Između razuma i osjećajnosti izaberi osjećajnost, između brutalnog, nezaustavljivog mišljenja i saosjećanja, izaberi saosjećanje, ne razumjeti, nego imati razumijevanja – tako savjetuju jevanđelja političke korektnosti. Stvar je krajnje jednostavna. Na sve žalbe »uvrijeđeni smo, naša su osjećanja povrijeđena vašim mišljenjem«, postoji samo jedan odgovor: jebe mi se

Nedavno je u podgoričkim dnevnim novinama objavljeno otvoreno pismo koje je građanin, čini mi se iz Nikšića, uputio direktoru jedne od crnogorskih televizija. Da se odmah razumijemo, čovjek se nije zajebavao: nije u pitanju crnogorski humor.

Građanin je poželio da javnosti skrene pažnju na dramatičan primjer kršenja njegovih ljudskih prava. Smatrao je da ga je televizija diskriminisala kao navijača Partizana. Kako? Tako što je, umjesto utakmice Partizan-Šahtior, prenosila meč Lige šampiona između, valjda, Rome i Bajerna. Njegovo potresno svjedočanstvo o nepravdi koja mu je učinjena uključuje i retke o, suzdržite suze, svi dobri ljudi!, egzodusu na koji je bio prisiljen. Navijač, čovjek kao mi, sa svojim strahovima, željama i potrebama, baš kao i mi, pred našim je očima, slijepim za njegovu patnju, da bi ostvario svoje pravo da gleda Partizan, morao napustiti vlastitu zemlju, pa utakmicu ispratiti u Trebinju, gdje su prava Grobara, očito, na višem nivou nego u Crnoj Gori. Navijača Partizana u Montenegru ima daleko više nego navijača Rome ili Bajerna, poentirala je žrtva diskriminacije, stoga je postupak televizije zabrinjavajuća praksa koja ozbiljno pogađa brojnu populaciju.

Rak ili loš imidž

Kako je na teške i neugodne optužbe reagovala televizija? Tako što je uredno prenosila naredni meč Partizana, onaj protiv Arsenala. Danas je bolje imati rak nego loš imidž.

Diskriminisani građanin nije se oglasio novim pismom, ali u vazduhu visi sljedeće: nije li jasno da je pobjeda fudbalera Arsenala nad Partizanom, pa još u Beogradu, diskriminatorski akt usmjeren protiv navijača Partizana? I zašto je televizija prenosila baš utakmicu koju je Partizan izgubio? Dobro, izgubio je i onu protiv Šahtiora, ali treba izvršiti monitoring: hoće li televizija prenositi utakmice Lige šampiona u kojima Partizan pobijedi. Dobro, ako ne ove, onda neke druge godine. Budu li prenošeni samo Partizanovi porazi, neće li biti jasno da crnogorska televizija beogradski klub i njegove navijače sistematski prikazuje kao luzere, uljeze koji nisu u stanju da se valjano integrišu u vrhunsko evropsko sportsko takmičenje?

Po mračnom raspadu, po slomu komunističkog projekta, ex-jugoslovenska su društva upala u samoobnavljajuću retoriku žrtve, najlošiju od svih oblika loše beskonačnosti. Ta je retorika, sjećamo li se, prethodila grmljavini topova. Dok je trajao projekat partizanske Jugoslavije, vladajuća ideološka priča bila je pobjednička i slavljenička: da, govorilo se o žrtvama, onima palim za slobodu i revoluciju, ali pobjeda je bila potpuna, nije bilo nesravnjenih računa koji zahtijevaju osvetu. Kada je taj projekat slomljen, na puteve su ispuzali popovi i zemljom stali raznositi svježe otkopane kosti žrtava koje su zahtijevale pravdu. Pravda za one iskopane iz grobova uzela je formu novih masovnih grobnica.

Oni koji su lamentirali nad svojim žrtvama, u ime tih žrtava su za sobom ostavili hiljade novih, tuđih žrtava. I kada je rat stao, ta se retorika nastavila. Ona je danas maniristička i komična, transformisana u kvazievropsku, kvazicivilnu retoriku diskriminacije i ljudskih prava. Ali jedno je isto: svi nastoje biti žrtve, jer smatraju da ih to čini moralno superiornim, jer smatraju da to njihove zahtjeve, pa makar to bio i zahtjev za gledanjem prenosa utakmice Partizana, čini legitimnijim, a one kojima je zahtjev upućen obavezuje na njegovo ispunjenje.

Šta je diskriminacija

Parodiranje i bagatelisanje retorike žrtve, neprekidni pokliči »diskriminacija!, diskriminacija!«, nose i nemalu opasnost. Koju opisuje ona priča o dječaku koji je selo plašio vičući »Vuk!«, pa onda, kada je jedne noći vuk doista ušao u selo, a dječak pokušao upozoriti, niko nije obratio pažnju na njegove uzvike. Diskriminacija je izuzeće od načela: ako su svi diskriminisani, načelo je opšte, bez izuzetaka - tada niko nije diskriminisan.

Osim što su diskriminisani (znate ono kada se pripadnici većine požale da su ugroženi baš zato što su većina, pa se čini kako je jedini način da ostvare svoja prava to da se samoproglase – manjinom) , svi su neprekidno i uvrijeđeni. Ovih je dana hrvatska većina uvrijeđena naslovnom stranicom lista srpske manjine. Što se tu uopšte ima reći? Povinuj se, ali misli, savjetuje Kant. Između razuma i osjećajnosti izaberi osjećajnost, između brutalnog, nezaustavljivog mišljenja i saosjećanja, izaberi saosjećanje, ne razumjeti, nego imati razumijevanja – tako savjetuju jevanđelja političke korektnosti. Stvar je krajnje jednostavna. Na sve žalbe »uvrijeđeni smo, naša su osjećanja povrijeđena vašim mišljenjem«, postoji samo jedan odgovor: jebe mi se.

Sajt Pučkog pravobranitelja Republike Hrvatske na pitanje »Što je diskriminacija?« odgovara ovako:

»Najjednostavnije rečeno, diskriminacija je nedopušteno i neopravdano razlikovanje osoba na osnovu karakteristika navedenih u Zakonu o suzbijanju diskriminacije (npr., rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere; u nastavku teksta navedene su i ostale osnove).«

Ključ leži u tim »ostalim osnovama«. Jer se savremena politika svodi na metež identitetskih politika u borbi za priznanjem, za neprekidnim proširenjem liste stalno novim i novim »ostalim osnovama«. To je moguće zato što partikularnost proizvedena u univerzalni princip, u jedinu univerzalnost koja se toleriše: svaka druga ideja univerzalnosti, osim kulturalnog kapitalizma, koji se svijetom širi kroz kapilare identiteta, biće hitro ideološki odstrijeljena kao »totalitarna«.

Sveopšta naša kuknjava o ugroženosti s kraja osamdesetih i ranih devedesetih prošloga vijeka porodila je junake-pičke koji su se držali van dometa naoružanih mužjaka i klali žene i djecu sa strašću sa kojom hijene kolju mladunčad lava, kada ih se dočepaju. Tko želi biti milijunaš: što će proizaći iz ove polifonijske kuknjave Hora balkanskih dječaka?

(zurnal.info)

 

" />

ANDREJ NIKOLAIDIS: Između razuma i osjećajnosti

andrej nikolaidis

Između razuma i osjećajnosti izaberi osjećajnost, između brutalnog, nezaustavljivog mišljenja i saosjećanja, izaberi saosjećanje, ne razumjeti, nego imati razumijevanja – tako savjetuju jevanđelja političke korektnosti. Stvar je krajnje jednostavna. Na sve žalbe »uvrijeđeni smo, naša su osjećanja povrijeđena vašim mišljenjem«, postoji samo jedan odgovor: jebe mi se

Nedavno je u podgoričkim dnevnim novinama objavljeno otvoreno pismo koje je građanin, čini mi se iz Nikšića, uputio direktoru jedne od crnogorskih televizija. Da se odmah razumijemo, čovjek se nije zajebavao: nije u pitanju crnogorski humor.

Građanin je poželio da javnosti skrene pažnju na dramatičan primjer kršenja njegovih ljudskih prava. Smatrao je da ga je televizija diskriminisala kao navijača Partizana. Kako? Tako što je, umjesto utakmice Partizan-Šahtior, prenosila meč Lige šampiona između, valjda, Rome i Bajerna. Njegovo potresno svjedočanstvo o nepravdi koja mu je učinjena uključuje i retke o, suzdržite suze, svi dobri ljudi!, egzodusu na koji je bio prisiljen. Navijač, čovjek kao mi, sa svojim strahovima, željama i potrebama, baš kao i mi, pred našim je očima, slijepim za njegovu patnju, da bi ostvario svoje pravo da gleda Partizan, morao napustiti vlastitu zemlju, pa utakmicu ispratiti u Trebinju, gdje su prava Grobara, očito, na višem nivou nego u Crnoj Gori. Navijača Partizana u Montenegru ima daleko više nego navijača Rome ili Bajerna, poentirala je žrtva diskriminacije, stoga je postupak televizije zabrinjavajuća praksa koja ozbiljno pogađa brojnu populaciju.

Rak ili loš imidž

Kako je na teške i neugodne optužbe reagovala televizija? Tako što je uredno prenosila naredni meč Partizana, onaj protiv Arsenala. Danas je bolje imati rak nego loš imidž.

Diskriminisani građanin nije se oglasio novim pismom, ali u vazduhu visi sljedeće: nije li jasno da je pobjeda fudbalera Arsenala nad Partizanom, pa još u Beogradu, diskriminatorski akt usmjeren protiv navijača Partizana? I zašto je televizija prenosila baš utakmicu koju je Partizan izgubio? Dobro, izgubio je i onu protiv Šahtiora, ali treba izvršiti monitoring: hoće li televizija prenositi utakmice Lige šampiona u kojima Partizan pobijedi. Dobro, ako ne ove, onda neke druge godine. Budu li prenošeni samo Partizanovi porazi, neće li biti jasno da crnogorska televizija beogradski klub i njegove navijače sistematski prikazuje kao luzere, uljeze koji nisu u stanju da se valjano integrišu u vrhunsko evropsko sportsko takmičenje?

Po mračnom raspadu, po slomu komunističkog projekta, ex-jugoslovenska su društva upala u samoobnavljajuću retoriku žrtve, najlošiju od svih oblika loše beskonačnosti. Ta je retorika, sjećamo li se, prethodila grmljavini topova. Dok je trajao projekat partizanske Jugoslavije, vladajuća ideološka priča bila je pobjednička i slavljenička: da, govorilo se o žrtvama, onima palim za slobodu i revoluciju, ali pobjeda je bila potpuna, nije bilo nesravnjenih računa koji zahtijevaju osvetu. Kada je taj projekat slomljen, na puteve su ispuzali popovi i zemljom stali raznositi svježe otkopane kosti žrtava koje su zahtijevale pravdu. Pravda za one iskopane iz grobova uzela je formu novih masovnih grobnica.

Oni koji su lamentirali nad svojim žrtvama, u ime tih žrtava su za sobom ostavili hiljade novih, tuđih žrtava. I kada je rat stao, ta se retorika nastavila. Ona je danas maniristička i komična, transformisana u kvazievropsku, kvazicivilnu retoriku diskriminacije i ljudskih prava. Ali jedno je isto: svi nastoje biti žrtve, jer smatraju da ih to čini moralno superiornim, jer smatraju da to njihove zahtjeve, pa makar to bio i zahtjev za gledanjem prenosa utakmice Partizana, čini legitimnijim, a one kojima je zahtjev upućen obavezuje na njegovo ispunjenje.

Šta je diskriminacija

Parodiranje i bagatelisanje retorike žrtve, neprekidni pokliči »diskriminacija!, diskriminacija!«, nose i nemalu opasnost. Koju opisuje ona priča o dječaku koji je selo plašio vičući »Vuk!«, pa onda, kada je jedne noći vuk doista ušao u selo, a dječak pokušao upozoriti, niko nije obratio pažnju na njegove uzvike. Diskriminacija je izuzeće od načela: ako su svi diskriminisani, načelo je opšte, bez izuzetaka - tada niko nije diskriminisan.

Osim što su diskriminisani (znate ono kada se pripadnici većine požale da su ugroženi baš zato što su većina, pa se čini kako je jedini način da ostvare svoja prava to da se samoproglase – manjinom) , svi su neprekidno i uvrijeđeni. Ovih je dana hrvatska većina uvrijeđena naslovnom stranicom lista srpske manjine. Što se tu uopšte ima reći? Povinuj se, ali misli, savjetuje Kant. Između razuma i osjećajnosti izaberi osjećajnost, između brutalnog, nezaustavljivog mišljenja i saosjećanja, izaberi saosjećanje, ne razumjeti, nego imati razumijevanja – tako savjetuju jevanđelja političke korektnosti. Stvar je krajnje jednostavna. Na sve žalbe »uvrijeđeni smo, naša su osjećanja povrijeđena vašim mišljenjem«, postoji samo jedan odgovor: jebe mi se.

Sajt Pučkog pravobranitelja Republike Hrvatske na pitanje »Što je diskriminacija?« odgovara ovako:

»Najjednostavnije rečeno, diskriminacija je nedopušteno i neopravdano razlikovanje osoba na osnovu karakteristika navedenih u Zakonu o suzbijanju diskriminacije (npr., rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere; u nastavku teksta navedene su i ostale osnove).«

Ključ leži u tim »ostalim osnovama«. Jer se savremena politika svodi na metež identitetskih politika u borbi za priznanjem, za neprekidnim proširenjem liste stalno novim i novim »ostalim osnovama«. To je moguće zato što partikularnost proizvedena u univerzalni princip, u jedinu univerzalnost koja se toleriše: svaka druga ideja univerzalnosti, osim kulturalnog kapitalizma, koji se svijetom širi kroz kapilare identiteta, biće hitro ideološki odstrijeljena kao »totalitarna«.

Sveopšta naša kuknjava o ugroženosti s kraja osamdesetih i ranih devedesetih prošloga vijeka porodila je junake-pičke koji su se držali van dometa naoružanih mužjaka i klali žene i djecu sa strašću sa kojom hijene kolju mladunčad lava, kada ih se dočepaju. Tko želi biti milijunaš: što će proizaći iz ove polifonijske kuknjave Hora balkanskih dječaka?

(zurnal.info)

 

Između razuma i osjećajnosti izaberi osjećajnost, između brutalnog, nezaustavljivog mišljenja i saosjećanja, izaberi saosjećanje, ne razumjeti, nego imati razumijevanja – tako savjetuju jevanđelja političke korektnosti. Stvar je krajnje jednostavna. Na sve žalbe »uvrijeđeni smo, naša su osjećanja povrijeđena vašim mišljenjem«, postoji samo jedan odgovor: jebe mi se