Jedan od najturobnijih efekata toga rata bila je pouka što sam je dobio o tome da je ljevičarska štampa u svakom aspektu jednako lažljiva i nepoštena kao i ona desničarska.

Georg Orwell Kataloniji u čast

Od svih osobina ljudi u Sarajevu najviše volim onu koja se odaziva na riječ licemjerstvo. Toliko volim taj pojam i ljude koji ga utemeljuju da doživim blagi oblik erotizacije kada vidim kako neko pljuje po svom drugu, a tri sekunde prije je sjedio sa popljuvanim za istim stolom. To je Sarajevo, šampion Bosne u malom i negativnom. To je mjesto gdje svaki čovjek, vrabac, i mutant ima čvrsto i nesalomivo mišljenje o svakom bjelosvjetskom problemu, i ne samo to, već on/oni imaju sve moguće odgovore na pitanja koja još niko nije ni zamislio. Filozof suhe bukovine, nosilac crnog mentalnog pojasa treći dan, čovjek je savršeno isti kao ti ili ja. Hrani se istom hranom, oblači iste stvari, ali, jebiga, on zna sve, i svi odgovori su zapisani, još prije njegovog rođenja na malenim ružičastim loptama što plivaju u amnionskoj tekućini, mislim na smežurane ružičaste loptice poznatije kao testise. Tu su zapisani budući odgovori na pitanja koja još niko nije postavio, i ona su pisana nekom vrstom arebice, iskvarenom arapskom grafijom prilagođenom narodskom jeziku ljudi u doba zloglasnih Turaka. Mada, mora se reći, imam informacije iz pouzdanih izvora od neimenovanog visokog čimbenika glasinâ i haosa, kojeg sam slučajno sreo na jednoj cazinskoj ulici zaboravljene ratne godine, te mi je rekao kako su to zapravo citati iz svete knjige gdje se najavljuje Smak svijeta. Kako god bilo, licemjer iliti licimur viknuo bi čovjek iz Kikinde u spotu Zbogom Kikindo na kurac te nabijem!, taj licimur je sveprisutan mali veliki čovjek ove kotline, ovog grada, glavnog grada BiH i kao takav, grad je ujedno, i zborno mjesto svih njenih provincija, ergo, i sam najveća bosanskohercegovačka provincija.

Trebaće mi dosta vremena, možda čitav život da se naviknem na pljuvanje kao intelektualnu razonodu, a opet ne mogu vjerovati da ću ikada imati tako čvrste i rezolutne stavove o svemu i ničemu na svijetu kao što ga ima tipičan sarajevski gad, pljuvač i licemjer prve klase. I ne znam da li ću ikada i imati jednu takvu sigurnu, moćnu i nepokolebljivu misao kao što ih licemjer neštedimice razbacuje u eter tokom kafanskog, salonskog, ili kratkog uličnog razgovora.

PILGRIMI HUMANIZMA I RENESANSE

Opet, ovaj tekst nema namjeru baviti se licemjerstvom, nego mu je u prvom planu nešto još gore i još karakterističnije za ovu kotlinu nad kojom i oblaci imaju mrzovoljan gard, a to je tapija na moralnu neupitnost. Ipak, mora se priznati, nije to pošast samo ove kotline, ima toga i u zemljama regiona, pogotovo u medijama (rekla bi Fata Orlović). Bolest je sveobuhvatna i ima veću potenciju letalnosti nego stotinu puta mutirani virus svinjske gripe, koji je do sada, ruku na srce, ubio manje ljudi nego obična oktobarska gripa. Dok se virusi bore da ubiju što više ljudi, u isto vrijeme se i novinari, pisci, novinari-pisci, pisci-novinari i ostali kentauri, kiborzi i svekoliki hibridi pisane riječi, oni se ubiše od želje da dokažu svoju moralnu nadmoć, samim tim što će višestruko jebati majku svakome ko im stane na put dokazivanja moralne neupitnosti. Moglo bi se reći: put za pakao je popločan moralnim neupitnostima.

Sarajevo je čudan grad (lažno citiram) i u njemu žive čudnovati ljudi. Najviše ima proroka moralne nedodirljivosti, misionara dobrote, poštenja i ljubavi, pa mi nije jasno kako to da je građanstvo tako sjebano, zavidno, nervozno, nenormalno i za divljačko prangijanje uvijek spremno i odlučno. To je zato da bi ovi pilgrimi moralne neupitnosti mogli savršeno raditi svoj posao. Pri tome etički pilgrimi, martiri pisane riječi i vjekovne žudnje za istinom i pravdom permanentno puše svojim gazdama kako bi dobili dovoljno novaca da bi mogli nastaviti biti ono što jesu: neupitni pušači karina, bilo da su karine od lijevo ili desno orijentisanih tajkuna, treba ih trošiti svakako. Kao što svi znamo: erekcija nema nacionalnost ni religijsku odrednicu.

Sarajevo je lijep i čudan grad podno Trebevića. August je mjesec filmskog festivala i filmskog turizma. Biće kako je to idealno vrijeme za prosipanje moralne i svekolike druge neupitnosti. Međutim, vrijeme za teror moralne neupitnosti jeste uvijek & uvijek. Ta opsesija nikad neće stati, stoljetna želja da ljudi opet budu anđeli; dobri, mekani, srdačni kao anđeoske bespolne budale što se koče na ikonama, mozaicima i freskama. Samo je čovjek mogao biti dovoljno tup da pretpostavi kako bog i njegove sluge – anđeli nalikuju njemu, čovjeku. I baš zbog toga postoji moralna neupitnost. Najviše je primjetna u novinarskom svijetu, istom onom svijetu, koji, koliko juče nije mogao vidjeti kako će Sarajevo biti spaljeno i stucano do u prah prahova, dok je maloumno građanstvo pjevalo socijalističke ode bratstvu i jedinstvu together sa poludebilnim rudarima koji su mahali jugoslavenskim zastavama u vrijeme kada je izgorjelo pola istočne Bosne i trećina Hrvatske. Zato mi je Sarajevo lijep i čudan grad, vječno nadahnuće kad god pomislim kako je život beznačajan, smiješno malen i dosadan.

LIJEP KAO TASIM KUČEVIĆ

Film festival je savršena krema za lifting izmučenog lica ovog grada, za pudranje traume koja hoda gradom i čeka svojih petnaest minuta krvave slave. Hoću reći čeka se sposoban masovni ubica sa visoko plemenitim ciljevima i manijakalnom moralnom neupitnošću PTSP-a, koji će, u svoje ime, lišiti čovječanstvo određenog broja ljudi, po mogućnosti da to budu etički najsnažniji primjerci ovdašnjeg soja lijepi poput Tasima Kučevića ili njegovih političkih mentora. Budući ćemo se načekati takve scene dostojne Scorseseovog Taksiste, treba i dalje raditi na sveopštem propitivanju moralne besprijekornosti. Kad duga zasija na nebu neka na njoj piše: živjela moralna neupitnost sarajevskih novinara od koje se jako dobro živi!

Isto tako želim napomenuti kako sam u kratkoj priči Tempus fugit, objavljenoj u dvije svoje knjige, u više časopisa i magazina na području bivše Jugoslavije, te prevedenoj na nekoliko svjetskih jezika, priznao svoju neskrivenu želju da počinim ratni zločin makar to i bilo samo na lingvističkom nivou. Ja (a ne moj junak, niti narator) sam rekao mladoj ženi autonomašici kako ću joj ubiti još jednog sina (jedan je već bio poginuo), jer mi je neko od ostale njene djece uzeo krvav džepni sat što je pripadao njihovom djedu, također mrtvom. Znači da sam moralno upitan jer: To je isto u svim ratovima; vojnici se bore, novinari dižu galamu, a nijedan „istinski patriot“ nikad se ni ne približi rovovima na fronti, osim za kratkog propagandnog obilaska (George Orwell Kataloniji u čast). Fašizam najtiražnijih dnevnih novina u Bošnjaka se nastavlja medijskim linčem eminentnih novinara, tzv. islamofoba. Građanski mediji se žestoko brane. I ja pucam sa građanske strane iz čistog zadovoljstva, ali samo kao pojedinačni strijelac koji odgovara sebi i nikom drugom. Turbofolkerski: volim snajper, nisam plaćenik.

" />

FARUK ŠEHIĆ: Sarajevski licimuri

Faruk Šehić

Jedan od najturobnijih efekata toga rata bila je pouka što sam je dobio o tome da je ljevičarska štampa u svakom aspektu jednako lažljiva i nepoštena kao i ona desničarska.

Georg Orwell Kataloniji u čast

Od svih osobina ljudi u Sarajevu najviše volim onu koja se odaziva na riječ licemjerstvo. Toliko volim taj pojam i ljude koji ga utemeljuju da doživim blagi oblik erotizacije kada vidim kako neko pljuje po svom drugu, a tri sekunde prije je sjedio sa popljuvanim za istim stolom. To je Sarajevo, šampion Bosne u malom i negativnom. To je mjesto gdje svaki čovjek, vrabac, i mutant ima čvrsto i nesalomivo mišljenje o svakom bjelosvjetskom problemu, i ne samo to, već on/oni imaju sve moguće odgovore na pitanja koja još niko nije ni zamislio. Filozof suhe bukovine, nosilac crnog mentalnog pojasa treći dan, čovjek je savršeno isti kao ti ili ja. Hrani se istom hranom, oblači iste stvari, ali, jebiga, on zna sve, i svi odgovori su zapisani, još prije njegovog rođenja na malenim ružičastim loptama što plivaju u amnionskoj tekućini, mislim na smežurane ružičaste loptice poznatije kao testise. Tu su zapisani budući odgovori na pitanja koja još niko nije postavio, i ona su pisana nekom vrstom arebice, iskvarenom arapskom grafijom prilagođenom narodskom jeziku ljudi u doba zloglasnih Turaka. Mada, mora se reći, imam informacije iz pouzdanih izvora od neimenovanog visokog čimbenika glasinâ i haosa, kojeg sam slučajno sreo na jednoj cazinskoj ulici zaboravljene ratne godine, te mi je rekao kako su to zapravo citati iz svete knjige gdje se najavljuje Smak svijeta. Kako god bilo, licemjer iliti licimur viknuo bi čovjek iz Kikinde u spotu Zbogom Kikindo na kurac te nabijem!, taj licimur je sveprisutan mali veliki čovjek ove kotline, ovog grada, glavnog grada BiH i kao takav, grad je ujedno, i zborno mjesto svih njenih provincija, ergo, i sam najveća bosanskohercegovačka provincija.

Trebaće mi dosta vremena, možda čitav život da se naviknem na pljuvanje kao intelektualnu razonodu, a opet ne mogu vjerovati da ću ikada imati tako čvrste i rezolutne stavove o svemu i ničemu na svijetu kao što ga ima tipičan sarajevski gad, pljuvač i licemjer prve klase. I ne znam da li ću ikada i imati jednu takvu sigurnu, moćnu i nepokolebljivu misao kao što ih licemjer neštedimice razbacuje u eter tokom kafanskog, salonskog, ili kratkog uličnog razgovora.

PILGRIMI HUMANIZMA I RENESANSE

Opet, ovaj tekst nema namjeru baviti se licemjerstvom, nego mu je u prvom planu nešto još gore i još karakterističnije za ovu kotlinu nad kojom i oblaci imaju mrzovoljan gard, a to je tapija na moralnu neupitnost. Ipak, mora se priznati, nije to pošast samo ove kotline, ima toga i u zemljama regiona, pogotovo u medijama (rekla bi Fata Orlović). Bolest je sveobuhvatna i ima veću potenciju letalnosti nego stotinu puta mutirani virus svinjske gripe, koji je do sada, ruku na srce, ubio manje ljudi nego obična oktobarska gripa. Dok se virusi bore da ubiju što više ljudi, u isto vrijeme se i novinari, pisci, novinari-pisci, pisci-novinari i ostali kentauri, kiborzi i svekoliki hibridi pisane riječi, oni se ubiše od želje da dokažu svoju moralnu nadmoć, samim tim što će višestruko jebati majku svakome ko im stane na put dokazivanja moralne neupitnosti. Moglo bi se reći: put za pakao je popločan moralnim neupitnostima.

Sarajevo je čudan grad (lažno citiram) i u njemu žive čudnovati ljudi. Najviše ima proroka moralne nedodirljivosti, misionara dobrote, poštenja i ljubavi, pa mi nije jasno kako to da je građanstvo tako sjebano, zavidno, nervozno, nenormalno i za divljačko prangijanje uvijek spremno i odlučno. To je zato da bi ovi pilgrimi moralne neupitnosti mogli savršeno raditi svoj posao. Pri tome etički pilgrimi, martiri pisane riječi i vjekovne žudnje za istinom i pravdom permanentno puše svojim gazdama kako bi dobili dovoljno novaca da bi mogli nastaviti biti ono što jesu: neupitni pušači karina, bilo da su karine od lijevo ili desno orijentisanih tajkuna, treba ih trošiti svakako. Kao što svi znamo: erekcija nema nacionalnost ni religijsku odrednicu.

Sarajevo je lijep i čudan grad podno Trebevića. August je mjesec filmskog festivala i filmskog turizma. Biće kako je to idealno vrijeme za prosipanje moralne i svekolike druge neupitnosti. Međutim, vrijeme za teror moralne neupitnosti jeste uvijek & uvijek. Ta opsesija nikad neće stati, stoljetna želja da ljudi opet budu anđeli; dobri, mekani, srdačni kao anđeoske bespolne budale što se koče na ikonama, mozaicima i freskama. Samo je čovjek mogao biti dovoljno tup da pretpostavi kako bog i njegove sluge – anđeli nalikuju njemu, čovjeku. I baš zbog toga postoji moralna neupitnost. Najviše je primjetna u novinarskom svijetu, istom onom svijetu, koji, koliko juče nije mogao vidjeti kako će Sarajevo biti spaljeno i stucano do u prah prahova, dok je maloumno građanstvo pjevalo socijalističke ode bratstvu i jedinstvu together sa poludebilnim rudarima koji su mahali jugoslavenskim zastavama u vrijeme kada je izgorjelo pola istočne Bosne i trećina Hrvatske. Zato mi je Sarajevo lijep i čudan grad, vječno nadahnuće kad god pomislim kako je život beznačajan, smiješno malen i dosadan.

LIJEP KAO TASIM KUČEVIĆ

Film festival je savršena krema za lifting izmučenog lica ovog grada, za pudranje traume koja hoda gradom i čeka svojih petnaest minuta krvave slave. Hoću reći čeka se sposoban masovni ubica sa visoko plemenitim ciljevima i manijakalnom moralnom neupitnošću PTSP-a, koji će, u svoje ime, lišiti čovječanstvo određenog broja ljudi, po mogućnosti da to budu etički najsnažniji primjerci ovdašnjeg soja lijepi poput Tasima Kučevića ili njegovih političkih mentora. Budući ćemo se načekati takve scene dostojne Scorseseovog Taksiste, treba i dalje raditi na sveopštem propitivanju moralne besprijekornosti. Kad duga zasija na nebu neka na njoj piše: živjela moralna neupitnost sarajevskih novinara od koje se jako dobro živi!

Isto tako želim napomenuti kako sam u kratkoj priči Tempus fugit, objavljenoj u dvije svoje knjige, u više časopisa i magazina na području bivše Jugoslavije, te prevedenoj na nekoliko svjetskih jezika, priznao svoju neskrivenu želju da počinim ratni zločin makar to i bilo samo na lingvističkom nivou. Ja (a ne moj junak, niti narator) sam rekao mladoj ženi autonomašici kako ću joj ubiti još jednog sina (jedan je već bio poginuo), jer mi je neko od ostale njene djece uzeo krvav džepni sat što je pripadao njihovom djedu, također mrtvom. Znači da sam moralno upitan jer: To je isto u svim ratovima; vojnici se bore, novinari dižu galamu, a nijedan „istinski patriot“ nikad se ni ne približi rovovima na fronti, osim za kratkog propagandnog obilaska (George Orwell Kataloniji u čast). Fašizam najtiražnijih dnevnih novina u Bošnjaka se nastavlja medijskim linčem eminentnih novinara, tzv. islamofoba. Građanski mediji se žestoko brane. I ja pucam sa građanske strane iz čistog zadovoljstva, ali samo kao pojedinačni strijelac koji odgovara sebi i nikom drugom. Turbofolkerski: volim snajper, nisam plaćenik.

Od svih osobina ljudi u Sarajevu najviše volim onu koja se odaziva na riječ licemjerstvo. Toliko volim taj pojam i ljude koji ga utemeljuju da doživim blagi oblik erotizacije kada vidim kako neko pljuje po svom drugu, a tri sekunde prije je sjedio sa popljuvanim za istim stolom. To je Sarajevo, šampion Bosne u malom i negativnom