ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Vlast koja ima građane koji se zadovoljavaju suhom glasinom da će Bono sam i bez ostatka banda održati akustični koncert za Sarajlije (i to u kafani) a da im ni najmanje ne zasmeta činjenica što su za samo tristo kilometara ponovo ostali uskraćeni za „svemirski“ doživljaj koncerta U2 zaista ne treba da brine za vlastitu budućnost

Počeo je, kako ga kolege iz BH Dana lucidno nazvaše, „Prvi predramazanski SFF“. Dan ranije u istom gradu, samo na Stadionu Asim Ferhatović Hase, Iran je u prijateljskoj nogometnoj utakmici pobijedio Bosnu i Hercegovinu, a samo noć prije na istom je terenu publiku besplatno uveseljavao vjerovatno najdosadniji vokalni interpretator u dugoj povijesti bosanskohercegovačkog „pop-trasha“ Hari Mata Hari. I dok je Hari u pjesmama „umirao i oživljavao, pomišljao na samoubistva pa mijenjao mišljenje“, dok je, dakle, „volio da ne voli“ publiku sa besplatnim ulaznicama, imao sam tu privilegiju da budem u Zagrebu, na koncertu planetarno najznačajnijeg r'n'r banda U2. Tokom dvosatne svirke lider grupe i prijatelj Bosne i Hercegovine iz njenih najtežih vremena (onda kad su hariji, dine merlini, šerifi i ostali sa prve linije kod Dortmunda, kao, sakupljali novac za granate, metke i uniforme radi odbrane napačene domovine pritom veličajući Aliju, reisa i SDA partiju) Bono Vox dakle, u nekoliko je navrata sa maksimirskog stadiona „prizivao“ Sarajevo, grad koji, pokazalo se, ni po čemu ne zaslužuje višegodišnju, dosljednu pažnju irske umjetničke i ljudske gromade.

Samoobmana

Činjenica da U2 (bez obzira na općepoznate simpatije koje Bono već skoro dva desetljeća iskazuje prema glavnom gradu BiH) već po ko zna koji put na svojim spektakularnim turnejama „zaobilazi“ Sarajevo više uopće nije pitanje na koje dablinski muzički čarobnjaci treba da odgovaraju. Istovremeno sam uvjeren da u ovom trenutku ne postoji niti jedna razumna glava koja bi gostovanje svjetske r'n'r atrakcije u Sarajevu mogla dovesti u konotaciju sa finansijskim tantijemama zasluženo prebogatih Iraca. Dakle, barem što se U2 tiče, problem nije u lovi. I tu smo se, nadam se, razumjeli.

Po povratku iz Zagreba sustigla me je, tipično sarajevska, informacija prema kojoj se „priča da bi Bono privatnim avionom mogao sletjeti na stadion Koševo i odsvirati nekoliko pjesama na akustičnoj gitari za raju!?“ Koliko luzerskog, koliko ublehaškog mentaliteta treba natovariti u živog čovjeka pa da izmisli (a koliko tek da povjeruje?) takvu glupost gdje će jedna od najutjecajnijih osoba na planeti riskirati slijetanje avionom na razrovani nogometni teren samo zato što se radi o Sarajevu, gradu koji je četiri godine umirao pod srednjovjekovnom opsadom nad kojom lider U2-a nije žmirio? To bi otprilike trebalo da znači slijedeće: „Sta će Zagreb, plaćaju za koncert U2 a naš Bono-koji ima i naš pasoš-sjedne u avion, sleti na Koševo i samo za nas odsvira koncert. I to još bez ostatka grupe...„

Fotografija sa...

Vlast koja ima građane koji se zadovoljavaju suhom glasinom da će Bono sam i bez ostatka banda održati akustični koncert za Sarajlije (i to u kafani) a da im ni najmanje ne zasmeta činjenica što su za samo tristo kilometara ponovo ostali uskraćeni za „svemirski“ doživljaj koncerta U2 zaista ne treba da brine za vlastitu budućnost. Vlast koja je u stanju da finansijski logisticira ostvarenje pubertetskih mahalskih fantazija Harija Varešanovića o nastupu na najvećem bh. stadionu, da godinama prije toga to isto uradi sa neostvarenim filozofom i dokazanim plagijatorom Merlinom, da već petnaesti put zaredom državnim parama sufinansira SFF..., takva dakle vlast, koja državnim parama osigurava ostvarenje privatno-poslovnih fantazija umjetnika čije muzičko-filmsko „tandaramandaranje“ ne pije vode ni u njihovom najbližem komšiluku, ne zaslužuje niti protokolarno dvominutno druženje sa Bono Voxom...

Ako ima ičega korisnog u tome što U2 ni na ovoj evropskoj turneji nije zasvirao u Sarajevu onda je to činjenica da Alija Behmen, Besim Mehmedić, Mustafa Mujezinović... (treba li ih dalje nabrajati?) u svoje kolekcijee fotografija sa „važnim ličnostima iz svijeta umjetnosti“ uz slike sa Harijem, Dinom, Mirom..., neće dodati i onu sa Bonom, Adamom, Larryem i The Edgom. A da se to nekim čudom desilo, bila bi to fotografija velikih irskih umjetnika i lokalnih činovnika koji su prepoznali značaj održavanja koncerta U2 u Sarajevu i koji su za taj spaktakl još osigurali državni novac te na taj način povećali vlastite šanse za još jedan mandat... Ovako, sve je leglo na svoje mjesto, a koncerti svakako budu i prođu... Uostalom, SDP-ova sarajevska Gradska uprava već je dokazala da je veći (da ne kažemo „socijademokratskiji“) sevap vratiti višemilionske kafansko-poslovne dugove Adila Kulenovića nego Sarajlijama omogućiti jednu noć sa U2 u njihovom gradu. I zato ću se na kraju ovog teksta poslužiti onom starom narodnom poslovicom bez namjere da uvrijedim ni vrapce a ni golubove: Bolji je sam Bandić u Zagrebu nego Behmen, Mehmedić i Mujezinović zajedno u Sarajevu.

" />

Da se ne lažemo: Sarajevo ne zaslužuje pažnju Bono Voxa!

Bakir Hadžiomerović

 

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Vlast koja ima građane koji se zadovoljavaju suhom glasinom da će Bono sam i bez ostatka banda održati akustični koncert za Sarajlije (i to u kafani) a da im ni najmanje ne zasmeta činjenica što su za samo tristo kilometara ponovo ostali uskraćeni za „svemirski“ doživljaj koncerta U2 zaista ne treba da brine za vlastitu budućnost

Počeo je, kako ga kolege iz BH Dana lucidno nazvaše, „Prvi predramazanski SFF“. Dan ranije u istom gradu, samo na Stadionu Asim Ferhatović Hase, Iran je u prijateljskoj nogometnoj utakmici pobijedio Bosnu i Hercegovinu, a samo noć prije na istom je terenu publiku besplatno uveseljavao vjerovatno najdosadniji vokalni interpretator u dugoj povijesti bosanskohercegovačkog „pop-trasha“ Hari Mata Hari. I dok je Hari u pjesmama „umirao i oživljavao, pomišljao na samoubistva pa mijenjao mišljenje“, dok je, dakle, „volio da ne voli“ publiku sa besplatnim ulaznicama, imao sam tu privilegiju da budem u Zagrebu, na koncertu planetarno najznačajnijeg r'n'r banda U2. Tokom dvosatne svirke lider grupe i prijatelj Bosne i Hercegovine iz njenih najtežih vremena (onda kad su hariji, dine merlini, šerifi i ostali sa prve linije kod Dortmunda, kao, sakupljali novac za granate, metke i uniforme radi odbrane napačene domovine pritom veličajući Aliju, reisa i SDA partiju) Bono Vox dakle, u nekoliko je navrata sa maksimirskog stadiona „prizivao“ Sarajevo, grad koji, pokazalo se, ni po čemu ne zaslužuje višegodišnju, dosljednu pažnju irske umjetničke i ljudske gromade.

Samoobmana

Činjenica da U2 (bez obzira na općepoznate simpatije koje Bono već skoro dva desetljeća iskazuje prema glavnom gradu BiH) već po ko zna koji put na svojim spektakularnim turnejama „zaobilazi“ Sarajevo više uopće nije pitanje na koje dablinski muzički čarobnjaci treba da odgovaraju. Istovremeno sam uvjeren da u ovom trenutku ne postoji niti jedna razumna glava koja bi gostovanje svjetske r'n'r atrakcije u Sarajevu mogla dovesti u konotaciju sa finansijskim tantijemama zasluženo prebogatih Iraca. Dakle, barem što se U2 tiče, problem nije u lovi. I tu smo se, nadam se, razumjeli.

Po povratku iz Zagreba sustigla me je, tipično sarajevska, informacija prema kojoj se „priča da bi Bono privatnim avionom mogao sletjeti na stadion Koševo i odsvirati nekoliko pjesama na akustičnoj gitari za raju!?“ Koliko luzerskog, koliko ublehaškog mentaliteta treba natovariti u živog čovjeka pa da izmisli (a koliko tek da povjeruje?) takvu glupost gdje će jedna od najutjecajnijih osoba na planeti riskirati slijetanje avionom na razrovani nogometni teren samo zato što se radi o Sarajevu, gradu koji je četiri godine umirao pod srednjovjekovnom opsadom nad kojom lider U2-a nije žmirio? To bi otprilike trebalo da znači slijedeće: „Sta će Zagreb, plaćaju za koncert U2 a naš Bono-koji ima i naš pasoš-sjedne u avion, sleti na Koševo i samo za nas odsvira koncert. I to još bez ostatka grupe...„

Fotografija sa...

Vlast koja ima građane koji se zadovoljavaju suhom glasinom da će Bono sam i bez ostatka banda održati akustični koncert za Sarajlije (i to u kafani) a da im ni najmanje ne zasmeta činjenica što su za samo tristo kilometara ponovo ostali uskraćeni za „svemirski“ doživljaj koncerta U2 zaista ne treba da brine za vlastitu budućnost. Vlast koja je u stanju da finansijski logisticira ostvarenje pubertetskih mahalskih fantazija Harija Varešanovića o nastupu na najvećem bh. stadionu, da godinama prije toga to isto uradi sa neostvarenim filozofom i dokazanim plagijatorom Merlinom, da već petnaesti put zaredom državnim parama sufinansira SFF..., takva dakle vlast, koja državnim parama osigurava ostvarenje privatno-poslovnih fantazija umjetnika čije muzičko-filmsko „tandaramandaranje“ ne pije vode ni u njihovom najbližem komšiluku, ne zaslužuje niti protokolarno dvominutno druženje sa Bono Voxom...

Ako ima ičega korisnog u tome što U2 ni na ovoj evropskoj turneji nije zasvirao u Sarajevu onda je to činjenica da Alija Behmen, Besim Mehmedić, Mustafa Mujezinović... (treba li ih dalje nabrajati?) u svoje kolekcijee fotografija sa „važnim ličnostima iz svijeta umjetnosti“ uz slike sa Harijem, Dinom, Mirom..., neće dodati i onu sa Bonom, Adamom, Larryem i The Edgom. A da se to nekim čudom desilo, bila bi to fotografija velikih irskih umjetnika i lokalnih činovnika koji su prepoznali značaj održavanja koncerta U2 u Sarajevu i koji su za taj spaktakl još osigurali državni novac te na taj način povećali vlastite šanse za još jedan mandat... Ovako, sve je leglo na svoje mjesto, a koncerti svakako budu i prođu... Uostalom, SDP-ova sarajevska Gradska uprava već je dokazala da je veći (da ne kažemo „socijademokratskiji“) sevap vratiti višemilionske kafansko-poslovne dugove Adila Kulenovića nego Sarajlijama omogućiti jednu noć sa U2 u njihovom gradu. I zato ću se na kraju ovog teksta poslužiti onom starom narodnom poslovicom bez namjere da uvrijedim ni vrapce a ni golubove: Bolji je sam Bandić u Zagrebu nego Behmen, Mehmedić i Mujezinović zajedno u Sarajevu.

Vlast koja ima građane koji se zadovoljavaju suhom glasinom da će Bono sam i bez ostatka banda održati akustični koncert za Sarajlije (i to u kafani) a da im ni najmanje ne zasmeta činjenica što su za samo tristo kilometara ponovo ostali uskraćeni za „svemirski“ doživljaj koncerta U2 zaista ne treba da brine za vlastitu budućnost