Čudne su sudbine onih koji su svojom riječi i djelom pokušali da se odupru nacionalističkom ludilu sa početka devedesetih. Njihova riječ samo u iznimnim slučajevima nalazila je cilj u krvlju kontaminiranom području, a ponekad im se i vraćala sa još jačom oštricom. Kao u vrijeme španske inkvizicije, jurile su se vještice, a jedna od njih, barem u ondašnjoj Hrvatskoj bila je i Dubravka Ugrešić. Vesna Kesić, Jelena Lovrić, Rada Iveković, Slavenka Drakulić i Dubravka činile su peterac „Vještica iz Ria“ koje su se usudile da u osvit hrvatske nezavisnosti „siluju“ novo čeljade na svjetskoj mapi. Krajem 1992. godine investigativni tim „Globusa“, kasnije će se saznati da je iza njega stajao Slaven Letica, objavio je članak sa naslovom „Hrvatske feministice siluju Hrvatsku“. Nakon 17 godina naša sagovornica je dobila spor i kao što smo već pisali nedavno je bila u Beogradu. Poprilično razasuta obavezama koje joj je nametnuo beogradski izdavač Dubravka je ipak našla vremena za razgovor uz jutarnju kavu u pauzi predstavljanja svoje knjige eseja „Napad na minibar“ i izložbe „Početnica za nepismene“.

Jako mi se svidjela ideja početnice. Koliko ste upoznati sa izgledom početnica danas?

-Nisam baš dugo prelistavala početnice, ali sam upoznata sa udžbenicima. Imam nećake. Jedan ide u drugi, a drugi u osmi razred. Moram reći da to što se tiče Hrvatskog jezika, povijesti..., to je prilično katastrofalno. Glazbeni odgoj, engleski..., izgledaju življe i bolje, međutim udžbenici za Hrvatski jezik su strašni.

U kom smislu?

-Ja to ne razumijem, iskreno rečeno. Jezik je tako često, dobro i debelo kroatiziran da stavljaju književne tekstove autora za koje ja nikad nisam čula, a koji su primjeri lijepog književnog izražavanja. Ja to ne razumijem, ja se ne mogu probiti kroz taj tekst. Probala sam čitati dječju literaturu, ’ajmo reći Winnie Pooh. Nešto što je najduhovitija, najdraža knjiga za djecu je u potpunosti nečitljiva.

U članku „Toys For Boys“ pisali ste o tome da su države zapravo igračke za dječake. Koliko su danas udžbenici oruđe za proizvodnju novih dečaka koji bi se rado igrali ratova?

-Apsolutno je sve oruđe. U knjizi ima nekoliko eseja koji se time bave. U školu je penetrirala crkva i to je najstrašnije od svega što se dogodilo, naprosto zato jer je vjeronauk obavezan. To je takva uvreda za čovječanstvo. Hrvati i Srbi misle da su izvojevali demokraciju. To je crkveni teror. Pitanje vjere je privatna stvar. Nije samo pitanje vjeronauka, nego je crkva penetrirala i u ostalim sadržajima, a isto se trudi raditi vladajuća stranka, s obzirom da je najjača financijski. Oni penetriraju u sve - u čitanke, udžbenike, monopoly, školske učilice. U jednom eseju sam opisala učilicu koju sam vidjela. Tu učilicu je odobrilo Ministarstvo za kulturu Hrvatske. Jako je zgodno data kompjuterska igra sa dječakom koji ide u školu. U kom stoljeću živimo? Ne ide djevojčica u školu nego ide dječak. Pri tom nemate mušku i žensku verziju. Dakle, dječak ide u školu, pretpostavlja se da se sve djevojčice moraju identificirati sa tim. Zgodno je napravljeno da imate razne razrede, kliknete na vrata i ulazite u razred. Odabrala sam „Razred Geografija“. To je isto tako privlačno. Imate reljef Hrvatske, nekakvu svemirsku letjelicu. Igrač svemirskom letjelico leti iznad Hrvatske i mora točno pogoditi gdje su određena mjesta. Ako pogodi, ako sleti pravilno na Dubrovnik onda se otvori jedan mali balončić i tamo piše kratki opis Dubrovnika u dvije, tri rečenice. Meni se to kao ideja užasno dopalo, sve dok slijedeće sekunde nije iskočio drugi balončić i na njemu fotografija sada već bivše gradonačelnice Dubrovnika Dubravke Šuice i njezina politička biografija. Naravno da sam odmah otišla u Osijek, u balončiću je izletio Ante Đapić... Vi imate kompletnu postavu sa velikim portretima sa nečim što se zove „Razred iz geografije“. Ljudi koji se time ne bave ne znaju, i kad to pričate vam ne vjeruju. Ja garantiram da su đaci preko udžbenika, nastavnika, učitelja tako debelo zagađeni ideologijom, osim tamo gdje se ne može. Ne znam da li postoji hrvatska matematika koja se razlikuje od srpske. Možda i postoji.

Da li ste čuli za performans u Rijeci gdje je umjetnik koji se predstavio kao Janez Janša pozvao publiku da ukoliko su nezadovoljni odnosom države prema njima pokidaju zastavu? Nakon toga je uhapšen a oglasila se i premijerka Jadranka Kosor koja je rekla da se sa svetinjama (zastava, grb i himna) ne smije poigravati. Šta su zapravo svetinje?

-Onaj ko je na vlasti ima copyright na svetinje. Narodi to poštuju do slijedećeg izbora vlasti. Nadajmo se da će to tako funkcionirati. Žalosno je to da je kritičko mišljenje totalno uništeno i za to su najviše krivi mediji i novinari. Umjesto da bude bolje, situacija je danas puno gora nego što je bila prije 20, 15, 10, prije nekoliko godina. Ako nemate medije kroz koji ćete dići glas onda vam preostaje akcija kakva je ova. Na kraju je to kritičko mišljenje ostavljeno umjetnicima, perforemerima jer drugih medija osim ulice ne postoje i to je najstrašnije u svemu.

Koliko je Dubravka Ugrešić danas incident u hrvatskim medijima?

-Apsolutno nisam objavila ni jedan tekst u hrvatskim medijima već 20 godina. Ja mogu dobiti intervju na H-alteru, mogla sam dobijatu u Feralu i to je više, manje sve. Ne zaboravite da portali kao e-novine, h-alter, Peščanik preuzimaju materijal jedni od drugih, tako da to nije direktna narudžbina. Moram reći da me niko nikad nije pozvao da nešto napišem.

Na žalost.

Ne znam, to vi kažete.

Vjerujete li da će se ikada obaviti neka vrsta lustracije u medijima?

-Ja mislim da to nikad neće biti zato jer je proteklo 20 godina i za ovih 20 godina se nije napravilo ništa. Mislim da bi trebalo pogledati kako stoje povijesti drugih naroda. Vjerujem da bi ta statistika izgledala drukčije i da bi ti rokovi bili puno kraći. Pratim u Hrvatskoj sa kolikom upornošću narod podržava svoje gadove, one koji ga pljačkaju. Užasno je što to tako govorim, ali kad ja to gledam, mogu da kažem psihoanalitički onda je to jedna povijest strašnog mazohizma i samoponižavanja. Sad mogu navesti 20-ak priča iz rukava o tome koliko 20 godina neko potkrada, ponižava, pere lovu tih hrvatskih poreznika, kako vole ponosno reći, a da se pri tom toj osobi ništa ne događa nego dobija nove položaje sa kojih će moći krasti i ponižavati još više. Kad vidite tu upornost, tu matricu koja se uporno ponavlja stvarno mi se učini da nema nade.

Dokle je dogurao vaš slučaj „Vještice iz Rija“, nakon teksta koji je objavljen u „Globusu“ 1992. godine?

-Mi smo zajedno tada, na nagovor advokata pokrenule tužbu. U to vrijeme je vrijedio novi zakon koji se odnosio na te uvrede, odnosno za zaštitu. I zapravo, kad vas mediji vrijeđaju imate pravo tražiti odštetu. Mi smo nekako ne razmišljajući sve pristale na to. Advokat je to razdvojio, nije to tretirao kao grupu nego posebno. Ispostavilo se da je svaka od nas imala svoju sudsku povijest sa „Globusom“. U tom smislu sam ja ta koja je zadnja dobila proces. Mislim da je Vesna Kesić dobila prva. Ja sam ga dobila nedavno, nakon 17 godina. U međuvremenu je taj zakon skinut jer se pokazalo da duševnu odšetu traže Merčep, Glavaš...traže svi tako da sam ja bila stavljena u istu kategoriju. Međutim, zakon je na sreću maknut ali svi ti procesi koji su počeli u vrijeme trajanja zakona su potpadali pod taj zakon i oni su se morali završiti. Tu je bilo puno opstrukcija od strane „Globusovih“ advokata, a ja sam na kraju proces dobila. Sudska presuda je uključivala skromnu odštetu koju je „Globus“ platio i također je uključivala da „Globus“ mora objavit punu presudu na svojim stranama.

Da li je objavio?

-Nije, nego su objavili intervju sa profesorom Flakerom sa veliki naslovom „Dubravka Ugrešić nije otjerana“.

Globus“ se danas, baš kao i „Nacional“ mogu kupiti u Beogradu, „Feral“ je ugašen...

-Meni je to potpuno normalno. Toliko sam se trudila svih ovih godina da moje knjige budu objavljene i u Zagrebu i Beogradu. Sad kad lutam po beogradskim knjižarama primjetim da najžešći hrvatski nacionalisti imaju svoje knjige objavljene u Beogradu. To tiho stoji u knjižarama, oni i dalje vjerojatno tamo laju i nikom ništa. Mislim da oni koji se najbolje sporazumjevaju u ovim situacijama su tvrdi Hrvati i tvrdi Srbi.

Da, to se pokazalo i za vrijeme rata.

-Možda je rat bio i smisao, odnosno rat je bio izazvan da bi ta suradnja nesmetano tekla. Trebali ste narod koji će legalizirati vaš kriminal kao političku akciju.

Nakon 20 godina od prvih izbora slijedi nam novi serijal, prvo u BiH, zatim u Hrvatskoj, a onda i u Srbiji, ako ne dođe do nekih prijevremenih. Koliko su se stranke izmijenile u tom periodu?

-Ajmo mi malo okrenut priču. Nas dvoje drvimo, niti imamo kakvu političku funkciju, freelanceri smo, nemamo stalnog posla, i mi već 20 godina, bez vlasti, bez pozicija, drvimo politiku i mislimo o tome hoće li ova ili ona stranka, ovaj ili onaj političar doći na vlast. Pa nije li to tragično po nas? Vi od mene tražite odgovor na sva ta pitanja. Ja sam književnica. To je isto da tražite odgovor od onog jadnog performera u Rijeci. Pa zar nije to tragična situacija.

Gdje vidite izlaz?

-Ja ne mogu reći da sam ravnodušna prema svemu i naravno ne mogu reći da me se sve to skupa ne tiče, ali se trudim pogotovo u posljednje vrijeme svim snagama da me se ne tiče.

Možda bi stid trebalo učiniti javnim. Ako vi 20 godina radite na tome da riječ guza postane ključna riječ vi ste krivac, vi ste krivac za generaciju, za dijete koje se rodilo prije 20 godina i koje u svom životu ništa drugo u životu nije vidjelo osim krimosa, brutalnosti, riječi guza, pornografije jer ju gleda na televiziji i čita u novinama.

 

 

Jezik ne možete ukrotiti

Za sada mi se čini da je situacija bolja jer još uvijek postoje dva pisma, ali nismo sigurno koliko će još dugo. Zavisi od toga tko će biti na vlasti, ali i tu je šizofrena situacija jer je pola novina na ćirilici, a pola na latinici. Sa druge strane rekli su mi da administracija je sva na ćirilici. Kad trebate ispuniti formular onda koristite ćirilicu. Situacija je potpuno šizofrenična u Hrvatskoj jer vidite, mislim naša generacija i nešto možda mlađa ili starija..., mi smo svi slušno naviknuti na sve te jezike i svak ko ima malo mozga u glavi i malo talenta nema problema sporazumjevajući se na slovenskom, makedonskom, na dijalektima, čak i na drugim slavenskim jezicima. Razvili sposobnost da razumijemo bugarski, češki, ruski..., sad ovom izolacijom, inzistiranjem na čistoći jezika kod običnog slušaoca stvorili ste jednu jezičnu, slušnu tupost. Mlade generacije imaju problema sa slovenskim, sa ćirilicom čak i kad hoće naučiti. Imaju problema sa slavenskim jezikom jer nisu godinama bili izloženi tome. Opet kao neka vrsta otpora se rađa jedna jezična nostalgija. Prvi put sam dobila udar nostalgije jednom u avionu kad sam išla iz Amsterdama u Zagreb, neko je pustio neku muziku i to je bilo prekrasno. Tekst je bio na istrijanskom i to je bilo odjedanput prekrasno čut istrijanski. Imate čak i neke pisce koji se trude, imate dalmatinske romane, recimo Ante Tomić... To je strašno prijatno za čitanje. Zamislite jedan takav roman da je preveden na standardni hrvatski. Bio bi potpno uništen. Imate dvije silnice. Jedna koja se cijelo vrijeme trudi da jezik ukroti, standardizira, da ga učini neprivlačnim jer insistira na gramatičnosti, a imate i druge silnice koje onda u znak otpora počinju koristiti razne dijalekte.

Imate recimo vrlo prijatno oslobođenje. To ima britanska televizija. Jedno vrijeme je bio čvrsti standard jezika, ali u zadnje vrijeme u udarno vrijeme na televiziji imate razne dijalekte i svi su oni dobrodošli i svi su vrlo prijatni. Tek sad stranac raspoznaje kako govore Škotlanđani, Irci ili cockney. Prije je bila samo horizontala imali ste standardni i cockney kao otpor. Sad je zavladala toliko prijatna tolerancija. Jezik je živa stvar i naprosto se ne može kontrolirati. Sve jezične stege su besmislene. Stvari će ići kako će ići. Pogotovo ne možete kontrolirati literaturu.

(zurnal.info)

 

">

Čudne su sudbine onih koji su svojom riječi i djelom pokušali da se odupru nacionalističkom ludilu sa početka devedesetih. Njihova riječ samo u iznimnim slučajevima nalazila je cilj u krvlju kontaminiranom području, a ponekad im se i vraćala sa još jačom oštricom. Kao u vrijeme španske inkvizicije, jurile su se vještice, a jedna od njih, barem u ondašnjoj Hrvatskoj bila je i Dubravka Ugrešić. Vesna Kesić, Jelena Lovrić, Rada Iveković, Slavenka Drakulić i Dubravka činile su peterac „Vještica iz Ria“ koje su se usudile da u osvit hrvatske nezavisnosti „siluju“ novo čeljade na svjetskoj mapi. Krajem 1992. godine investigativni tim „Globusa“, kasnije će se saznati da je iza njega stajao Slaven Letica, objavio je članak sa naslovom „Hrvatske feministice siluju Hrvatsku“. Nakon 17 godina naša sagovornica je dobila spor i kao što smo već pisali nedavno je bila u Beogradu. Poprilično razasuta obavezama koje joj je nametnuo beogradski izdavač Dubravka je ipak našla vremena za razgovor uz jutarnju kavu u pauzi predstavljanja svoje knjige eseja „Napad na minibar“ i izložbe „Početnica za nepismene“.

Jako mi se svidjela ideja početnice. Koliko ste upoznati sa izgledom početnica danas?

-Nisam baš dugo prelistavala početnice, ali sam upoznata sa udžbenicima. Imam nećake. Jedan ide u drugi, a drugi u osmi razred. Moram reći da to što se tiče Hrvatskog jezika, povijesti..., to je prilično katastrofalno. Glazbeni odgoj, engleski..., izgledaju življe i bolje, međutim udžbenici za Hrvatski jezik su strašni.

U kom smislu?

-Ja to ne razumijem, iskreno rečeno. Jezik je tako često, dobro i debelo kroatiziran da stavljaju književne tekstove autora za koje ja nikad nisam čula, a koji su primjeri lijepog književnog izražavanja. Ja to ne razumijem, ja se ne mogu probiti kroz taj tekst. Probala sam čitati dječju literaturu, ’ajmo reći Winnie Pooh. Nešto što je najduhovitija, najdraža knjiga za djecu je u potpunosti nečitljiva.

U članku „Toys For Boys“ pisali ste o tome da su države zapravo igračke za dječake. Koliko su danas udžbenici oruđe za proizvodnju novih dečaka koji bi se rado igrali ratova?

-Apsolutno je sve oruđe. U knjizi ima nekoliko eseja koji se time bave. U školu je penetrirala crkva i to je najstrašnije od svega što se dogodilo, naprosto zato jer je vjeronauk obavezan. To je takva uvreda za čovječanstvo. Hrvati i Srbi misle da su izvojevali demokraciju. To je crkveni teror. Pitanje vjere je privatna stvar. Nije samo pitanje vjeronauka, nego je crkva penetrirala i u ostalim sadržajima, a isto se trudi raditi vladajuća stranka, s obzirom da je najjača financijski. Oni penetriraju u sve - u čitanke, udžbenike, monopoly, školske učilice. U jednom eseju sam opisala učilicu koju sam vidjela. Tu učilicu je odobrilo Ministarstvo za kulturu Hrvatske. Jako je zgodno data kompjuterska igra sa dječakom koji ide u školu. U kom stoljeću živimo? Ne ide djevojčica u školu nego ide dječak. Pri tom nemate mušku i žensku verziju. Dakle, dječak ide u školu, pretpostavlja se da se sve djevojčice moraju identificirati sa tim. Zgodno je napravljeno da imate razne razrede, kliknete na vrata i ulazite u razred. Odabrala sam „Razred Geografija“. To je isto tako privlačno. Imate reljef Hrvatske, nekakvu svemirsku letjelicu. Igrač svemirskom letjelico leti iznad Hrvatske i mora točno pogoditi gdje su određena mjesta. Ako pogodi, ako sleti pravilno na Dubrovnik onda se otvori jedan mali balončić i tamo piše kratki opis Dubrovnika u dvije, tri rečenice. Meni se to kao ideja užasno dopalo, sve dok slijedeće sekunde nije iskočio drugi balončić i na njemu fotografija sada već bivše gradonačelnice Dubrovnika Dubravke Šuice i njezina politička biografija. Naravno da sam odmah otišla u Osijek, u balončiću je izletio Ante Đapić... Vi imate kompletnu postavu sa velikim portretima sa nečim što se zove „Razred iz geografije“. Ljudi koji se time ne bave ne znaju, i kad to pričate vam ne vjeruju. Ja garantiram da su đaci preko udžbenika, nastavnika, učitelja tako debelo zagađeni ideologijom, osim tamo gdje se ne može. Ne znam da li postoji hrvatska matematika koja se razlikuje od srpske. Možda i postoji.

Da li ste čuli za performans u Rijeci gdje je umjetnik koji se predstavio kao Janez Janša pozvao publiku da ukoliko su nezadovoljni odnosom države prema njima pokidaju zastavu? Nakon toga je uhapšen a oglasila se i premijerka Jadranka Kosor koja je rekla da se sa svetinjama (zastava, grb i himna) ne smije poigravati. Šta su zapravo svetinje?

-Onaj ko je na vlasti ima copyright na svetinje. Narodi to poštuju do slijedećeg izbora vlasti. Nadajmo se da će to tako funkcionirati. Žalosno je to da je kritičko mišljenje totalno uništeno i za to su najviše krivi mediji i novinari. Umjesto da bude bolje, situacija je danas puno gora nego što je bila prije 20, 15, 10, prije nekoliko godina. Ako nemate medije kroz koji ćete dići glas onda vam preostaje akcija kakva je ova. Na kraju je to kritičko mišljenje ostavljeno umjetnicima, perforemerima jer drugih medija osim ulice ne postoje i to je najstrašnije u svemu.

Koliko je Dubravka Ugrešić danas incident u hrvatskim medijima?

-Apsolutno nisam objavila ni jedan tekst u hrvatskim medijima već 20 godina. Ja mogu dobiti intervju na H-alteru, mogla sam dobijatu u Feralu i to je više, manje sve. Ne zaboravite da portali kao e-novine, h-alter, Peščanik preuzimaju materijal jedni od drugih, tako da to nije direktna narudžbina. Moram reći da me niko nikad nije pozvao da nešto napišem.

Na žalost.

Ne znam, to vi kažete.

Vjerujete li da će se ikada obaviti neka vrsta lustracije u medijima?

-Ja mislim da to nikad neće biti zato jer je proteklo 20 godina i za ovih 20 godina se nije napravilo ništa. Mislim da bi trebalo pogledati kako stoje povijesti drugih naroda. Vjerujem da bi ta statistika izgledala drukčije i da bi ti rokovi bili puno kraći. Pratim u Hrvatskoj sa kolikom upornošću narod podržava svoje gadove, one koji ga pljačkaju. Užasno je što to tako govorim, ali kad ja to gledam, mogu da kažem psihoanalitički onda je to jedna povijest strašnog mazohizma i samoponižavanja. Sad mogu navesti 20-ak priča iz rukava o tome koliko 20 godina neko potkrada, ponižava, pere lovu tih hrvatskih poreznika, kako vole ponosno reći, a da se pri tom toj osobi ništa ne događa nego dobija nove položaje sa kojih će moći krasti i ponižavati još više. Kad vidite tu upornost, tu matricu koja se uporno ponavlja stvarno mi se učini da nema nade.

Dokle je dogurao vaš slučaj „Vještice iz Rija“, nakon teksta koji je objavljen u „Globusu“ 1992. godine?

-Mi smo zajedno tada, na nagovor advokata pokrenule tužbu. U to vrijeme je vrijedio novi zakon koji se odnosio na te uvrede, odnosno za zaštitu. I zapravo, kad vas mediji vrijeđaju imate pravo tražiti odštetu. Mi smo nekako ne razmišljajući sve pristale na to. Advokat je to razdvojio, nije to tretirao kao grupu nego posebno. Ispostavilo se da je svaka od nas imala svoju sudsku povijest sa „Globusom“. U tom smislu sam ja ta koja je zadnja dobila proces. Mislim da je Vesna Kesić dobila prva. Ja sam ga dobila nedavno, nakon 17 godina. U međuvremenu je taj zakon skinut jer se pokazalo da duševnu odšetu traže Merčep, Glavaš...traže svi tako da sam ja bila stavljena u istu kategoriju. Međutim, zakon je na sreću maknut ali svi ti procesi koji su počeli u vrijeme trajanja zakona su potpadali pod taj zakon i oni su se morali završiti. Tu je bilo puno opstrukcija od strane „Globusovih“ advokata, a ja sam na kraju proces dobila. Sudska presuda je uključivala skromnu odštetu koju je „Globus“ platio i također je uključivala da „Globus“ mora objavit punu presudu na svojim stranama.

Da li je objavio?

-Nije, nego su objavili intervju sa profesorom Flakerom sa veliki naslovom „Dubravka Ugrešić nije otjerana“.

Globus“ se danas, baš kao i „Nacional“ mogu kupiti u Beogradu, „Feral“ je ugašen...

-Meni je to potpuno normalno. Toliko sam se trudila svih ovih godina da moje knjige budu objavljene i u Zagrebu i Beogradu. Sad kad lutam po beogradskim knjižarama primjetim da najžešći hrvatski nacionalisti imaju svoje knjige objavljene u Beogradu. To tiho stoji u knjižarama, oni i dalje vjerojatno tamo laju i nikom ništa. Mislim da oni koji se najbolje sporazumjevaju u ovim situacijama su tvrdi Hrvati i tvrdi Srbi.

Da, to se pokazalo i za vrijeme rata.

-Možda je rat bio i smisao, odnosno rat je bio izazvan da bi ta suradnja nesmetano tekla. Trebali ste narod koji će legalizirati vaš kriminal kao političku akciju.

Nakon 20 godina od prvih izbora slijedi nam novi serijal, prvo u BiH, zatim u Hrvatskoj, a onda i u Srbiji, ako ne dođe do nekih prijevremenih. Koliko su se stranke izmijenile u tom periodu?

-Ajmo mi malo okrenut priču. Nas dvoje drvimo, niti imamo kakvu političku funkciju, freelanceri smo, nemamo stalnog posla, i mi već 20 godina, bez vlasti, bez pozicija, drvimo politiku i mislimo o tome hoće li ova ili ona stranka, ovaj ili onaj političar doći na vlast. Pa nije li to tragično po nas? Vi od mene tražite odgovor na sva ta pitanja. Ja sam književnica. To je isto da tražite odgovor od onog jadnog performera u Rijeci. Pa zar nije to tragična situacija.

Gdje vidite izlaz?

-Ja ne mogu reći da sam ravnodušna prema svemu i naravno ne mogu reći da me se sve to skupa ne tiče, ali se trudim pogotovo u posljednje vrijeme svim snagama da me se ne tiče.

Možda bi stid trebalo učiniti javnim. Ako vi 20 godina radite na tome da riječ guza postane ključna riječ vi ste krivac, vi ste krivac za generaciju, za dijete koje se rodilo prije 20 godina i koje u svom životu ništa drugo u životu nije vidjelo osim krimosa, brutalnosti, riječi guza, pornografije jer ju gleda na televiziji i čita u novinama.

 

 

Jezik ne možete ukrotiti

Za sada mi se čini da je situacija bolja jer još uvijek postoje dva pisma, ali nismo sigurno koliko će još dugo. Zavisi od toga tko će biti na vlasti, ali i tu je šizofrena situacija jer je pola novina na ćirilici, a pola na latinici. Sa druge strane rekli su mi da administracija je sva na ćirilici. Kad trebate ispuniti formular onda koristite ćirilicu. Situacija je potpuno šizofrenična u Hrvatskoj jer vidite, mislim naša generacija i nešto možda mlađa ili starija..., mi smo svi slušno naviknuti na sve te jezike i svak ko ima malo mozga u glavi i malo talenta nema problema sporazumjevajući se na slovenskom, makedonskom, na dijalektima, čak i na drugim slavenskim jezicima. Razvili sposobnost da razumijemo bugarski, češki, ruski..., sad ovom izolacijom, inzistiranjem na čistoći jezika kod običnog slušaoca stvorili ste jednu jezičnu, slušnu tupost. Mlade generacije imaju problema sa slovenskim, sa ćirilicom čak i kad hoće naučiti. Imaju problema sa slavenskim jezikom jer nisu godinama bili izloženi tome. Opet kao neka vrsta otpora se rađa jedna jezična nostalgija. Prvi put sam dobila udar nostalgije jednom u avionu kad sam išla iz Amsterdama u Zagreb, neko je pustio neku muziku i to je bilo prekrasno. Tekst je bio na istrijanskom i to je bilo odjedanput prekrasno čut istrijanski. Imate čak i neke pisce koji se trude, imate dalmatinske romane, recimo Ante Tomić... To je strašno prijatno za čitanje. Zamislite jedan takav roman da je preveden na standardni hrvatski. Bio bi potpno uništen. Imate dvije silnice. Jedna koja se cijelo vrijeme trudi da jezik ukroti, standardizira, da ga učini neprivlačnim jer insistira na gramatičnosti, a imate i druge silnice koje onda u znak otpora počinju koristiti razne dijalekte.

Imate recimo vrlo prijatno oslobođenje. To ima britanska televizija. Jedno vrijeme je bio čvrsti standard jezika, ali u zadnje vrijeme u udarno vrijeme na televiziji imate razne dijalekte i svi su oni dobrodošli i svi su vrlo prijatni. Tek sad stranac raspoznaje kako govore Škotlanđani, Irci ili cockney. Prije je bila samo horizontala imali ste standardni i cockney kao otpor. Sad je zavladala toliko prijatna tolerancija. Jezik je živa stvar i naprosto se ne može kontrolirati. Sve jezične stege su besmislene. Stvari će ići kako će ići. Pogotovo ne možete kontrolirati literaturu.

(zurnal.info)

 

">

Čudne su sudbine onih koji su svojom riječi i djelom pokušali da se odupru nacionalističkom ludilu sa početka devedesetih. Njihova riječ samo u iznimnim slučajevima nalazila je cilj u krvlju kontaminiranom području, a ponekad im se i vraćala sa još jačom oštricom. Kao u vrijeme španske inkvizicije, jurile su se vještice, a jedna od njih, barem u ondašnjoj Hrvatskoj bila je i Dubravka Ugrešić. Vesna Kesić, Jelena Lovrić, Rada Iveković, Slavenka Drakulić i Dubravka činile su peterac „Vještica iz Ria“ koje su se usudile da u osvit hrvatske nezavisnosti „siluju“ novo čeljade na svjetskoj mapi. Krajem 1992. godine investigativni tim „Globusa“, kasnije će se saznati da je iza njega stajao Slaven Letica, objavio je članak sa naslovom „Hrvatske feministice siluju Hrvatsku“. Nakon 17 godina naša sagovornica je dobila spor i kao što smo već pisali nedavno je bila u Beogradu. Poprilično razasuta obavezama koje joj je nametnuo beogradski izdavač Dubravka je ipak našla vremena za razgovor uz jutarnju kavu u pauzi predstavljanja svoje knjige eseja „Napad na minibar“ i izložbe „Početnica za nepismene“.

Jako mi se svidjela ideja početnice. Koliko ste upoznati sa izgledom početnica danas?

-Nisam baš dugo prelistavala početnice, ali sam upoznata sa udžbenicima. Imam nećake. Jedan ide u drugi, a drugi u osmi razred. Moram reći da to što se tiče Hrvatskog jezika, povijesti..., to je prilično katastrofalno. Glazbeni odgoj, engleski..., izgledaju življe i bolje, međutim udžbenici za Hrvatski jezik su strašni.

U kom smislu?

-Ja to ne razumijem, iskreno rečeno. Jezik je tako često, dobro i debelo kroatiziran da stavljaju književne tekstove autora za koje ja nikad nisam čula, a koji su primjeri lijepog književnog izražavanja. Ja to ne razumijem, ja se ne mogu probiti kroz taj tekst. Probala sam čitati dječju literaturu, ’ajmo reći Winnie Pooh. Nešto što je najduhovitija, najdraža knjiga za djecu je u potpunosti nečitljiva.

U članku „Toys For Boys“ pisali ste o tome da su države zapravo igračke za dječake. Koliko su danas udžbenici oruđe za proizvodnju novih dečaka koji bi se rado igrali ratova?

-Apsolutno je sve oruđe. U knjizi ima nekoliko eseja koji se time bave. U školu je penetrirala crkva i to je najstrašnije od svega što se dogodilo, naprosto zato jer je vjeronauk obavezan. To je takva uvreda za čovječanstvo. Hrvati i Srbi misle da su izvojevali demokraciju. To je crkveni teror. Pitanje vjere je privatna stvar. Nije samo pitanje vjeronauka, nego je crkva penetrirala i u ostalim sadržajima, a isto se trudi raditi vladajuća stranka, s obzirom da je najjača financijski. Oni penetriraju u sve - u čitanke, udžbenike, monopoly, školske učilice. U jednom eseju sam opisala učilicu koju sam vidjela. Tu učilicu je odobrilo Ministarstvo za kulturu Hrvatske. Jako je zgodno data kompjuterska igra sa dječakom koji ide u školu. U kom stoljeću živimo? Ne ide djevojčica u školu nego ide dječak. Pri tom nemate mušku i žensku verziju. Dakle, dječak ide u školu, pretpostavlja se da se sve djevojčice moraju identificirati sa tim. Zgodno je napravljeno da imate razne razrede, kliknete na vrata i ulazite u razred. Odabrala sam „Razred Geografija“. To je isto tako privlačno. Imate reljef Hrvatske, nekakvu svemirsku letjelicu. Igrač svemirskom letjelico leti iznad Hrvatske i mora točno pogoditi gdje su određena mjesta. Ako pogodi, ako sleti pravilno na Dubrovnik onda se otvori jedan mali balončić i tamo piše kratki opis Dubrovnika u dvije, tri rečenice. Meni se to kao ideja užasno dopalo, sve dok slijedeće sekunde nije iskočio drugi balončić i na njemu fotografija sada već bivše gradonačelnice Dubrovnika Dubravke Šuice i njezina politička biografija. Naravno da sam odmah otišla u Osijek, u balončiću je izletio Ante Đapić... Vi imate kompletnu postavu sa velikim portretima sa nečim što se zove „Razred iz geografije“. Ljudi koji se time ne bave ne znaju, i kad to pričate vam ne vjeruju. Ja garantiram da su đaci preko udžbenika, nastavnika, učitelja tako debelo zagađeni ideologijom, osim tamo gdje se ne može. Ne znam da li postoji hrvatska matematika koja se razlikuje od srpske. Možda i postoji.

Da li ste čuli za performans u Rijeci gdje je umjetnik koji se predstavio kao Janez Janša pozvao publiku da ukoliko su nezadovoljni odnosom države prema njima pokidaju zastavu? Nakon toga je uhapšen a oglasila se i premijerka Jadranka Kosor koja je rekla da se sa svetinjama (zastava, grb i himna) ne smije poigravati. Šta su zapravo svetinje?

-Onaj ko je na vlasti ima copyright na svetinje. Narodi to poštuju do slijedećeg izbora vlasti. Nadajmo se da će to tako funkcionirati. Žalosno je to da je kritičko mišljenje totalno uništeno i za to su najviše krivi mediji i novinari. Umjesto da bude bolje, situacija je danas puno gora nego što je bila prije 20, 15, 10, prije nekoliko godina. Ako nemate medije kroz koji ćete dići glas onda vam preostaje akcija kakva je ova. Na kraju je to kritičko mišljenje ostavljeno umjetnicima, perforemerima jer drugih medija osim ulice ne postoje i to je najstrašnije u svemu.

Koliko je Dubravka Ugrešić danas incident u hrvatskim medijima?

-Apsolutno nisam objavila ni jedan tekst u hrvatskim medijima već 20 godina. Ja mogu dobiti intervju na H-alteru, mogla sam dobijatu u Feralu i to je više, manje sve. Ne zaboravite da portali kao e-novine, h-alter, Peščanik preuzimaju materijal jedni od drugih, tako da to nije direktna narudžbina. Moram reći da me niko nikad nije pozvao da nešto napišem.

Na žalost.

Ne znam, to vi kažete.

Vjerujete li da će se ikada obaviti neka vrsta lustracije u medijima?

-Ja mislim da to nikad neće biti zato jer je proteklo 20 godina i za ovih 20 godina se nije napravilo ništa. Mislim da bi trebalo pogledati kako stoje povijesti drugih naroda. Vjerujem da bi ta statistika izgledala drukčije i da bi ti rokovi bili puno kraći. Pratim u Hrvatskoj sa kolikom upornošću narod podržava svoje gadove, one koji ga pljačkaju. Užasno je što to tako govorim, ali kad ja to gledam, mogu da kažem psihoanalitički onda je to jedna povijest strašnog mazohizma i samoponižavanja. Sad mogu navesti 20-ak priča iz rukava o tome koliko 20 godina neko potkrada, ponižava, pere lovu tih hrvatskih poreznika, kako vole ponosno reći, a da se pri tom toj osobi ništa ne događa nego dobija nove položaje sa kojih će moći krasti i ponižavati još više. Kad vidite tu upornost, tu matricu koja se uporno ponavlja stvarno mi se učini da nema nade.

Dokle je dogurao vaš slučaj „Vještice iz Rija“, nakon teksta koji je objavljen u „Globusu“ 1992. godine?

-Mi smo zajedno tada, na nagovor advokata pokrenule tužbu. U to vrijeme je vrijedio novi zakon koji se odnosio na te uvrede, odnosno za zaštitu. I zapravo, kad vas mediji vrijeđaju imate pravo tražiti odštetu. Mi smo nekako ne razmišljajući sve pristale na to. Advokat je to razdvojio, nije to tretirao kao grupu nego posebno. Ispostavilo se da je svaka od nas imala svoju sudsku povijest sa „Globusom“. U tom smislu sam ja ta koja je zadnja dobila proces. Mislim da je Vesna Kesić dobila prva. Ja sam ga dobila nedavno, nakon 17 godina. U međuvremenu je taj zakon skinut jer se pokazalo da duševnu odšetu traže Merčep, Glavaš...traže svi tako da sam ja bila stavljena u istu kategoriju. Međutim, zakon je na sreću maknut ali svi ti procesi koji su počeli u vrijeme trajanja zakona su potpadali pod taj zakon i oni su se morali završiti. Tu je bilo puno opstrukcija od strane „Globusovih“ advokata, a ja sam na kraju proces dobila. Sudska presuda je uključivala skromnu odštetu koju je „Globus“ platio i također je uključivala da „Globus“ mora objavit punu presudu na svojim stranama.

Da li je objavio?

-Nije, nego su objavili intervju sa profesorom Flakerom sa veliki naslovom „Dubravka Ugrešić nije otjerana“.

Globus“ se danas, baš kao i „Nacional“ mogu kupiti u Beogradu, „Feral“ je ugašen...

-Meni je to potpuno normalno. Toliko sam se trudila svih ovih godina da moje knjige budu objavljene i u Zagrebu i Beogradu. Sad kad lutam po beogradskim knjižarama primjetim da najžešći hrvatski nacionalisti imaju svoje knjige objavljene u Beogradu. To tiho stoji u knjižarama, oni i dalje vjerojatno tamo laju i nikom ništa. Mislim da oni koji se najbolje sporazumjevaju u ovim situacijama su tvrdi Hrvati i tvrdi Srbi.

Da, to se pokazalo i za vrijeme rata.

-Možda je rat bio i smisao, odnosno rat je bio izazvan da bi ta suradnja nesmetano tekla. Trebali ste narod koji će legalizirati vaš kriminal kao političku akciju.

Nakon 20 godina od prvih izbora slijedi nam novi serijal, prvo u BiH, zatim u Hrvatskoj, a onda i u Srbiji, ako ne dođe do nekih prijevremenih. Koliko su se stranke izmijenile u tom periodu?

-Ajmo mi malo okrenut priču. Nas dvoje drvimo, niti imamo kakvu političku funkciju, freelanceri smo, nemamo stalnog posla, i mi već 20 godina, bez vlasti, bez pozicija, drvimo politiku i mislimo o tome hoće li ova ili ona stranka, ovaj ili onaj političar doći na vlast. Pa nije li to tragično po nas? Vi od mene tražite odgovor na sva ta pitanja. Ja sam književnica. To je isto da tražite odgovor od onog jadnog performera u Rijeci. Pa zar nije to tragična situacija.

Gdje vidite izlaz?

-Ja ne mogu reći da sam ravnodušna prema svemu i naravno ne mogu reći da me se sve to skupa ne tiče, ali se trudim pogotovo u posljednje vrijeme svim snagama da me se ne tiče.

Možda bi stid trebalo učiniti javnim. Ako vi 20 godina radite na tome da riječ guza postane ključna riječ vi ste krivac, vi ste krivac za generaciju, za dijete koje se rodilo prije 20 godina i koje u svom životu ništa drugo u životu nije vidjelo osim krimosa, brutalnosti, riječi guza, pornografije jer ju gleda na televiziji i čita u novinama.

 

 

Jezik ne možete ukrotiti

Za sada mi se čini da je situacija bolja jer još uvijek postoje dva pisma, ali nismo sigurno koliko će još dugo. Zavisi od toga tko će biti na vlasti, ali i tu je šizofrena situacija jer je pola novina na ćirilici, a pola na latinici. Sa druge strane rekli su mi da administracija je sva na ćirilici. Kad trebate ispuniti formular onda koristite ćirilicu. Situacija je potpuno šizofrenična u Hrvatskoj jer vidite, mislim naša generacija i nešto možda mlađa ili starija..., mi smo svi slušno naviknuti na sve te jezike i svak ko ima malo mozga u glavi i malo talenta nema problema sporazumjevajući se na slovenskom, makedonskom, na dijalektima, čak i na drugim slavenskim jezicima. Razvili sposobnost da razumijemo bugarski, češki, ruski..., sad ovom izolacijom, inzistiranjem na čistoći jezika kod običnog slušaoca stvorili ste jednu jezičnu, slušnu tupost. Mlade generacije imaju problema sa slovenskim, sa ćirilicom čak i kad hoće naučiti. Imaju problema sa slavenskim jezikom jer nisu godinama bili izloženi tome. Opet kao neka vrsta otpora se rađa jedna jezična nostalgija. Prvi put sam dobila udar nostalgije jednom u avionu kad sam išla iz Amsterdama u Zagreb, neko je pustio neku muziku i to je bilo prekrasno. Tekst je bio na istrijanskom i to je bilo odjedanput prekrasno čut istrijanski. Imate čak i neke pisce koji se trude, imate dalmatinske romane, recimo Ante Tomić... To je strašno prijatno za čitanje. Zamislite jedan takav roman da je preveden na standardni hrvatski. Bio bi potpno uništen. Imate dvije silnice. Jedna koja se cijelo vrijeme trudi da jezik ukroti, standardizira, da ga učini neprivlačnim jer insistira na gramatičnosti, a imate i druge silnice koje onda u znak otpora počinju koristiti razne dijalekte.

Imate recimo vrlo prijatno oslobođenje. To ima britanska televizija. Jedno vrijeme je bio čvrsti standard jezika, ali u zadnje vrijeme u udarno vrijeme na televiziji imate razne dijalekte i svi su oni dobrodošli i svi su vrlo prijatni. Tek sad stranac raspoznaje kako govore Škotlanđani, Irci ili cockney. Prije je bila samo horizontala imali ste standardni i cockney kao otpor. Sad je zavladala toliko prijatna tolerancija. Jezik je živa stvar i naprosto se ne može kontrolirati. Sve jezične stege su besmislene. Stvari će ići kako će ići. Pogotovo ne možete kontrolirati literaturu.

(zurnal.info)

 

">

INTERVJU-DUBRAVKA UGREŠIĆ: Narod podržava svoje gadove

Dejan Kožul

Dubravka Ugrešić je nedavno boravila u Beogradu i u razgovoru sa Žurnalovim saradnikom objasnila zašto je čekala 17 godina na presudu protiv Globusa, kakvo je obrazovanje u Hrvatskoj i zašto je danas stanje u medijima gore nego prije 20, 15, 10... godina


Čudne su sudbine onih koji su svojom riječi i djelom pokušali da se odupru nacionalističkom ludilu sa početka devedesetih. Njihova riječ samo u iznimnim slučajevima nalazila je cilj u krvlju kontaminiranom području, a ponekad im se i vraćala sa još jačom oštricom. Kao u vrijeme španske inkvizicije, jurile su se vještice, a jedna od njih, barem u ondašnjoj Hrvatskoj bila je i Dubravka Ugrešić. Vesna Kesić, Jelena Lovrić, Rada Iveković, Slavenka Drakulić i Dubravka činile su peterac „Vještica iz Ria“ koje su se usudile da u osvit hrvatske nezavisnosti „siluju“ novo čeljade na svjetskoj mapi. Krajem 1992. godine investigativni tim „Globusa“, kasnije će se saznati da je iza njega stajao Slaven Letica, objavio je članak sa naslovom „Hrvatske feministice siluju Hrvatsku“. Nakon 17 godina naša sagovornica je dobila spor i kao što smo već pisali nedavno je bila u Beogradu. Poprilično razasuta obavezama koje joj je nametnuo beogradski izdavač Dubravka je ipak našla vremena za razgovor uz jutarnju kavu u pauzi predstavljanja svoje knjige eseja „Napad na minibar“ i izložbe „Početnica za nepismene“.

Jako mi se svidjela ideja početnice. Koliko ste upoznati sa izgledom početnica danas?

-Nisam baš dugo prelistavala početnice, ali sam upoznata sa udžbenicima. Imam nećake. Jedan ide u drugi, a drugi u osmi razred. Moram reći da to što se tiče Hrvatskog jezika, povijesti..., to je prilično katastrofalno. Glazbeni odgoj, engleski..., izgledaju življe i bolje, međutim udžbenici za Hrvatski jezik su strašni.

U kom smislu?

-Ja to ne razumijem, iskreno rečeno. Jezik je tako često, dobro i debelo kroatiziran da stavljaju književne tekstove autora za koje ja nikad nisam čula, a koji su primjeri lijepog književnog izražavanja. Ja to ne razumijem, ja se ne mogu probiti kroz taj tekst. Probala sam čitati dječju literaturu, ’ajmo reći Winnie Pooh. Nešto što je najduhovitija, najdraža knjiga za djecu je u potpunosti nečitljiva.

U članku „Toys For Boys“ pisali ste o tome da su države zapravo igračke za dječake. Koliko su danas udžbenici oruđe za proizvodnju novih dečaka koji bi se rado igrali ratova?

-Apsolutno je sve oruđe. U knjizi ima nekoliko eseja koji se time bave. U školu je penetrirala crkva i to je najstrašnije od svega što se dogodilo, naprosto zato jer je vjeronauk obavezan. To je takva uvreda za čovječanstvo. Hrvati i Srbi misle da su izvojevali demokraciju. To je crkveni teror. Pitanje vjere je privatna stvar. Nije samo pitanje vjeronauka, nego je crkva penetrirala i u ostalim sadržajima, a isto se trudi raditi vladajuća stranka, s obzirom da je najjača financijski. Oni penetriraju u sve - u čitanke, udžbenike, monopoly, školske učilice. U jednom eseju sam opisala učilicu koju sam vidjela. Tu učilicu je odobrilo Ministarstvo za kulturu Hrvatske. Jako je zgodno data kompjuterska igra sa dječakom koji ide u školu. U kom stoljeću živimo? Ne ide djevojčica u školu nego ide dječak. Pri tom nemate mušku i žensku verziju. Dakle, dječak ide u školu, pretpostavlja se da se sve djevojčice moraju identificirati sa tim. Zgodno je napravljeno da imate razne razrede, kliknete na vrata i ulazite u razred. Odabrala sam „Razred Geografija“. To je isto tako privlačno. Imate reljef Hrvatske, nekakvu svemirsku letjelicu. Igrač svemirskom letjelico leti iznad Hrvatske i mora točno pogoditi gdje su određena mjesta. Ako pogodi, ako sleti pravilno na Dubrovnik onda se otvori jedan mali balončić i tamo piše kratki opis Dubrovnika u dvije, tri rečenice. Meni se to kao ideja užasno dopalo, sve dok slijedeće sekunde nije iskočio drugi balončić i na njemu fotografija sada već bivše gradonačelnice Dubrovnika Dubravke Šuice i njezina politička biografija. Naravno da sam odmah otišla u Osijek, u balončiću je izletio Ante Đapić... Vi imate kompletnu postavu sa velikim portretima sa nečim što se zove „Razred iz geografije“. Ljudi koji se time ne bave ne znaju, i kad to pričate vam ne vjeruju. Ja garantiram da su đaci preko udžbenika, nastavnika, učitelja tako debelo zagađeni ideologijom, osim tamo gdje se ne može. Ne znam da li postoji hrvatska matematika koja se razlikuje od srpske. Možda i postoji.

Da li ste čuli za performans u Rijeci gdje je umjetnik koji se predstavio kao Janez Janša pozvao publiku da ukoliko su nezadovoljni odnosom države prema njima pokidaju zastavu? Nakon toga je uhapšen a oglasila se i premijerka Jadranka Kosor koja je rekla da se sa svetinjama (zastava, grb i himna) ne smije poigravati. Šta su zapravo svetinje?

-Onaj ko je na vlasti ima copyright na svetinje. Narodi to poštuju do slijedećeg izbora vlasti. Nadajmo se da će to tako funkcionirati. Žalosno je to da je kritičko mišljenje totalno uništeno i za to su najviše krivi mediji i novinari. Umjesto da bude bolje, situacija je danas puno gora nego što je bila prije 20, 15, 10, prije nekoliko godina. Ako nemate medije kroz koji ćete dići glas onda vam preostaje akcija kakva je ova. Na kraju je to kritičko mišljenje ostavljeno umjetnicima, perforemerima jer drugih medija osim ulice ne postoje i to je najstrašnije u svemu.

Koliko je Dubravka Ugrešić danas incident u hrvatskim medijima?

-Apsolutno nisam objavila ni jedan tekst u hrvatskim medijima već 20 godina. Ja mogu dobiti intervju na H-alteru, mogla sam dobijatu u Feralu i to je više, manje sve. Ne zaboravite da portali kao e-novine, h-alter, Peščanik preuzimaju materijal jedni od drugih, tako da to nije direktna narudžbina. Moram reći da me niko nikad nije pozvao da nešto napišem.

Na žalost.

Ne znam, to vi kažete.

Vjerujete li da će se ikada obaviti neka vrsta lustracije u medijima?

-Ja mislim da to nikad neće biti zato jer je proteklo 20 godina i za ovih 20 godina se nije napravilo ništa. Mislim da bi trebalo pogledati kako stoje povijesti drugih naroda. Vjerujem da bi ta statistika izgledala drukčije i da bi ti rokovi bili puno kraći. Pratim u Hrvatskoj sa kolikom upornošću narod podržava svoje gadove, one koji ga pljačkaju. Užasno je što to tako govorim, ali kad ja to gledam, mogu da kažem psihoanalitički onda je to jedna povijest strašnog mazohizma i samoponižavanja. Sad mogu navesti 20-ak priča iz rukava o tome koliko 20 godina neko potkrada, ponižava, pere lovu tih hrvatskih poreznika, kako vole ponosno reći, a da se pri tom toj osobi ništa ne događa nego dobija nove položaje sa kojih će moći krasti i ponižavati još više. Kad vidite tu upornost, tu matricu koja se uporno ponavlja stvarno mi se učini da nema nade.

Dokle je dogurao vaš slučaj „Vještice iz Rija“, nakon teksta koji je objavljen u „Globusu“ 1992. godine?

-Mi smo zajedno tada, na nagovor advokata pokrenule tužbu. U to vrijeme je vrijedio novi zakon koji se odnosio na te uvrede, odnosno za zaštitu. I zapravo, kad vas mediji vrijeđaju imate pravo tražiti odštetu. Mi smo nekako ne razmišljajući sve pristale na to. Advokat je to razdvojio, nije to tretirao kao grupu nego posebno. Ispostavilo se da je svaka od nas imala svoju sudsku povijest sa „Globusom“. U tom smislu sam ja ta koja je zadnja dobila proces. Mislim da je Vesna Kesić dobila prva. Ja sam ga dobila nedavno, nakon 17 godina. U međuvremenu je taj zakon skinut jer se pokazalo da duševnu odšetu traže Merčep, Glavaš...traže svi tako da sam ja bila stavljena u istu kategoriju. Međutim, zakon je na sreću maknut ali svi ti procesi koji su počeli u vrijeme trajanja zakona su potpadali pod taj zakon i oni su se morali završiti. Tu je bilo puno opstrukcija od strane „Globusovih“ advokata, a ja sam na kraju proces dobila. Sudska presuda je uključivala skromnu odštetu koju je „Globus“ platio i također je uključivala da „Globus“ mora objavit punu presudu na svojim stranama.

Da li je objavio?

-Nije, nego su objavili intervju sa profesorom Flakerom sa veliki naslovom „Dubravka Ugrešić nije otjerana“.

Globus“ se danas, baš kao i „Nacional“ mogu kupiti u Beogradu, „Feral“ je ugašen...

-Meni je to potpuno normalno. Toliko sam se trudila svih ovih godina da moje knjige budu objavljene i u Zagrebu i Beogradu. Sad kad lutam po beogradskim knjižarama primjetim da najžešći hrvatski nacionalisti imaju svoje knjige objavljene u Beogradu. To tiho stoji u knjižarama, oni i dalje vjerojatno tamo laju i nikom ništa. Mislim da oni koji se najbolje sporazumjevaju u ovim situacijama su tvrdi Hrvati i tvrdi Srbi.

Da, to se pokazalo i za vrijeme rata.

-Možda je rat bio i smisao, odnosno rat je bio izazvan da bi ta suradnja nesmetano tekla. Trebali ste narod koji će legalizirati vaš kriminal kao političku akciju.

Nakon 20 godina od prvih izbora slijedi nam novi serijal, prvo u BiH, zatim u Hrvatskoj, a onda i u Srbiji, ako ne dođe do nekih prijevremenih. Koliko su se stranke izmijenile u tom periodu?

-Ajmo mi malo okrenut priču. Nas dvoje drvimo, niti imamo kakvu političku funkciju, freelanceri smo, nemamo stalnog posla, i mi već 20 godina, bez vlasti, bez pozicija, drvimo politiku i mislimo o tome hoće li ova ili ona stranka, ovaj ili onaj političar doći na vlast. Pa nije li to tragično po nas? Vi od mene tražite odgovor na sva ta pitanja. Ja sam književnica. To je isto da tražite odgovor od onog jadnog performera u Rijeci. Pa zar nije to tragična situacija.

Gdje vidite izlaz?

-Ja ne mogu reći da sam ravnodušna prema svemu i naravno ne mogu reći da me se sve to skupa ne tiče, ali se trudim pogotovo u posljednje vrijeme svim snagama da me se ne tiče.

Možda bi stid trebalo učiniti javnim. Ako vi 20 godina radite na tome da riječ guza postane ključna riječ vi ste krivac, vi ste krivac za generaciju, za dijete koje se rodilo prije 20 godina i koje u svom životu ništa drugo u životu nije vidjelo osim krimosa, brutalnosti, riječi guza, pornografije jer ju gleda na televiziji i čita u novinama.

 

 

Jezik ne možete ukrotiti

Za sada mi se čini da je situacija bolja jer još uvijek postoje dva pisma, ali nismo sigurno koliko će još dugo. Zavisi od toga tko će biti na vlasti, ali i tu je šizofrena situacija jer je pola novina na ćirilici, a pola na latinici. Sa druge strane rekli su mi da administracija je sva na ćirilici. Kad trebate ispuniti formular onda koristite ćirilicu. Situacija je potpuno šizofrenična u Hrvatskoj jer vidite, mislim naša generacija i nešto možda mlađa ili starija..., mi smo svi slušno naviknuti na sve te jezike i svak ko ima malo mozga u glavi i malo talenta nema problema sporazumjevajući se na slovenskom, makedonskom, na dijalektima, čak i na drugim slavenskim jezicima. Razvili sposobnost da razumijemo bugarski, češki, ruski..., sad ovom izolacijom, inzistiranjem na čistoći jezika kod običnog slušaoca stvorili ste jednu jezičnu, slušnu tupost. Mlade generacije imaju problema sa slovenskim, sa ćirilicom čak i kad hoće naučiti. Imaju problema sa slavenskim jezikom jer nisu godinama bili izloženi tome. Opet kao neka vrsta otpora se rađa jedna jezična nostalgija. Prvi put sam dobila udar nostalgije jednom u avionu kad sam išla iz Amsterdama u Zagreb, neko je pustio neku muziku i to je bilo prekrasno. Tekst je bio na istrijanskom i to je bilo odjedanput prekrasno čut istrijanski. Imate čak i neke pisce koji se trude, imate dalmatinske romane, recimo Ante Tomić... To je strašno prijatno za čitanje. Zamislite jedan takav roman da je preveden na standardni hrvatski. Bio bi potpno uništen. Imate dvije silnice. Jedna koja se cijelo vrijeme trudi da jezik ukroti, standardizira, da ga učini neprivlačnim jer insistira na gramatičnosti, a imate i druge silnice koje onda u znak otpora počinju koristiti razne dijalekte.

Imate recimo vrlo prijatno oslobođenje. To ima britanska televizija. Jedno vrijeme je bio čvrsti standard jezika, ali u zadnje vrijeme u udarno vrijeme na televiziji imate razne dijalekte i svi su oni dobrodošli i svi su vrlo prijatni. Tek sad stranac raspoznaje kako govore Škotlanđani, Irci ili cockney. Prije je bila samo horizontala imali ste standardni i cockney kao otpor. Sad je zavladala toliko prijatna tolerancija. Jezik je živa stvar i naprosto se ne može kontrolirati. Sve jezične stege su besmislene. Stvari će ići kako će ići. Pogotovo ne možete kontrolirati literaturu.

(zurnal.info)

 

Dubravka Ugrešić je nedavno boravila u Beogradu i u razgovoru sa Žurnalovim saradnikom objasnila zašto je čekala 17 godina na presudu protiv Globusa, kakvo je obrazovanje u Hrvatskoj i zašto je danas stanje u medijima gore nego prije 20, 15, 10... godina