Sevdah se uvijek i samo tiče tvoje ljubavi. To nema veze s drugom osobom. Nema sevdaha ako se ne radi o tvojoj ljubavi Sve borbe u vezi s porijeklom “sevdalinke” postoje da bi se utvrdio ili opovrgnuo autor. Ako postoji opus, postoji i autor. To je dijalektička “tuga sevdaha” ili “sevdah sevdaha”. Nikada nije mogao biti samo dobra muzika.

1.

Kako se zove onaj sevdah?”, neko me je to jednom pitao ciljajući na: “Kako se zove ona pjesma?”. Užasno mi se svidjelo to kvantificiranje, pretvaranje jedne “sevdalinke” u “jedan sevdah”. Svaki tradicijski čistunac na to bi zasigurno upozorio: “Ne kaže se ‘jedan sevdah’ nego ‘jedna sevdalinka’! “Pjeva se ‘sevdalinka” a sevdah je osjećaj; dolazi od riječi ‘sevda’ što znači ‘crna’…”.

Čemu ovo cjepidlačenje? Muzika je živa stvar! Sevdah je živa stvar! Od bespoštedne borbe za čistinu izvora draža mi inovativnost. Makar nastala iz greške, iz prljanja izvora. Šta otvara puteve dalje? To je pravo pitanje.

Zamislimo:

Zato što trnem svaki put kad čujem dobar sevdah.”

Taj sevdah je ona najbolje pjevala.”

Daj da odsviramo na kraju onaj tvoj sevdah!”

2.

Greška. U umjetnosti te može odvesti do prelijepih stvari ako si radio dovoljno da prepoznaš onu koja otvara puteve. Nema pravog načina, nema pravog sevdaha. Za uho “školovanog muzičara” Hamićev “dis” u E duru zvuči kao greška. Hamićevo nazalno pjevanje sistemska je greška (na našem putu u Evropu!). Kada bismo imali samo zrno njegovog talenta za tako prelijepe sudbonosne greške… Stilotvorne.

3.

Kada sam bio dječak, čuo sam nekog kako kaže: “Kakva ‘narodna’ pjesma?! Nije se narod skupio na livadi i napisao pjesmu!” Zaista! Zamisli usamljenu ženu koja usred pustinje zapjeva “Teško meni jadnoj u Saraj’vu samoj”. Kakvo skrnavljenje njene samoće izbija iz naziva “narodna pjesma”! Mnogo je ličnije ono “autor nepoznat” ili “autorica nepoznata”. Mnogo više fer. A zamisli sljedeću vrtoglavu konstrukciju: novokomponovana narodna pjesma! Riječ je o narodnoj pjesmi koja je, možda, “iznova komponovana”? Iako je potpuno nova, ona je uvijek osuđena da bude stara - narodna! Istost garantuje ponavljanje i ponavljanje garantuje istost. Sve zarad identiteta, kulturološke jednakosti njih nekadašnjih i nas sadašnjih.

3.1.

Čega se bojimo? Šta to grčevito ne smijemo ispustiti u protoku vremena između njih i nas? Je li to samoća? Tuga? Zamisli grupu ljudi koja svoj identitet gradi na samoći jedne žene.

4.

Sevdah se uvijek i samo tiče tvoje ljubavi. To nema veze s drugom osobom. Nema sevdaha ako se ne radi o tvojoj ljubavi. O kome onda govori sevdah?

5.

Ljudi koji pjevaju sevdah osuđeni su na negiranje vlastitog tijela. Pjevač pjeva u njeno ime, pjevačica pjeva u ime napuštenog momka. Vlastita emotivnost stavlja se u službu, glas se posuđuje. To su socijalne figure potiranja individualnosti umjetnika.

U sevdahu ništa nije nezgrapno. Izvođač je interpretator “narodnog melosa”. On, ili ona, samo interpretira ono što kao riznica postoji. Ponovo istost nas i njih. Ovoga puta kao negiranje pjevača kao subjekta pjesme. On je uvijek “jedan od nas” koji pjeva. To ketmanstvo pjevača sevdaha možda je potiranje novovjekovnog subjekta u romantičarskoj tradiciji koju nikada nismo prebolovali? Kako je Muhamed Pašić Mašura mogao (na onoj staroj singlici snimljenoj u pratnji sazlije Selima Salihovića) tako predivno otpjevati: “Aj, nisam došla / Da vam vodu nosim / Aj, ja sam došla / Da vam sina rodim”?

Igra u istoj matrici patrijarhalne kulture daje muškarcima i ženama zajedničko tlo za međusobno razumijevanje?

5.1.

A možda upravo u tom interpretatorskom, u tom hermeneutičkom karakteru pjevanja sevdaha ima nešto oslobađajuće? Nije li posuđivanje glasa performativ? Nije li to body art?

Možda je u doba tradicionalizma koji ne mari za tradiciju dobrodošla transrodna interpretacija sevdaha?

6.

Može li se danas pisati novi sevdah?”, neprestano me pitaju s nevjericom. Šta da im kažem? Ne postoji nemoguće kad je u pitanju kreativnost. Reći da je nešto nemoguće u umjetnosti znači samo priznati da ti to nisi u stanju.

7.

Zlatno doba” sevdaha. Kada je 1945. godine osnovan Radio Sarajevo, muzika se izvodila uživo. Pjevale su se partizanske pjesme i sevdalinke. U početku ih je bilo malo, tek oko stotinjak. Zbog toga je mlada industrija ploča ubrzano počela tražiti nove melodije. Neki od pjevača i muzičara tako su počeli pisati vlastite pjesme:

Bosno moja poharana” – Jozo Penava

Sve behara i sve cvjeta”, “O, jeseni, tugo moja” – Zaim Imamović

Sa Igmana pogledat je lijepo”, “Da sam ptica” – Jovica Petković

Stara staza”, “Vratnik pjeva” – Ismet Alajbegović Šerbo

Sinoć sam ti Safo” – Muhamed Mešanović Hamić

Prođoh Bosnom kroz gradove”, “U lijepom starom gradu Višegradu” – Dragiša Nedović

7.1.

Još je jedan put autorstva: prilikom audicija na Radio-Sarajevu urednici su tražili od svakog novog pjevača da donese poneku staru pjesmu iz svog kraja kao uslov da pristupe snimanju. Nedostajalo je pravih “narodnih pjesama”, što se često svodilo na “pjesama kojima se ne zna autor”. Prema svjedočenju jednog člana orkestra iz tog vremena, pjevači su pronalazili stare tekstove u zbirkama prvih sakupljača “narodnog blaga” i pjevali ih na već poznate melodije, ponekad neznatno izmijenjene. Pored ovog standardnog trika, često su pronalazili i tekstove romantičarskih pjesnika na koje je neko od članova orkestra pisao melodiju. Vrlo često su ih uspijevali podmetnuti kao narodne. Neke od njih su kasnije potpisane kao autorski radovi. Neke nisu nikada.

7.2.

Michel Foucault tvrdio je da autor kao ličnost sjedinjuje sve ono što napiše u jedinstven opus. Opus se zamišlja kao monumentalna, neprotivrječna tvorevina, te će čistunci u njega umetnuti i autorov spisak za nedjeljnu kupovinu zametnut u rukopisu nedovršenog romana.

Sve borbe u vezi s porijeklom “sevdalinke” postoje da bi se utvrdio ili opovrgnuo autor. Ako postoji opus, postoji i autor. To je dijalektička “tuga sevdaha” ili “sevdah sevdaha”. Nikada nije mogao biti samo dobra muzika.

8.

Mikija Petrovića zvali su “narodnjački Paganini”. Kada je došao u orkestar Radio-Sarajeva, legendarni harmonikaš Ismet Alajbegović Šerbo pomogao mu je da se intonativno usavrši i stvori vlastiti stil.

Cijeli život je Miki Petrović imao svega nekoliko taktova da pokaže šta zna. Nije bilo muzičkih producenata koji bi mu producirali solo ploču, napravili bend i stvorili od njega internacionalnu zvijezdu. Bio je osuđen da ostane čovjek koji svoju kreativnost mora zbiti u minijature između strofa. Da li je on bio autor? Kako naplatiti autorska prava na stvaranje stila? Šta Miki Petrović kao ličnost sjedinjuje?

Nije zabilježeno da je neko napravio intervju sa Mikijem Petrovićem.

Ni sa Ismetom Alajbegovićem Šerbom.

9.

U tekstovima sevdaha, u sevdahu “kao poeziji”, neprestano se bore želja da se kaže previše i želja da se ne kaže ništa. Svako dodavanje na ovu rečenicu predstavljalo bi ustupak prvoj želji.

10.

Sjećam se da mi je na studiju filozofije trebalo nekoliko godina da naučim čitati između redova. U Derridinom tekstu počneš odjednom prepoznavati Lacana, u Hegelovom Platona. Kada je jednom naučiš, ta vještina te progoni. Odjednom u nekoj ragi Ravija Shankara počneš prepoznavati čuveni foršpil iz “Dvije su se vode zavadile”; shvatiš i da Hamićev saz evocira sitar. U vrtoglavim međuigrama Jovice Petkovića možeš čuti Charlija Parkera i počneš osjećati nove ritmove u poravnim pjesmama. “Čiji sam ja komadić?”, pitaš se.

11.

Od tradicije treba otimati dobre stvari, kamčiti ono malo zrnevlja iz toliko praznih ljuštura. Kad se sjetim beskrajnih sati nad starim singlicama, preslušavanja desetina ploča da bih naišao na jednu dobru pjesmu. Ili kupovine nekoliko CD-ova radi samo jedne genijalne dionice...

I to još traje.

11.1.

Gomile ispranih, ponavljačkih izvedbi radi jednog dobrog sevdaha.

(zurnal.info)

" />

Damir Imamović STAV O kome govori sevdah

Damir Imamović

Sevdah se uvijek i samo tiče tvoje ljubavi. To nema veze s drugom osobom. Nema sevdaha ako se ne radi o tvojoj ljubavi Sve borbe u vezi s porijeklom “sevdalinke” postoje da bi se utvrdio ili opovrgnuo autor. Ako postoji opus, postoji i autor. To je dijalektička “tuga sevdaha” ili “sevdah sevdaha”. Nikada nije mogao biti samo dobra muzika.

1.

Kako se zove onaj sevdah?”, neko me je to jednom pitao ciljajući na: “Kako se zove ona pjesma?”. Užasno mi se svidjelo to kvantificiranje, pretvaranje jedne “sevdalinke” u “jedan sevdah”. Svaki tradicijski čistunac na to bi zasigurno upozorio: “Ne kaže se ‘jedan sevdah’ nego ‘jedna sevdalinka’! “Pjeva se ‘sevdalinka” a sevdah je osjećaj; dolazi od riječi ‘sevda’ što znači ‘crna’…”.

Čemu ovo cjepidlačenje? Muzika je živa stvar! Sevdah je živa stvar! Od bespoštedne borbe za čistinu izvora draža mi inovativnost. Makar nastala iz greške, iz prljanja izvora. Šta otvara puteve dalje? To je pravo pitanje.

Zamislimo:

Zato što trnem svaki put kad čujem dobar sevdah.”

Taj sevdah je ona najbolje pjevala.”

Daj da odsviramo na kraju onaj tvoj sevdah!”

2.

Greška. U umjetnosti te može odvesti do prelijepih stvari ako si radio dovoljno da prepoznaš onu koja otvara puteve. Nema pravog načina, nema pravog sevdaha. Za uho “školovanog muzičara” Hamićev “dis” u E duru zvuči kao greška. Hamićevo nazalno pjevanje sistemska je greška (na našem putu u Evropu!). Kada bismo imali samo zrno njegovog talenta za tako prelijepe sudbonosne greške… Stilotvorne.

3.

Kada sam bio dječak, čuo sam nekog kako kaže: “Kakva ‘narodna’ pjesma?! Nije se narod skupio na livadi i napisao pjesmu!” Zaista! Zamisli usamljenu ženu koja usred pustinje zapjeva “Teško meni jadnoj u Saraj’vu samoj”. Kakvo skrnavljenje njene samoće izbija iz naziva “narodna pjesma”! Mnogo je ličnije ono “autor nepoznat” ili “autorica nepoznata”. Mnogo više fer. A zamisli sljedeću vrtoglavu konstrukciju: novokomponovana narodna pjesma! Riječ je o narodnoj pjesmi koja je, možda, “iznova komponovana”? Iako je potpuno nova, ona je uvijek osuđena da bude stara - narodna! Istost garantuje ponavljanje i ponavljanje garantuje istost. Sve zarad identiteta, kulturološke jednakosti njih nekadašnjih i nas sadašnjih.

3.1.

Čega se bojimo? Šta to grčevito ne smijemo ispustiti u protoku vremena između njih i nas? Je li to samoća? Tuga? Zamisli grupu ljudi koja svoj identitet gradi na samoći jedne žene.

4.

Sevdah se uvijek i samo tiče tvoje ljubavi. To nema veze s drugom osobom. Nema sevdaha ako se ne radi o tvojoj ljubavi. O kome onda govori sevdah?

5.

Ljudi koji pjevaju sevdah osuđeni su na negiranje vlastitog tijela. Pjevač pjeva u njeno ime, pjevačica pjeva u ime napuštenog momka. Vlastita emotivnost stavlja se u službu, glas se posuđuje. To su socijalne figure potiranja individualnosti umjetnika.

U sevdahu ništa nije nezgrapno. Izvođač je interpretator “narodnog melosa”. On, ili ona, samo interpretira ono što kao riznica postoji. Ponovo istost nas i njih. Ovoga puta kao negiranje pjevača kao subjekta pjesme. On je uvijek “jedan od nas” koji pjeva. To ketmanstvo pjevača sevdaha možda je potiranje novovjekovnog subjekta u romantičarskoj tradiciji koju nikada nismo prebolovali? Kako je Muhamed Pašić Mašura mogao (na onoj staroj singlici snimljenoj u pratnji sazlije Selima Salihovića) tako predivno otpjevati: “Aj, nisam došla / Da vam vodu nosim / Aj, ja sam došla / Da vam sina rodim”?

Igra u istoj matrici patrijarhalne kulture daje muškarcima i ženama zajedničko tlo za međusobno razumijevanje?

5.1.

A možda upravo u tom interpretatorskom, u tom hermeneutičkom karakteru pjevanja sevdaha ima nešto oslobađajuće? Nije li posuđivanje glasa performativ? Nije li to body art?

Možda je u doba tradicionalizma koji ne mari za tradiciju dobrodošla transrodna interpretacija sevdaha?

6.

Može li se danas pisati novi sevdah?”, neprestano me pitaju s nevjericom. Šta da im kažem? Ne postoji nemoguće kad je u pitanju kreativnost. Reći da je nešto nemoguće u umjetnosti znači samo priznati da ti to nisi u stanju.

7.

Zlatno doba” sevdaha. Kada je 1945. godine osnovan Radio Sarajevo, muzika se izvodila uživo. Pjevale su se partizanske pjesme i sevdalinke. U početku ih je bilo malo, tek oko stotinjak. Zbog toga je mlada industrija ploča ubrzano počela tražiti nove melodije. Neki od pjevača i muzičara tako su počeli pisati vlastite pjesme:

Bosno moja poharana” – Jozo Penava

Sve behara i sve cvjeta”, “O, jeseni, tugo moja” – Zaim Imamović

Sa Igmana pogledat je lijepo”, “Da sam ptica” – Jovica Petković

Stara staza”, “Vratnik pjeva” – Ismet Alajbegović Šerbo

Sinoć sam ti Safo” – Muhamed Mešanović Hamić

Prođoh Bosnom kroz gradove”, “U lijepom starom gradu Višegradu” – Dragiša Nedović

7.1.

Još je jedan put autorstva: prilikom audicija na Radio-Sarajevu urednici su tražili od svakog novog pjevača da donese poneku staru pjesmu iz svog kraja kao uslov da pristupe snimanju. Nedostajalo je pravih “narodnih pjesama”, što se često svodilo na “pjesama kojima se ne zna autor”. Prema svjedočenju jednog člana orkestra iz tog vremena, pjevači su pronalazili stare tekstove u zbirkama prvih sakupljača “narodnog blaga” i pjevali ih na već poznate melodije, ponekad neznatno izmijenjene. Pored ovog standardnog trika, često su pronalazili i tekstove romantičarskih pjesnika na koje je neko od članova orkestra pisao melodiju. Vrlo često su ih uspijevali podmetnuti kao narodne. Neke od njih su kasnije potpisane kao autorski radovi. Neke nisu nikada.

7.2.

Michel Foucault tvrdio je da autor kao ličnost sjedinjuje sve ono što napiše u jedinstven opus. Opus se zamišlja kao monumentalna, neprotivrječna tvorevina, te će čistunci u njega umetnuti i autorov spisak za nedjeljnu kupovinu zametnut u rukopisu nedovršenog romana.

Sve borbe u vezi s porijeklom “sevdalinke” postoje da bi se utvrdio ili opovrgnuo autor. Ako postoji opus, postoji i autor. To je dijalektička “tuga sevdaha” ili “sevdah sevdaha”. Nikada nije mogao biti samo dobra muzika.

8.

Mikija Petrovića zvali su “narodnjački Paganini”. Kada je došao u orkestar Radio-Sarajeva, legendarni harmonikaš Ismet Alajbegović Šerbo pomogao mu je da se intonativno usavrši i stvori vlastiti stil.

Cijeli život je Miki Petrović imao svega nekoliko taktova da pokaže šta zna. Nije bilo muzičkih producenata koji bi mu producirali solo ploču, napravili bend i stvorili od njega internacionalnu zvijezdu. Bio je osuđen da ostane čovjek koji svoju kreativnost mora zbiti u minijature između strofa. Da li je on bio autor? Kako naplatiti autorska prava na stvaranje stila? Šta Miki Petrović kao ličnost sjedinjuje?

Nije zabilježeno da je neko napravio intervju sa Mikijem Petrovićem.

Ni sa Ismetom Alajbegovićem Šerbom.

9.

U tekstovima sevdaha, u sevdahu “kao poeziji”, neprestano se bore želja da se kaže previše i želja da se ne kaže ništa. Svako dodavanje na ovu rečenicu predstavljalo bi ustupak prvoj želji.

10.

Sjećam se da mi je na studiju filozofije trebalo nekoliko godina da naučim čitati između redova. U Derridinom tekstu počneš odjednom prepoznavati Lacana, u Hegelovom Platona. Kada je jednom naučiš, ta vještina te progoni. Odjednom u nekoj ragi Ravija Shankara počneš prepoznavati čuveni foršpil iz “Dvije su se vode zavadile”; shvatiš i da Hamićev saz evocira sitar. U vrtoglavim međuigrama Jovice Petkovića možeš čuti Charlija Parkera i počneš osjećati nove ritmove u poravnim pjesmama. “Čiji sam ja komadić?”, pitaš se.

11.

Od tradicije treba otimati dobre stvari, kamčiti ono malo zrnevlja iz toliko praznih ljuštura. Kad se sjetim beskrajnih sati nad starim singlicama, preslušavanja desetina ploča da bih naišao na jednu dobru pjesmu. Ili kupovine nekoliko CD-ova radi samo jedne genijalne dionice...

I to još traje.

11.1.

Gomile ispranih, ponavljačkih izvedbi radi jednog dobrog sevdaha.

(zurnal.info)

Sevdah se uvijek i samo tiče tvoje ljubavi. To nema veze s drugom osobom. Nema sevdaha ako se ne radi o tvojoj ljubavi Sve borbe u vezi s porijeklom “sevdalinke” postoje da bi se utvrdio ili opovrgnuo autor. Ako postoji opus, postoji i autor. To je dijalektička “tuga sevdaha” ili “sevdah sevdaha”. Nikada nije mogao biti samo dobra muzika.