigu. Na mjestu velikog poprišta, sada stoji četverokatnica, na kojoj je 1990. otkrivena spomen-ploča, posvećena “Pavlovoj ulici, Ferencu Molnaru i svim dječacima iz predgrađa”.

Pročitao sam mnogo mađarskih pisaca, ali ni jedan me se nije dojmio kao knjiga o dječacima iz ulice Pal. Možda je i to razlog što svijeće na torti danas mogu ugasiti jedino fenom za kosu. “Dječaci Pavlove ulice” malodušne je razgaljivala, kukavice ohrabrivala, ojađene tješila, razmetljivce prizemljivala, a besposlene (kakvih je danas najviše) zabavljala…

(preneseno sa www.novossti.com)

(zurnal.info)

"> Mađarski gulaš je divna stvar, ne kažem, ma i mađarski čardaš, ali kao što postoji “Pjesma nad pjesmama”, tako možemo reći da je ovo mađarska knjiga nad knjigama

Osječani kao da se žele vratiti u mladost: na sceni njihovog teatra gledateljstvo će moći vidjeti “Dječake Pavlove ulice”. Sjećate li se te knjige? Uz “Malog princa” Exuperyjevog, to je ostala knjiga našeg djetinjstva i zadržala je svoje mjesto u knjigama našeg života. Za tu knjigu vezana su naša uzbudljiva otkrića, iz njih smo saznali za veliku, toplu blagodjet djetinjstva. Bile su to knjige koje su stalno otežavale naše đačke džepove i koje se kasnije, kad su se naša shvaćanja izoštrila i promijenila, nisu lako brisale iz duše i sjećanja.

Te dvije knjige smo najčešće poklanjali osobama koje volimo, nastojeći da ih učinimo boljim, nježnijim, odlučnijim, hrabrijim. One su bile prisutne na svakom našem gimnazijskom žuru, u svakom nagovještaju ljubavi. Te knjige su nas naučile, da u njima nalazimo utočište kad nas ozlijedi surovi vanjski svijet. Kasnije se u naše biblioteke, stanove i snove uselio Baudelaire sa svojim “Cvjetovima zla” koje smo poklanjali umjesto buketa, a duboko vjerujem da ti cvjetovi još uvijek nisu uvenuli u dušama onih koji su imali sreće da ih dobiju na vrijeme.

Mađarska knjiga nad knjigama

No, vratimo se i poklonimo se Pavlovoj ulici, svakako ne najljepšoj, ali sigurno najpoznatijoj ulici u Budimpešti, pa i u cijeloj Mađarskoj. Nju je ovjekovječio Ferenc Molnar, koji je imao tužnu sudbinu: dolaskom fašista na vlast, on je 1940. pobjegao u Ameriku, gdje je i umro 12 godina kasnije, pun samosažaljenja, osamljen i ogorčen. Nestao je tiho i džentlmenski, kao što je uostalom i živio. Tek Mađarska a i svijet izgubili su jednog gospodina i boema, koji je platio svoje piće i otišao u nepoznato.

“Dječaci Pavlove ulice” bio je roman koji je izlazio u nastavcima. Mnogi dječaci s uzbuđenjem su čekali sutrašnji dan i nastavak, da vide što će se dalje događati. Mnogi od njih poistovjećivali su se s herojskom sudbinom krojačeva sina Ernesta Nemečeka ili Ferija Ača, vođe suprotnog tabora. Kada sam prvi puta boravio u Budimpešti (a davno je tome), potražio sam ulicu Pal.

- Aha – rekao mi je dobrodušni Mađar – “Dječaci Pavlove ulice!”

Bila je to knjiga djetinjstva i ostala je knjiga cijelog mog života. Ubrzo sam shvatio, da on tu knjigu ima u malom prstu, da zna sve što se događalo s njom i oko nje. Sjetio se i kako je u Budimpešti boravio Giulio Andreotti, tadašnji talijanski premijer, i kako je zaplakao spuštajući cvijet na mjesto, na kome je dječak Nemeček inficiran groznicom, zbog koje će do kraja knjige zaplakati svaki čitalac. Točno mi je objasnio gdje je ta ulica, ne dajući mi ni najmanju šansu da pogriješim. Išao sam kroz neke prolaze koje poznaju jedino domoroci što skrivaju tajnu mapu periferije na pergamentu svojih uspomena.

U našim se knjižarama ova knjiga pojavila tek 1966. (u izdanju Beogradske “Prosvete”), a predgovor joj je napisao poznati filmski redatelj Dušan Makavejev. Uvijek ću se sjećati one njegove rečenice, kako nas “ta knjiga uči raspoznavati, tko je čovjek, a tko je odijelo”.

Ovo je najprevođenija mađarska knjiga – objavljena je na 14 jezika. Mađarski gulaš je divna stvar, ne kažem, ma i mađarski čardaš, ali kao što postoji “Pjesma nad pjesmama”, tako možemo reći da je ovo mađarska knjiga nad knjigama. Moj sugovornik mi je pričao, da kada su “Dječaci…” štampani u nastavcima, niste mogli prići kioscima za prodaju novina. Silno sam se obradovao kada su mi pokazali Molnarov stol, kao da sam vidio njega kako piše za njim.

Svim dječacima iz predgrađa

O čemu govori ova knjiga? O dvije grupe dječaka koji su se borili za svoj prostor za igru. Jedni su stolovali u stovarištu drva (i skrivali i čuvali to mjesto kao ilegalnu štampariju), drugi u Botaničkom vrtu. Na tom je mjestu jednom davno zastala obala grada, koja je pomjerajući se dalje, ostavila za sobom kao nasukani otok široku nabijenu ledinu. Kada im je zaprijetila deložacija, odlučili su se za rat, dakle da protjeraju dječake sa stovarišta. Rat je vođen po svim pravilima bojeve vještine, bilo je tu i napredovanja i povlačenja, zasjeda, rovova, čak i mrtvih straža, zarobljenika, ali stovarište se nije dalo, nije palo. No, kao što često u životu biva, vrijeme na kraju uvijek odnosi pobjedu. Jednog dana došli su teški kamioni, bageri, radnici naoružani svakakvim alatima i razjurili dječake, kao brkati policajac momačko veče. Udes ima takvih preokreta: očekuje se prijestol svijeta, ugleda se Sveta Jelena.

Premda je bio dječji pisac, Molnar se u Americi okrenuo kazalištu i filmu, jer trebalo je od nečega živjeti. Umrijevši na vrijeme, možda je imao i rijetku sreću da nije stigao napisati i neku lošu knjigu. Na mjestu velikog poprišta, sada stoji četverokatnica, na kojoj je 1990. otkrivena spomen-ploča, posvećena “Pavlovoj ulici, Ferencu Molnaru i svim dječacima iz predgrađa”.

Pročitao sam mnogo mađarskih pisaca, ali ni jedan me se nije dojmio kao knjiga o dječacima iz ulice Pal. Možda je i to razlog što svijeće na torti danas mogu ugasiti jedino fenom za kosu. “Dječaci Pavlove ulice” malodušne je razgaljivala, kukavice ohrabrivala, ojađene tješila, razmetljivce prizemljivala, a besposlene (kakvih je danas najviše) zabavljala…

(preneseno sa www.novossti.com)

(zurnal.info)

"> Mađarski gulaš je divna stvar, ne kažem, ma i mađarski čardaš, ali kao što postoji “Pjesma nad pjesmama”, tako možemo reći da je ovo mađarska knjiga nad knjigama

Osječani kao da se žele vratiti u mladost: na sceni njihovog teatra gledateljstvo će moći vidjeti “Dječake Pavlove ulice”. Sjećate li se te knjige? Uz “Malog princa” Exuperyjevog, to je ostala knjiga našeg djetinjstva i zadržala je svoje mjesto u knjigama našeg života. Za tu knjigu vezana su naša uzbudljiva otkrića, iz njih smo saznali za veliku, toplu blagodjet djetinjstva. Bile su to knjige koje su stalno otežavale naše đačke džepove i koje se kasnije, kad su se naša shvaćanja izoštrila i promijenila, nisu lako brisale iz duše i sjećanja.

Te dvije knjige smo najčešće poklanjali osobama koje volimo, nastojeći da ih učinimo boljim, nježnijim, odlučnijim, hrabrijim. One su bile prisutne na svakom našem gimnazijskom žuru, u svakom nagovještaju ljubavi. Te knjige su nas naučile, da u njima nalazimo utočište kad nas ozlijedi surovi vanjski svijet. Kasnije se u naše biblioteke, stanove i snove uselio Baudelaire sa svojim “Cvjetovima zla” koje smo poklanjali umjesto buketa, a duboko vjerujem da ti cvjetovi još uvijek nisu uvenuli u dušama onih koji su imali sreće da ih dobiju na vrijeme.

Mađarska knjiga nad knjigama

No, vratimo se i poklonimo se Pavlovoj ulici, svakako ne najljepšoj, ali sigurno najpoznatijoj ulici u Budimpešti, pa i u cijeloj Mađarskoj. Nju je ovjekovječio Ferenc Molnar, koji je imao tužnu sudbinu: dolaskom fašista na vlast, on je 1940. pobjegao u Ameriku, gdje je i umro 12 godina kasnije, pun samosažaljenja, osamljen i ogorčen. Nestao je tiho i džentlmenski, kao što je uostalom i živio. Tek Mađarska a i svijet izgubili su jednog gospodina i boema, koji je platio svoje piće i otišao u nepoznato.

“Dječaci Pavlove ulice” bio je roman koji je izlazio u nastavcima. Mnogi dječaci s uzbuđenjem su čekali sutrašnji dan i nastavak, da vide što će se dalje događati. Mnogi od njih poistovjećivali su se s herojskom sudbinom krojačeva sina Ernesta Nemečeka ili Ferija Ača, vođe suprotnog tabora. Kada sam prvi puta boravio u Budimpešti (a davno je tome), potražio sam ulicu Pal.

- Aha – rekao mi je dobrodušni Mađar – “Dječaci Pavlove ulice!”

Bila je to knjiga djetinjstva i ostala je knjiga cijelog mog života. Ubrzo sam shvatio, da on tu knjigu ima u malom prstu, da zna sve što se događalo s njom i oko nje. Sjetio se i kako je u Budimpešti boravio Giulio Andreotti, tadašnji talijanski premijer, i kako je zaplakao spuštajući cvijet na mjesto, na kome je dječak Nemeček inficiran groznicom, zbog koje će do kraja knjige zaplakati svaki čitalac. Točno mi je objasnio gdje je ta ulica, ne dajući mi ni najmanju šansu da pogriješim. Išao sam kroz neke prolaze koje poznaju jedino domoroci što skrivaju tajnu mapu periferije na pergamentu svojih uspomena.

U našim se knjižarama ova knjiga pojavila tek 1966. (u izdanju Beogradske “Prosvete”), a predgovor joj je napisao poznati filmski redatelj Dušan Makavejev. Uvijek ću se sjećati one njegove rečenice, kako nas “ta knjiga uči raspoznavati, tko je čovjek, a tko je odijelo”.

Ovo je najprevođenija mađarska knjiga – objavljena je na 14 jezika. Mađarski gulaš je divna stvar, ne kažem, ma i mađarski čardaš, ali kao što postoji “Pjesma nad pjesmama”, tako možemo reći da je ovo mađarska knjiga nad knjigama. Moj sugovornik mi je pričao, da kada su “Dječaci…” štampani u nastavcima, niste mogli prići kioscima za prodaju novina. Silno sam se obradovao kada su mi pokazali Molnarov stol, kao da sam vidio njega kako piše za njim.

Svim dječacima iz predgrađa

O čemu govori ova knjiga? O dvije grupe dječaka koji su se borili za svoj prostor za igru. Jedni su stolovali u stovarištu drva (i skrivali i čuvali to mjesto kao ilegalnu štampariju), drugi u Botaničkom vrtu. Na tom je mjestu jednom davno zastala obala grada, koja je pomjerajući se dalje, ostavila za sobom kao nasukani otok široku nabijenu ledinu. Kada im je zaprijetila deložacija, odlučili su se za rat, dakle da protjeraju dječake sa stovarišta. Rat je vođen po svim pravilima bojeve vještine, bilo je tu i napredovanja i povlačenja, zasjeda, rovova, čak i mrtvih straža, zarobljenika, ali stovarište se nije dalo, nije palo. No, kao što često u životu biva, vrijeme na kraju uvijek odnosi pobjedu. Jednog dana došli su teški kamioni, bageri, radnici naoružani svakakvim alatima i razjurili dječake, kao brkati policajac momačko veče. Udes ima takvih preokreta: očekuje se prijestol svijeta, ugleda se Sveta Jelena.

Premda je bio dječji pisac, Molnar se u Americi okrenuo kazalištu i filmu, jer trebalo je od nečega živjeti. Umrijevši na vrijeme, možda je imao i rijetku sreću da nije stigao napisati i neku lošu knjigu. Na mjestu velikog poprišta, sada stoji četverokatnica, na kojoj je 1990. otkrivena spomen-ploča, posvećena “Pavlovoj ulici, Ferencu Molnaru i svim dječacima iz predgrađa”.

Pročitao sam mnogo mađarskih pisaca, ali ni jedan me se nije dojmio kao knjiga o dječacima iz ulice Pal. Možda je i to razlog što svijeće na torti danas mogu ugasiti jedino fenom za kosu. “Dječaci Pavlove ulice” malodušne je razgaljivala, kukavice ohrabrivala, ojađene tješila, razmetljivce prizemljivala, a besposlene (kakvih je danas najviše) zabavljala…

(preneseno sa www.novossti.com)

(zurnal.info)

">

SJEĆANJE: Dječaci Pavlove ulice

Jovan Hovan (Novosti)

Mađarski gulaš je divna stvar, ne kažem, ma i mađarski čardaš, ali kao što postoji “Pjesma nad pjesmama”, tako možemo reći da je ovo mađarska knjiga nad knjigama

Osječani kao da se žele vratiti u mladost: na sceni njihovog teatra gledateljstvo će moći vidjeti “Dječake Pavlove ulice”. Sjećate li se te knjige? Uz “Malog princa” Exuperyjevog, to je ostala knjiga našeg djetinjstva i zadržala je svoje mjesto u knjigama našeg života. Za tu knjigu vezana su naša uzbudljiva otkrića, iz njih smo saznali za veliku, toplu blagodjet djetinjstva. Bile su to knjige koje su stalno otežavale naše đačke džepove i koje se kasnije, kad su se naša shvaćanja izoštrila i promijenila, nisu lako brisale iz duše i sjećanja.

Te dvije knjige smo najčešće poklanjali osobama koje volimo, nastojeći da ih učinimo boljim, nježnijim, odlučnijim, hrabrijim. One su bile prisutne na svakom našem gimnazijskom žuru, u svakom nagovještaju ljubavi. Te knjige su nas naučile, da u njima nalazimo utočište kad nas ozlijedi surovi vanjski svijet. Kasnije se u naše biblioteke, stanove i snove uselio Baudelaire sa svojim “Cvjetovima zla” koje smo poklanjali umjesto buketa, a duboko vjerujem da ti cvjetovi još uvijek nisu uvenuli u dušama onih koji su imali sreće da ih dobiju na vrijeme.

Mađarska knjiga nad knjigama

No, vratimo se i poklonimo se Pavlovoj ulici, svakako ne najljepšoj, ali sigurno najpoznatijoj ulici u Budimpešti, pa i u cijeloj Mađarskoj. Nju je ovjekovječio Ferenc Molnar, koji je imao tužnu sudbinu: dolaskom fašista na vlast, on je 1940. pobjegao u Ameriku, gdje je i umro 12 godina kasnije, pun samosažaljenja, osamljen i ogorčen. Nestao je tiho i džentlmenski, kao što je uostalom i živio. Tek Mađarska a i svijet izgubili su jednog gospodina i boema, koji je platio svoje piće i otišao u nepoznato.

“Dječaci Pavlove ulice” bio je roman koji je izlazio u nastavcima. Mnogi dječaci s uzbuđenjem su čekali sutrašnji dan i nastavak, da vide što će se dalje događati. Mnogi od njih poistovjećivali su se s herojskom sudbinom krojačeva sina Ernesta Nemečeka ili Ferija Ača, vođe suprotnog tabora. Kada sam prvi puta boravio u Budimpešti (a davno je tome), potražio sam ulicu Pal.

- Aha – rekao mi je dobrodušni Mađar – “Dječaci Pavlove ulice!”

Bila je to knjiga djetinjstva i ostala je knjiga cijelog mog života. Ubrzo sam shvatio, da on tu knjigu ima u malom prstu, da zna sve što se događalo s njom i oko nje. Sjetio se i kako je u Budimpešti boravio Giulio Andreotti, tadašnji talijanski premijer, i kako je zaplakao spuštajući cvijet na mjesto, na kome je dječak Nemeček inficiran groznicom, zbog koje će do kraja knjige zaplakati svaki čitalac. Točno mi je objasnio gdje je ta ulica, ne dajući mi ni najmanju šansu da pogriješim. Išao sam kroz neke prolaze koje poznaju jedino domoroci što skrivaju tajnu mapu periferije na pergamentu svojih uspomena.

U našim se knjižarama ova knjiga pojavila tek 1966. (u izdanju Beogradske “Prosvete”), a predgovor joj je napisao poznati filmski redatelj Dušan Makavejev. Uvijek ću se sjećati one njegove rečenice, kako nas “ta knjiga uči raspoznavati, tko je čovjek, a tko je odijelo”.

Ovo je najprevođenija mađarska knjiga – objavljena je na 14 jezika. Mađarski gulaš je divna stvar, ne kažem, ma i mađarski čardaš, ali kao što postoji “Pjesma nad pjesmama”, tako možemo reći da je ovo mađarska knjiga nad knjigama. Moj sugovornik mi je pričao, da kada su “Dječaci…” štampani u nastavcima, niste mogli prići kioscima za prodaju novina. Silno sam se obradovao kada su mi pokazali Molnarov stol, kao da sam vidio njega kako piše za njim.

Svim dječacima iz predgrađa

O čemu govori ova knjiga? O dvije grupe dječaka koji su se borili za svoj prostor za igru. Jedni su stolovali u stovarištu drva (i skrivali i čuvali to mjesto kao ilegalnu štampariju), drugi u Botaničkom vrtu. Na tom je mjestu jednom davno zastala obala grada, koja je pomjerajući se dalje, ostavila za sobom kao nasukani otok široku nabijenu ledinu. Kada im je zaprijetila deložacija, odlučili su se za rat, dakle da protjeraju dječake sa stovarišta. Rat je vođen po svim pravilima bojeve vještine, bilo je tu i napredovanja i povlačenja, zasjeda, rovova, čak i mrtvih straža, zarobljenika, ali stovarište se nije dalo, nije palo. No, kao što često u životu biva, vrijeme na kraju uvijek odnosi pobjedu. Jednog dana došli su teški kamioni, bageri, radnici naoružani svakakvim alatima i razjurili dječake, kao brkati policajac momačko veče. Udes ima takvih preokreta: očekuje se prijestol svijeta, ugleda se Sveta Jelena.

Premda je bio dječji pisac, Molnar se u Americi okrenuo kazalištu i filmu, jer trebalo je od nečega živjeti. Umrijevši na vrijeme, možda je imao i rijetku sreću da nije stigao napisati i neku lošu knjigu. Na mjestu velikog poprišta, sada stoji četverokatnica, na kojoj je 1990. otkrivena spomen-ploča, posvećena “Pavlovoj ulici, Ferencu Molnaru i svim dječacima iz predgrađa”.

Pročitao sam mnogo mađarskih pisaca, ali ni jedan me se nije dojmio kao knjiga o dječacima iz ulice Pal. Možda je i to razlog što svijeće na torti danas mogu ugasiti jedino fenom za kosu. “Dječaci Pavlove ulice” malodušne je razgaljivala, kukavice ohrabrivala, ojađene tješila, razmetljivce prizemljivala, a besposlene (kakvih je danas najviše) zabavljala…

(preneseno sa www.novossti.com)

(zurnal.info)

Mađarski gulaš je divna stvar, ne kažem, ma i mađarski čardaš, ali kao što postoji “Pjesma nad pjesmama”, tako možemo reći da je ovo mađarska knjiga nad knjigama