Postoje dvije ozbiljne podjele u ovoj zemlji. Prva je podjela koja se temelji na iskustvu rata, generacijskom, transformativnom, formativnom iskustvu, podjela drugim riječima na one koji su ovaj rat doživjeli kao egzistencijalno – a kad to kažem mislim na iskustvo gubitka bilo čega što je svakom pojedinačno bio važan dio identiteta – i one kojima je bio i ostao akademsko pitanje. Druga je podjela na one koji su na svojoj koži osjetili pravdoljubivost i čovjekoljublje privatne inicijative u Bosni i Hercegovini poslije rata, ljudi koji su na svojoj grbači držali ili drže ovdašnje Bogom i zakonom zaštićene tajkune, oni dakle pošteni i obični ljudi koji vjeruju da poniženje ne mora i ne treba biti sastavni dio krvave dvanaesto-ili-šesnaestosatne šihte, od koje trnu ruke, lome se leđa i krv pada na oči i one koji nisu.

BEZ RAZLIKE

Te dvije crte, vrlo često komplemetarno, pod ruku jedna s drugom, prolaze kroz sve dijelove i segmente ovog društva i jedine su koje po važnosti i dubini prevazilaze etničke podjele. S jedne strane te crte je sirotinja nahuškana na front, potom temeljito opljačkana i upregnuta u kočije tranzicijskog kapitalizma, kojoj su umjesto kruha ponudili da prvi put u istoriji gine za svoju državu kao da nisu dovoljno krvi pustili u tuđu ilovaču i kao da sirotani zapravo i haju za to, s druge privilegirani inžinjeri ljudskih duša, „poslovni ljudi“, tobožnji intelektualci, seoski vrači i svete krave, šamani nezavisne riječi. Te dvije crte čine lažnu podjelu na „nacionalnu“ i „liberalnu“ javnost u ovoj zemlji potpuno izlišnom i razvidnom, još jednom njihovom - ovih potonjih, naime - zajedničkom prevarom, pošto među njima ne postoje nikakve razlike osim u debljini konta.

Te dvije podjele najvažnije su, na koncu, jer definiraju pitanje tipa vlasti koja je ovu zemlju zarobila, tipa koji, riječima Sebastijana Haffnera: „Pripada svakoj vlasti, lošoj ili dobroj (...) kojem stoji kao rukavica i koji cvjeta i veseli se pod njom. O njenoj snazi i vjerovatnom trajanju se može suditi po mjeri do koje su oni koji nisu taj tip u stanju živjeti i biti zadovoljni pod tom vlašću, dok se njena vrijednosti mjeri vrijednošću tipa kojeg favorizira.“

LIJEVO KRILO

U taj, dakle, jaz upao je i intervju Dine Mustafića, još jednog iz plejade sarajevskih perspektivnih četrdesetpetogišnjaka u Danima; da raščistimo i to: otprije nekoliko godina ne postoje Dani kao samosvojni dio ovdašnje javnosti, to odavno nije novina nego „sekta, puna plitke i dekorativne spoljašnosti (...) koja gnjije u svom organiziranom krugu i jedna je od mnogih pogubnih i bolesnih guba i izraslina koje iznakazuju život naših malih ljudi“, postoji drugim riječima samo vlasnik, njegovi interesi, njegovi prijatelji i njegovi neprijatelji. To je dakle bio Mustafićev intervju sa Senadom Pećaninom, intervju koji je veliki umjetnik na državnim jaslama dao privatniku i tajkunu koji je umješno monopolizirao takozvanu liberalnu medijsku scenu i samim tim je, jer to podriva samu svrhu postojanja liberalne javnosti, je li?, i uništio. Mustafićev je intervju Pećaninu dao odgovor na pitanje: Kome je dobro u ovoj zemlji?

Konačno je jasno da se Naša Stranka pretvara u lijevo krilo Stranke za BiH – jer, NS je političko krilo Dana, taman onoliko koliko su Dani glasnogovornik Stranke za BiH, a jedino pravo mjerilo je odnos prema generacijskoj pljački, odnosno tobožnjim ulaganjima u elektroenergetski sektor, pitanju u kojem i jedni i drugi i treći neopozivo stoje na istoj strani, projektu koji onako kako ga oni zagovaraju predstavlja najstrašniju izdaju zemlje i prodaju budućih generacija u bijelo roblje – ali, to je valjda bilo predvidivo i najmanje je bitno.

ESBIHOVSKI TRIK

Mustafić je – i to je jasno poslije ovog intervjua – politički nepismen i krajnje neiformisan (dio intervja o ideološkim referencama NS je takva improvizacija da bi je bilo stid i pučkoškolca), ali to je pretpostavljam problem članstva, ali još više glasača NS-a koji su povjerovali ovoj pomalo nevjerovatnoj kolekciji diletanata, debatnoj sekciji koja se izdaje za političku stranku. Problem, kako ga ja vidim, je nešto drugo, naime: Mustafić koji je Dnevni Avaz hvalio kao karijatidu nezavisnog novinarstva u silnoj želji da mu to oprosti Pećanin – koji je očito sam za sebe postao centar moći u NS – asasinski, nesolidno, podlo izriče kolektivnu optužbu protiv članstva SDP-a i naziva ih kradljivcima, odnosno kriminalcima. Izjava, „kad mi dođemo na vlast, mi nećemo krasti“ , nema samo logički problem – jer, NS je već na vlasti i još uvijek u vlasti i pored toga što tvrdi kako je protiv postupaka te iste vlasti, što je još jedan, tako tipično esbihovski trik, direktno iz bukvara Beriza Belkića koji prvo pokrene inicijativu za povećanje plaća u Parlamentu, pa onda koju godinu kasnije u Oslobođenju dobija pluseve zato što je pokrenuo demagošku inicijativu da se izmijeni Ustav i smanje plaće – nego ima moralno duplo dno.

Prije nego što nastavim, dužan sam jedno objašnjenje. Naime, problem sa novinarstvom je što nakon izvjesnog vremena shvatiš da sve i svako u ovoj zemlji ima duplo dno. Problem sa novinarstvom u ovoj zemlji je što su u to duplo dno skrivene tuđe otete i gladne godine, upropaštene sudbine, i što nakon izvjesnog vremena, kad sve to vidi svojim očima, čovjek postane moralni relativist, cinik, zapravo bijednik pa mora bježati iz profesija da bi sačuvao preostali komadić ljudskosti. U svakom slučaju, duplo dno Mustafićevog intervjua Pećaninu, i tu se vraćamo na početak, je to što ga budžetski umjetnik daje tajkunu: jer, prvi je opozicionar taman onoliko koliko drugi brine o radničkim ili bilo kakvim drugim pravima. 

NISU SVI DINO MUSTAFIĆ

Mustafić, koji onoliko dugo koliko ga ja znam živi od budžetskih novaca – MESS poreske obveznike svake godine košta najmanje četiri ili pet stotina hiljada maraka – k'o đoja napada SDA i SBiH, a dio je, integralni, neizostavni, onaj dio koji im istovremeno daje demokratsku legitimaciju (“Nisu svi Dino Mustafić”, reče jednom rahmetli Alija Izetbegović) i građanski dekorativni sjaj jednom godišnje kada palikuće koje vladaju Bosnom i Hercegovinom poreda u prvi red Narodnog pozorišta da se sa svojim "hamšama" zgražaju nad ljudskom golotinjom. A mora, jer samo on zna koliko ministarskih dupeta mora poljubiti da dobije tih nekoliko stotina hiljada maraka – i do miliona kad je dobra godina i kad nema recesije – i ništa tu ne bi bilo sporno, jer mnogo je takvih egzistencija u Sarajevu i u Bosni inače, da on sam uviđa to vlastito duplo dno.

Zato je stvarnost koju Mustafić i Pećanin prave lažna, u njoj nema mjesta za „ugrožene kategorije“ (sic!), ni za koga ko nije budžetski korisnik, ne vozi Audi, nije vječiti pesimista, ne vodi narod na klanje – ne ono pravo, četničko, nego tranzicijsko-kapitalističko, sporije ali temeljitije – njihova stvarnost je zapravo poslovni trik, najprozirniji poslovni trik koji se prodaje pod „glas nepodmićenog javnog mnijenja“. I – da parafraziram Vladimira Nazora – niti je nepodmićeno, niti je javno, niti je mnjenje, nego je najcrnji korporacijski, elitističko-tajkunski atentat i sjecikesaška zasjeda. A Šef, veliki gnjilansko-ciriški Šef, koji iz pozadine i uz kamin i whisky vuče sve konce, koji sebi kupuje jednu državu za drugom, nestrpljivo tapka nogom i čeka, čeka da se zakotrljaju glave, da naša „liberalna“ štampa sakupi sve saveznike koje može i da mu isporuči budućnost tuđe djece.

" />

EMIR SULJAGIĆ: Moralno duplo dno

Emir Suljagić

Postoje dvije ozbiljne podjele u ovoj zemlji. Prva je podjela koja se temelji na iskustvu rata, generacijskom, transformativnom, formativnom iskustvu, podjela drugim riječima na one koji su ovaj rat doživjeli kao egzistencijalno – a kad to kažem mislim na iskustvo gubitka bilo čega što je svakom pojedinačno bio važan dio identiteta – i one kojima je bio i ostao akademsko pitanje. Druga je podjela na one koji su na svojoj koži osjetili pravdoljubivost i čovjekoljublje privatne inicijative u Bosni i Hercegovini poslije rata, ljudi koji su na svojoj grbači držali ili drže ovdašnje Bogom i zakonom zaštićene tajkune, oni dakle pošteni i obični ljudi koji vjeruju da poniženje ne mora i ne treba biti sastavni dio krvave dvanaesto-ili-šesnaestosatne šihte, od koje trnu ruke, lome se leđa i krv pada na oči i one koji nisu.

BEZ RAZLIKE

Te dvije crte, vrlo često komplemetarno, pod ruku jedna s drugom, prolaze kroz sve dijelove i segmente ovog društva i jedine su koje po važnosti i dubini prevazilaze etničke podjele. S jedne strane te crte je sirotinja nahuškana na front, potom temeljito opljačkana i upregnuta u kočije tranzicijskog kapitalizma, kojoj su umjesto kruha ponudili da prvi put u istoriji gine za svoju državu kao da nisu dovoljno krvi pustili u tuđu ilovaču i kao da sirotani zapravo i haju za to, s druge privilegirani inžinjeri ljudskih duša, „poslovni ljudi“, tobožnji intelektualci, seoski vrači i svete krave, šamani nezavisne riječi. Te dvije crte čine lažnu podjelu na „nacionalnu“ i „liberalnu“ javnost u ovoj zemlji potpuno izlišnom i razvidnom, još jednom njihovom - ovih potonjih, naime - zajedničkom prevarom, pošto među njima ne postoje nikakve razlike osim u debljini konta.

Te dvije podjele najvažnije su, na koncu, jer definiraju pitanje tipa vlasti koja je ovu zemlju zarobila, tipa koji, riječima Sebastijana Haffnera: „Pripada svakoj vlasti, lošoj ili dobroj (...) kojem stoji kao rukavica i koji cvjeta i veseli se pod njom. O njenoj snazi i vjerovatnom trajanju se može suditi po mjeri do koje su oni koji nisu taj tip u stanju živjeti i biti zadovoljni pod tom vlašću, dok se njena vrijednosti mjeri vrijednošću tipa kojeg favorizira.“

LIJEVO KRILO

U taj, dakle, jaz upao je i intervju Dine Mustafića, još jednog iz plejade sarajevskih perspektivnih četrdesetpetogišnjaka u Danima; da raščistimo i to: otprije nekoliko godina ne postoje Dani kao samosvojni dio ovdašnje javnosti, to odavno nije novina nego „sekta, puna plitke i dekorativne spoljašnosti (...) koja gnjije u svom organiziranom krugu i jedna je od mnogih pogubnih i bolesnih guba i izraslina koje iznakazuju život naših malih ljudi“, postoji drugim riječima samo vlasnik, njegovi interesi, njegovi prijatelji i njegovi neprijatelji. To je dakle bio Mustafićev intervju sa Senadom Pećaninom, intervju koji je veliki umjetnik na državnim jaslama dao privatniku i tajkunu koji je umješno monopolizirao takozvanu liberalnu medijsku scenu i samim tim je, jer to podriva samu svrhu postojanja liberalne javnosti, je li?, i uništio. Mustafićev je intervju Pećaninu dao odgovor na pitanje: Kome je dobro u ovoj zemlji?

Konačno je jasno da se Naša Stranka pretvara u lijevo krilo Stranke za BiH – jer, NS je političko krilo Dana, taman onoliko koliko su Dani glasnogovornik Stranke za BiH, a jedino pravo mjerilo je odnos prema generacijskoj pljački, odnosno tobožnjim ulaganjima u elektroenergetski sektor, pitanju u kojem i jedni i drugi i treći neopozivo stoje na istoj strani, projektu koji onako kako ga oni zagovaraju predstavlja najstrašniju izdaju zemlje i prodaju budućih generacija u bijelo roblje – ali, to je valjda bilo predvidivo i najmanje je bitno.

ESBIHOVSKI TRIK

Mustafić je – i to je jasno poslije ovog intervjua – politički nepismen i krajnje neiformisan (dio intervja o ideološkim referencama NS je takva improvizacija da bi je bilo stid i pučkoškolca), ali to je pretpostavljam problem članstva, ali još više glasača NS-a koji su povjerovali ovoj pomalo nevjerovatnoj kolekciji diletanata, debatnoj sekciji koja se izdaje za političku stranku. Problem, kako ga ja vidim, je nešto drugo, naime: Mustafić koji je Dnevni Avaz hvalio kao karijatidu nezavisnog novinarstva u silnoj želji da mu to oprosti Pećanin – koji je očito sam za sebe postao centar moći u NS – asasinski, nesolidno, podlo izriče kolektivnu optužbu protiv članstva SDP-a i naziva ih kradljivcima, odnosno kriminalcima. Izjava, „kad mi dođemo na vlast, mi nećemo krasti“ , nema samo logički problem – jer, NS je već na vlasti i još uvijek u vlasti i pored toga što tvrdi kako je protiv postupaka te iste vlasti, što je još jedan, tako tipično esbihovski trik, direktno iz bukvara Beriza Belkića koji prvo pokrene inicijativu za povećanje plaća u Parlamentu, pa onda koju godinu kasnije u Oslobođenju dobija pluseve zato što je pokrenuo demagošku inicijativu da se izmijeni Ustav i smanje plaće – nego ima moralno duplo dno.

Prije nego što nastavim, dužan sam jedno objašnjenje. Naime, problem sa novinarstvom je što nakon izvjesnog vremena shvatiš da sve i svako u ovoj zemlji ima duplo dno. Problem sa novinarstvom u ovoj zemlji je što su u to duplo dno skrivene tuđe otete i gladne godine, upropaštene sudbine, i što nakon izvjesnog vremena, kad sve to vidi svojim očima, čovjek postane moralni relativist, cinik, zapravo bijednik pa mora bježati iz profesija da bi sačuvao preostali komadić ljudskosti. U svakom slučaju, duplo dno Mustafićevog intervjua Pećaninu, i tu se vraćamo na početak, je to što ga budžetski umjetnik daje tajkunu: jer, prvi je opozicionar taman onoliko koliko drugi brine o radničkim ili bilo kakvim drugim pravima. 

NISU SVI DINO MUSTAFIĆ

Mustafić, koji onoliko dugo koliko ga ja znam živi od budžetskih novaca – MESS poreske obveznike svake godine košta najmanje četiri ili pet stotina hiljada maraka – k'o đoja napada SDA i SBiH, a dio je, integralni, neizostavni, onaj dio koji im istovremeno daje demokratsku legitimaciju (“Nisu svi Dino Mustafić”, reče jednom rahmetli Alija Izetbegović) i građanski dekorativni sjaj jednom godišnje kada palikuće koje vladaju Bosnom i Hercegovinom poreda u prvi red Narodnog pozorišta da se sa svojim "hamšama" zgražaju nad ljudskom golotinjom. A mora, jer samo on zna koliko ministarskih dupeta mora poljubiti da dobije tih nekoliko stotina hiljada maraka – i do miliona kad je dobra godina i kad nema recesije – i ništa tu ne bi bilo sporno, jer mnogo je takvih egzistencija u Sarajevu i u Bosni inače, da on sam uviđa to vlastito duplo dno.

Zato je stvarnost koju Mustafić i Pećanin prave lažna, u njoj nema mjesta za „ugrožene kategorije“ (sic!), ni za koga ko nije budžetski korisnik, ne vozi Audi, nije vječiti pesimista, ne vodi narod na klanje – ne ono pravo, četničko, nego tranzicijsko-kapitalističko, sporije ali temeljitije – njihova stvarnost je zapravo poslovni trik, najprozirniji poslovni trik koji se prodaje pod „glas nepodmićenog javnog mnijenja“. I – da parafraziram Vladimira Nazora – niti je nepodmićeno, niti je javno, niti je mnjenje, nego je najcrnji korporacijski, elitističko-tajkunski atentat i sjecikesaška zasjeda. A Šef, veliki gnjilansko-ciriški Šef, koji iz pozadine i uz kamin i whisky vuče sve konce, koji sebi kupuje jednu državu za drugom, nestrpljivo tapka nogom i čeka, čeka da se zakotrljaju glave, da naša „liberalna“ štampa sakupi sve saveznike koje može i da mu isporuči budućnost tuđe djece.

Mustafićev intervju sa Senadom Pećaninom, bio je intervju koji je veliki umjetnik na državnim jaslama dao privatniku i tajkunu koji je umješno monopolizirao takozvanu liberalnu medijsku scenu