Nije cilj napada Željko Komšić. On je samo prigodna, formalna meta. Cilj je potpuno preuzimanje sistema, dosljedno „poklapanje“ društva i dovršenje njegove, nekon rata, stranom silom, privremeno zaustavljene, nacifikacije. Dokidanje ljudskih prava i sloboda, pervertiranje demokratije i njihova transformacija u svojevrsni pluralni soft fašizam

Beogradska „Parada ponosa“ seksualnih manjina, koje se u primitivnom balkanskom diskursu kolokvijalno grupno nazivaju pederima, završila je, dakle, krvavim obračunom homofobične militantne ekstremne profašističke desnice, kojoj se tepa da su huligani, i jakih policijskih snaga, koje je Država poslala da spriječe masakr.

BOLJE I NAZOR NEGO NIKAKO

Ne ulazeći u motive koji su vlast susjedne nam države naveli na prekid kukavičkog povlačenja pred prijetnjama ekstremističkim nasiljem (a motivi koliko god su, eventualno, pogrešni – „uvlačenje“ Evropi, a ne uvjereno branjenje civilizacijskih vrijednosti – postupci su ispravni), čitav slučaj možemo shvatiti kao pokaznu vježbu kako se, ustvari, rješavaju takve vrste problema. I za šta, ustvari, služi sila kojom raspolaže država i kada se ona koristi (ne za teror većine nad manjinom, niti za održanje na vlasti kriminalizovanih korumpiranih otuđenih moćnika i privatizacijskih pljačkaša, nego za dosljedno srovođenje zakona i zaštitu ljudskih prava i sloboda).

Bilo kakva normalnost i ispravnost, kao što znamo, ima vrlo malo veze sa nama. Naši „pederi“, od kako su im vehabijski fašisti, u organizaciji King Kongovog Dnevnog urlika i podršku iz Islamske zajednice, batinama i prijetnjama smrću zatvorili festival, naprasno shvativši gdje i s kim žive, i ne pomišljaju da ga ponovo otvore (pridružujući se ovdašnjoj šarolikoj gomili koja šuti i trpi). Naša policija pendrecima lomi Granit (ali isključivo njegov radnički a ne upravljačko-vlasnički dio), dovršavajući projekat „Radnička klasa odlazi u raj“. Naši fašisti s divljenjem i ne bez seksualnog uzbuđenja, šalju tople pozdrave i poruke podrške srpskim (uz omiljenu zajedničku pjesmu „Jebaćemo pedere“). A naši „liberalni“, „građanski“ intelektualci i mediji (naravno, ne svi), koji osuđuju uskraćivanje prava homoseksualcima i podržavaju LGBT zajednicu, istovremeno uskraćuju elementarna ljudska prava Željku Komšiću i njegovim glasačima. Pokazujući ili plitkost u percepciji problema (ne)poštovanja ljudskih prava ili ličnu motivisanost u svojim reakcijama.

A kakva je sličnost između Komšića i „pedera“? Upravo onakva kakva je razlika između principijelnog stava u svakoj situaciji i po svaku cijenu i odustajanja od takvog stava kad ti je „tvoj“ nacionalni čopor u pitanju. Velika, dakle. Ili, što bi Pjesnik rekao: „Princip je isti. Sve su ostalo nijanse“.

KAD JE SLJEDEĆI SFF?

Izuzmemo li vulgarno, nemoralno (i u svojoj suštini – nacionalističko) lamentiranje nad ugroženošću jednog od konstitutivnih naroda, u zemlji čiji je ustroj, zasnovan na konstitutivnosti (i obespravljivanju svih onih koji nisu ili se ne osjećaju „konstitutivni“), Evropski sud za ljudska prava proglasio kriminalnim djelom i, naprosto nevjerovatno, otvoreno, javno zagovaranje rasističkih segregacijskih rješenja (po kojim bi nam po rođenju na čelo utiskivali nacionalno obilježje, u cilju pojednostavljivanja i olakšavanja političkih procesa u zemlji (s naglaskom na onaj izborni – možeš glasat samo ako imaš znak i samo za one s istim znakom na čelu), izbor Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH se najčešće problematizira sa „sigurnosnog aspekta“. Kao: „to će destabilizirati zemlju“. Izazivajući reakciju ekstremne desnice.

No, osim što se radi o notornoj gluposti (jer neće izbor Željka Komšića destabilizirati zemlju, nego nikad ugasle separatističke i secesionističke tendencije, unutar „konstitutivnih“ nacionalizama) pristajanje na takvu logiku (iz iskustva to znamo, je li) svodi život (kako javni, „društveno-politički“, tako i privatni) na njegovu redukciju. Na hiperprodukciju ucjena, strah i talačku krizu.

Srbijanska vlast je dobro znala (jer je već nekoliko puta posegla za takvim „rješenjem“) da nasilje na ulicama glavnog grada može izbjeći podilaženjem ekstremnoj desnici i zabranjivanjem okupljanja gay populaciji. Oduzmete prava „pederima“ i em ste zadovoljili primitivnu, homofobičnu masu em ste spriječili ekstremiste da vrše teror (odnosno, oduzeli im povod da to čine, do sljedeće situacije). No, to, osim što je moralno neprihvatljivo, ne rješava ništa! Kao prvo, prokazuje vas kao zemlju u kojoj su uskraćena osnovna ljudska prava manjinskim zajednicama. Kao drugo, samo odlaže nasilje, koje će se sigurno desiti (jer je „Parada ponosa“ samo povod, a ne uzrok eksplozije nasilja i bujanja ekstremizma – uzrok je u neprovedenoj denacifikaciji društva i kontinuiranom idiotskom koketiranju vlasti sa recidivima zločinačkih 90-ih). A, kao treće, dovodi i vlast i kompletno društvo u situaciju da njima, zapravo, upravljaju ekstremisti (što je, u lokalnim bh. okvirima, dovedeno do tragikomičnosti, „bježanjem“ Sarajevo film festivala od ramazana“).

SIEG HEIL

Identično tome, podilaženje nacionalistima u BiH (bilo kojim, jer je to, zbog „sistema spojenih posuda“, uvijek podrška svim) u smislu pristajanja na njihove ucjene i na daljnju redukciju ljudskih prava u ovoj zemlji, ne samo da je samoponižavajuće i mazohistički, nego je i kontraproduktivno. Nema tog nacionaliste koji ima sposobnost samokontrole i koji će se zadovoljiti prstom (bez obzira koliko dugačak i debeo on bio) – on će vam prvom prilikom iščupati ruku iz ramena.

Njih, zapravo, mada to u opštoj dernjavi ne uspijeva da dođe do svjesti javnosti, ne interesuje Željko Komšić. Niti mjesto u Predsjedništvu. Njih interesuje potpuno preuzimanje sistema, dosljedno „poklapanje“ društva i dovršenje njegove, nekon rata, stranom silom, privremeno zaustavljene, nacifikacije. Dokidanje ljudskih prava i sloboda, pervertiranje demokratije i njihova transformacija u svojevrsni pluralni soft fašizam.

Jedan narod, jedan entitet, jedan vođa. I izbori kao nacionalni referendumi, s kojih imaju biti odstranjeni svi „drugi“. Uključujući i one koje „drugim“ proglasi vođa ili odgovarajuća komisija za ideološko-rasnu čistoću (Posljednji izbori su pokazali da je i ono malo Bošnjaka što ih je preostalo u RS, za tamošnjeg od vlasti i moći poludjelog vožda previše, pa su, u najboljoj nacističkoj tradiciji optuživanja komunista za paljenje Raichstaga, Poljaka za otpočinjanje rata, Židova za rasno zagađenje, optuženi da mute srpske nacionalne vode i pokušavaju spriječiti Srbe da demokratski izaberu svog predstavnika – što znači da će ih se (Bošnjake) morati potpuno eliminisati bar iz tamošnjeg izbornog sistema, ako ne i iz života Republike. A i inače, je li. Kao što su pokazali da nije dovoljno što su ti majka i otac Hrvati, ako ti potvrdu o hrvatstvu nije izdao lokalni poglavnik.)

Željko Komšić je u čitavoj priči bitan tek kao „peder“ na gay paradi. Čisto simbolički. I jedan i drugi fašističkom umu su smetnja prije svega na toj simboličkoj ravni, kao najava mogućeg drugačijeg svijeta, koncipiranog na odbacivanju fašističkih vrijednosti (svijeta u kojem će biti normalno biti homoseksualac ili u kojem će normalno biti da glasaš za čovjeka ne obazirući se na njegovu i svoju nacionalnu pripadnost) a čiji dolazak treba po svaku cijenu osujetiti.

JEBEŠ TAKAV SVIJET U KOME MORAM HVALIT POLICIJU I PENDREK

Nije, stoga, slučajno, da se, u duboko zatrovanom i teško oboljelom društvu (u kome se svaka normalnost doživljava kao opasan virus) toliko društvene energije koristi na raspravu o Željku Komšiću (koji je sam, svojim radom i postupcima, nažalost, nije zaslužio) i da ključni destruktori zemlje SDP proglašavaju remetilačkim, destabilizirajućim i po državu opasnim faktorom (i to isključivo zbog nepristajanja na nacionalističku matricu organizovanja države, koja se, od lokalnih fašista proglašava, ni manje ni više nego njenom prirodom). A da istovremeno izbor ekstremnog velikosrpskog ultranacionaliste i dosljednog negatora genocida, za „hrvatskog“ potpredsjednika RS (da budem ciničan, pa da parafraziram Čovića: Sa 98,5% srpskih glasova), prolazi bez ikakvih reakcija.

Fašisti nikad nemaju problema s ekstremistima. Imaju ih jedino s normalnim ljudima. Tako su i domaćim fašistima bliži srpski fašisti, koji su ili učesnici u zločinima ili njihovi verbalni glorifikatori, nego „pederi“ čiji je „zločin“ njihova seksualna orijentacija. Tako je i Željko Komšić postao problem onog trenutka kad je javno odbio da ljude dijeli prema nacionalnoj pripadnosti i da radi za jedne a protiv drugih (odnosno da se uklopi u vladajuću doktrinu upravljača frankeštajnovskog čudovišta: „A sad svi zajedno pa ko koga zajebe“).

S druge strane, govor mržnje i destrukcije, pogotovo ako je prigodno upakovan i u službi klerofašističke mafije, OK je, čak i kad doživljava vratolomije kao u slučaju Vlajki. Službovanje „tuđem“ fašizmu je oprostivo, pogotovo ako fašizmi imaju zajednički cilj, ali je odbacivanje fašizma i propagiranje mu suprotnih ideoloških vrijednosti (demokratije, ljudskih prava, jednakosti među ljudima,...) neprihvatljivo.

Problem, međutim nije ni u „pederima“, ni u Komšiću. Problem je u fašistima. A način za rješavanje takvih problema demonstrirala nam je srbijanska policija na dan održavanja Parade ponosa – ako ne ide drugačije, ljudska prava se štite silom!

PS ili BRING THE SYSTEM DOWN

Jedan dosljedni kritičar pojave Željka Komšića na ovdašnjoj političkoj sceni, nekadašnja perjanica građanskog intelektualnog kruga, a danas sofisticirani advokat tvrdog nacionalističkog koncepta uređenja zemlje, ovih dana ustvrdio je kako niko još nije dao odgovor na pitanje zašto (po kojoj logici i kakvome kriteriju) je 300.000 ljudi glasalo za čovjeka čiji su rezultati u proteklom četverogodišnjem periodu tako skromni.

Odgovor je, međutim, krajnje jednostavan – po istoj logici po kojoj bez obzira na katastrofalne rezultate i destruktivne posljedice njihovog djelovanja, priglupa nacifikovana masa uporno glasa za „svoje“ nacionaliste. I po kojoj, uprkos svemu što znaju, za to smeće rade kritičari Željka Komšića koji njegov položaj dovode u pitanje nacionalističkim argumentarijem (dakle, nije sporno da o rezultatima, kako dosadašnjim tako i budućim, niko ne razmišlja). Za Željka Komšića glasali su oni kojima je nacionalista i njihovih ucjena i huškanja pun kurac, toliko da im konkretni rezultati (koji zaista daju povoda za ozbiljnu kritiku) i njegov (definitivno upitan) kapacitet za obavljanje tog posla ne znače previše i kojima sama činjenica da mogu poslati poruku na taj način, poruku da im se sistem gadi i da žele drugačiji, ljudskiji, oslobođen nacional-šovinističkog pritiska i zla, bio više nego dovoljan razlog za takvu glasačku odluku.

Željko je, naime, ideja i poruka. A ne konkretan čovjek.

Kao što silom zatvorena, i do dana današnjeg ponovo neotvorena, vrata Queer festivala nemaju veze (samo) sa homoseksualnom zajednicom u BiH, nego su sramota kompletnog društva. I ogledalo njegove fašisoidnosti.

NAŠA PARADA PONOSA: Komšiću pederu

Nije cilj napada Željko Komšić. On je samo prigodna, formalna meta. Cilj je potpuno preuzimanje sistema, dosljedno „poklapanje“ društva i dovršenje njegove, nekon rata, stranom silom, privremeno zaustavljene, nacifikacije. Dokidanje ljudskih prava i sloboda, pervertiranje demokratije i njihova transformacija u svojevrsni pluralni soft fašizam

Beogradska „Parada ponosa“ seksualnih manjina, koje se u primitivnom balkanskom diskursu kolokvijalno grupno nazivaju pederima, završila je, dakle, krvavim obračunom homofobične militantne ekstremne profašističke desnice, kojoj se tepa da su huligani, i jakih policijskih snaga, koje je Država poslala da spriječe masakr.

BOLJE I NAZOR NEGO NIKAKO

Ne ulazeći u motive koji su vlast susjedne nam države naveli na prekid kukavičkog povlačenja pred prijetnjama ekstremističkim nasiljem (a motivi koliko god su, eventualno, pogrešni – „uvlačenje“ Evropi, a ne uvjereno branjenje civilizacijskih vrijednosti – postupci su ispravni), čitav slučaj možemo shvatiti kao pokaznu vježbu kako se, ustvari, rješavaju takve vrste problema. I za šta, ustvari, služi sila kojom raspolaže država i kada se ona koristi (ne za teror većine nad manjinom, niti za održanje na vlasti kriminalizovanih korumpiranih otuđenih moćnika i privatizacijskih pljačkaša, nego za dosljedno srovođenje zakona i zaštitu ljudskih prava i sloboda).

Bilo kakva normalnost i ispravnost, kao što znamo, ima vrlo malo veze sa nama. Naši „pederi“, od kako su im vehabijski fašisti, u organizaciji King Kongovog Dnevnog urlika i podršku iz Islamske zajednice, batinama i prijetnjama smrću zatvorili festival, naprasno shvativši gdje i s kim žive, i ne pomišljaju da ga ponovo otvore (pridružujući se ovdašnjoj šarolikoj gomili koja šuti i trpi). Naša policija pendrecima lomi Granit (ali isključivo njegov radnički a ne upravljačko-vlasnički dio), dovršavajući projekat „Radnička klasa odlazi u raj“. Naši fašisti s divljenjem i ne bez seksualnog uzbuđenja, šalju tople pozdrave i poruke podrške srpskim (uz omiljenu zajedničku pjesmu „Jebaćemo pedere“). A naši „liberalni“, „građanski“ intelektualci i mediji (naravno, ne svi), koji osuđuju uskraćivanje prava homoseksualcima i podržavaju LGBT zajednicu, istovremeno uskraćuju elementarna ljudska prava Željku Komšiću i njegovim glasačima. Pokazujući ili plitkost u percepciji problema (ne)poštovanja ljudskih prava ili ličnu motivisanost u svojim reakcijama.

A kakva je sličnost između Komšića i „pedera“? Upravo onakva kakva je razlika između principijelnog stava u svakoj situaciji i po svaku cijenu i odustajanja od takvog stava kad ti je „tvoj“ nacionalni čopor u pitanju. Velika, dakle. Ili, što bi Pjesnik rekao: „Princip je isti. Sve su ostalo nijanse“.

KAD JE SLJEDEĆI SFF?

Izuzmemo li vulgarno, nemoralno (i u svojoj suštini – nacionalističko) lamentiranje nad ugroženošću jednog od konstitutivnih naroda, u zemlji čiji je ustroj, zasnovan na konstitutivnosti (i obespravljivanju svih onih koji nisu ili se ne osjećaju „konstitutivni“), Evropski sud za ljudska prava proglasio kriminalnim djelom i, naprosto nevjerovatno, otvoreno, javno zagovaranje rasističkih segregacijskih rješenja (po kojim bi nam po rođenju na čelo utiskivali nacionalno obilježje, u cilju pojednostavljivanja i olakšavanja političkih procesa u zemlji (s naglaskom na onaj izborni – možeš glasat samo ako imaš znak i samo za one s istim znakom na čelu), izbor Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH se najčešće problematizira sa „sigurnosnog aspekta“. Kao: „to će destabilizirati zemlju“. Izazivajući reakciju ekstremne desnice.

No, osim što se radi o notornoj gluposti (jer neće izbor Željka Komšića destabilizirati zemlju, nego nikad ugasle separatističke i secesionističke tendencije, unutar „konstitutivnih“ nacionalizama) pristajanje na takvu logiku (iz iskustva to znamo, je li) svodi život (kako javni, „društveno-politički“, tako i privatni) na njegovu redukciju. Na hiperprodukciju ucjena, strah i talačku krizu.

Srbijanska vlast je dobro znala (jer je već nekoliko puta posegla za takvim „rješenjem“) da nasilje na ulicama glavnog grada može izbjeći podilaženjem ekstremnoj desnici i zabranjivanjem okupljanja gay populaciji. Oduzmete prava „pederima“ i em ste zadovoljili primitivnu, homofobičnu masu em ste spriječili ekstremiste da vrše teror (odnosno, oduzeli im povod da to čine, do sljedeće situacije). No, to, osim što je moralno neprihvatljivo, ne rješava ništa! Kao prvo, prokazuje vas kao zemlju u kojoj su uskraćena osnovna ljudska prava manjinskim zajednicama. Kao drugo, samo odlaže nasilje, koje će se sigurno desiti (jer je „Parada ponosa“ samo povod, a ne uzrok eksplozije nasilja i bujanja ekstremizma – uzrok je u neprovedenoj denacifikaciji društva i kontinuiranom idiotskom koketiranju vlasti sa recidivima zločinačkih 90-ih). A, kao treće, dovodi i vlast i kompletno društvo u situaciju da njima, zapravo, upravljaju ekstremisti (što je, u lokalnim bh. okvirima, dovedeno do tragikomičnosti, „bježanjem“ Sarajevo film festivala od ramazana“).

SIEG HEIL

Identično tome, podilaženje nacionalistima u BiH (bilo kojim, jer je to, zbog „sistema spojenih posuda“, uvijek podrška svim) u smislu pristajanja na njihove ucjene i na daljnju redukciju ljudskih prava u ovoj zemlji, ne samo da je samoponižavajuće i mazohistički, nego je i kontraproduktivno. Nema tog nacionaliste koji ima sposobnost samokontrole i koji će se zadovoljiti prstom (bez obzira koliko dugačak i debeo on bio) – on će vam prvom prilikom iščupati ruku iz ramena.

Njih, zapravo, mada to u opštoj dernjavi ne uspijeva da dođe do svjesti javnosti, ne interesuje Željko Komšić. Niti mjesto u Predsjedništvu. Njih interesuje potpuno preuzimanje sistema, dosljedno „poklapanje“ društva i dovršenje njegove, nekon rata, stranom silom, privremeno zaustavljene, nacifikacije. Dokidanje ljudskih prava i sloboda, pervertiranje demokratije i njihova transformacija u svojevrsni pluralni soft fašizam.

Jedan narod, jedan entitet, jedan vođa. I izbori kao nacionalni referendumi, s kojih imaju biti odstranjeni svi „drugi“. Uključujući i one koje „drugim“ proglasi vođa ili odgovarajuća komisija za ideološko-rasnu čistoću (Posljednji izbori su pokazali da je i ono malo Bošnjaka što ih je preostalo u RS, za tamošnjeg od vlasti i moći poludjelog vožda previše, pa su, u najboljoj nacističkoj tradiciji optuživanja komunista za paljenje Raichstaga, Poljaka za otpočinjanje rata, Židova za rasno zagađenje, optuženi da mute srpske nacionalne vode i pokušavaju spriječiti Srbe da demokratski izaberu svog predstavnika – što znači da će ih se (Bošnjake) morati potpuno eliminisati bar iz tamošnjeg izbornog sistema, ako ne i iz života Republike. A i inače, je li. Kao što su pokazali da nije dovoljno što su ti majka i otac Hrvati, ako ti potvrdu o hrvatstvu nije izdao lokalni poglavnik.)

Željko Komšić je u čitavoj priči bitan tek kao „peder“ na gay paradi. Čisto simbolički. I jedan i drugi fašističkom umu su smetnja prije svega na toj simboličkoj ravni, kao najava mogućeg drugačijeg svijeta, koncipiranog na odbacivanju fašističkih vrijednosti (svijeta u kojem će biti normalno biti homoseksualac ili u kojem će normalno biti da glasaš za čovjeka ne obazirući se na njegovu i svoju nacionalnu pripadnost) a čiji dolazak treba po svaku cijenu osujetiti.

JEBEŠ TAKAV SVIJET U KOME MORAM HVALIT POLICIJU I PENDREK

Nije, stoga, slučajno, da se, u duboko zatrovanom i teško oboljelom društvu (u kome se svaka normalnost doživljava kao opasan virus) toliko društvene energije koristi na raspravu o Željku Komšiću (koji je sam, svojim radom i postupcima, nažalost, nije zaslužio) i da ključni destruktori zemlje SDP proglašavaju remetilačkim, destabilizirajućim i po državu opasnim faktorom (i to isključivo zbog nepristajanja na nacionalističku matricu organizovanja države, koja se, od lokalnih fašista proglašava, ni manje ni više nego njenom prirodom). A da istovremeno izbor ekstremnog velikosrpskog ultranacionaliste i dosljednog negatora genocida, za „hrvatskog“ potpredsjednika RS (da budem ciničan, pa da parafraziram Čovića: Sa 98,5% srpskih glasova), prolazi bez ikakvih reakcija.

Fašisti nikad nemaju problema s ekstremistima. Imaju ih jedino s normalnim ljudima. Tako su i domaćim fašistima bliži srpski fašisti, koji su ili učesnici u zločinima ili njihovi verbalni glorifikatori, nego „pederi“ čiji je „zločin“ njihova seksualna orijentacija. Tako je i Željko Komšić postao problem onog trenutka kad je javno odbio da ljude dijeli prema nacionalnoj pripadnosti i da radi za jedne a protiv drugih (odnosno da se uklopi u vladajuću doktrinu upravljača frankeštajnovskog čudovišta: „A sad svi zajedno pa ko koga zajebe“).

S druge strane, govor mržnje i destrukcije, pogotovo ako je prigodno upakovan i u službi klerofašističke mafije, OK je, čak i kad doživljava vratolomije kao u slučaju Vlajki. Službovanje „tuđem“ fašizmu je oprostivo, pogotovo ako fašizmi imaju zajednički cilj, ali je odbacivanje fašizma i propagiranje mu suprotnih ideoloških vrijednosti (demokratije, ljudskih prava, jednakosti među ljudima,...) neprihvatljivo.

Problem, međutim nije ni u „pederima“, ni u Komšiću. Problem je u fašistima. A način za rješavanje takvih problema demonstrirala nam je srbijanska policija na dan održavanja Parade ponosa – ako ne ide drugačije, ljudska prava se štite silom!

PS ili BRING THE SYSTEM DOWN

Jedan dosljedni kritičar pojave Željka Komšića na ovdašnjoj političkoj sceni, nekadašnja perjanica građanskog intelektualnog kruga, a danas sofisticirani advokat tvrdog nacionalističkog koncepta uređenja zemlje, ovih dana ustvrdio je kako niko još nije dao odgovor na pitanje zašto (po kojoj logici i kakvome kriteriju) je 300.000 ljudi glasalo za čovjeka čiji su rezultati u proteklom četverogodišnjem periodu tako skromni.

Odgovor je, međutim, krajnje jednostavan – po istoj logici po kojoj bez obzira na katastrofalne rezultate i destruktivne posljedice njihovog djelovanja, priglupa nacifikovana masa uporno glasa za „svoje“ nacionaliste. I po kojoj, uprkos svemu što znaju, za to smeće rade kritičari Željka Komšića koji njegov položaj dovode u pitanje nacionalističkim argumentarijem (dakle, nije sporno da o rezultatima, kako dosadašnjim tako i budućim, niko ne razmišlja). Za Željka Komšića glasali su oni kojima je nacionalista i njihovih ucjena i huškanja pun kurac, toliko da im konkretni rezultati (koji zaista daju povoda za ozbiljnu kritiku) i njegov (definitivno upitan) kapacitet za obavljanje tog posla ne znače previše i kojima sama činjenica da mogu poslati poruku na taj način, poruku da im se sistem gadi i da žele drugačiji, ljudskiji, oslobođen nacional-šovinističkog pritiska i zla, bio više nego dovoljan razlog za takvu glasačku odluku.

Željko je, naime, ideja i poruka. A ne konkretan čovjek.

Kao što silom zatvorena, i do dana današnjeg ponovo neotvorena, vrata Queer festivala nemaju veze (samo) sa homoseksualnom zajednicom u BiH, nego su sramota kompletnog društva. I ogledalo njegove fašisoidnosti.

(zurnal.info)

" />

FAŠISTIČKA PARADA PONOSA: Komšić među pederima

Samir Šestan

Nije cilj napada Željko Komšić. On je samo prigodna, formalna meta. Cilj je potpuno preuzimanje sistema, dosljedno „poklapanje“ društva i dovršenje njegove, nekon rata, stranom silom, privremeno zaustavljene, nacifikacije. Dokidanje ljudskih prava i sloboda, pervertiranje demokratije i njihova transformacija u svojevrsni pluralni soft fašizam

Beogradska „Parada ponosa“ seksualnih manjina, koje se u primitivnom balkanskom diskursu kolokvijalno grupno nazivaju pederima, završila je, dakle, krvavim obračunom homofobične militantne ekstremne profašističke desnice, kojoj se tepa da su huligani, i jakih policijskih snaga, koje je Država poslala da spriječe masakr.

BOLJE I NAZOR NEGO NIKAKO

Ne ulazeći u motive koji su vlast susjedne nam države naveli na prekid kukavičkog povlačenja pred prijetnjama ekstremističkim nasiljem (a motivi koliko god su, eventualno, pogrešni – „uvlačenje“ Evropi, a ne uvjereno branjenje civilizacijskih vrijednosti – postupci su ispravni), čitav slučaj možemo shvatiti kao pokaznu vježbu kako se, ustvari, rješavaju takve vrste problema. I za šta, ustvari, služi sila kojom raspolaže država i kada se ona koristi (ne za teror većine nad manjinom, niti za održanje na vlasti kriminalizovanih korumpiranih otuđenih moćnika i privatizacijskih pljačkaša, nego za dosljedno srovođenje zakona i zaštitu ljudskih prava i sloboda).

Bilo kakva normalnost i ispravnost, kao što znamo, ima vrlo malo veze sa nama. Naši „pederi“, od kako su im vehabijski fašisti, u organizaciji King Kongovog Dnevnog urlika i podršku iz Islamske zajednice, batinama i prijetnjama smrću zatvorili festival, naprasno shvativši gdje i s kim žive, i ne pomišljaju da ga ponovo otvore (pridružujući se ovdašnjoj šarolikoj gomili koja šuti i trpi). Naša policija pendrecima lomi Granit (ali isključivo njegov radnički a ne upravljačko-vlasnički dio), dovršavajući projekat „Radnička klasa odlazi u raj“. Naši fašisti s divljenjem i ne bez seksualnog uzbuđenja, šalju tople pozdrave i poruke podrške srpskim (uz omiljenu zajedničku pjesmu „Jebaćemo pedere“). A naši „liberalni“, „građanski“ intelektualci i mediji (naravno, ne svi), koji osuđuju uskraćivanje prava homoseksualcima i podržavaju LGBT zajednicu, istovremeno uskraćuju elementarna ljudska prava Željku Komšiću i njegovim glasačima. Pokazujući ili plitkost u percepciji problema (ne)poštovanja ljudskih prava ili ličnu motivisanost u svojim reakcijama.

A kakva je sličnost između Komšića i „pedera“? Upravo onakva kakva je razlika između principijelnog stava u svakoj situaciji i po svaku cijenu i odustajanja od takvog stava kad ti je „tvoj“ nacionalni čopor u pitanju. Velika, dakle. Ili, što bi Pjesnik rekao: „Princip je isti. Sve su ostalo nijanse“.

KAD JE SLJEDEĆI SFF?

Izuzmemo li vulgarno, nemoralno (i u svojoj suštini – nacionalističko) lamentiranje nad ugroženošću jednog od konstitutivnih naroda, u zemlji čiji je ustroj, zasnovan na konstitutivnosti (i obespravljivanju svih onih koji nisu ili se ne osjećaju „konstitutivni“), Evropski sud za ljudska prava proglasio kriminalnim djelom i, naprosto nevjerovatno, otvoreno, javno zagovaranje rasističkih segregacijskih rješenja (po kojim bi nam po rođenju na čelo utiskivali nacionalno obilježje, u cilju pojednostavljivanja i olakšavanja političkih procesa u zemlji (s naglaskom na onaj izborni – možeš glasat samo ako imaš znak i samo za one s istim znakom na čelu), izbor Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH se najčešće problematizira sa „sigurnosnog aspekta“. Kao: „to će destabilizirati zemlju“. Izazivajući reakciju ekstremne desnice.

No, osim što se radi o notornoj gluposti (jer neće izbor Željka Komšića destabilizirati zemlju, nego nikad ugasle separatističke i secesionističke tendencije, unutar „konstitutivnih“ nacionalizama) pristajanje na takvu logiku (iz iskustva to znamo, je li) svodi život (kako javni, „društveno-politički“, tako i privatni) na njegovu redukciju. Na hiperprodukciju ucjena, strah i talačku krizu.

Srbijanska vlast je dobro znala (jer je već nekoliko puta posegla za takvim „rješenjem“) da nasilje na ulicama glavnog grada može izbjeći podilaženjem ekstremnoj desnici i zabranjivanjem okupljanja gay populaciji. Oduzmete prava „pederima“ i em ste zadovoljili primitivnu, homofobičnu masu em ste spriječili ekstremiste da vrše teror (odnosno, oduzeli im povod da to čine, do sljedeće situacije). No, to, osim što je moralno neprihvatljivo, ne rješava ništa! Kao prvo, prokazuje vas kao zemlju u kojoj su uskraćena osnovna ljudska prava manjinskim zajednicama. Kao drugo, samo odlaže nasilje, koje će se sigurno desiti (jer je „Parada ponosa“ samo povod, a ne uzrok eksplozije nasilja i bujanja ekstremizma – uzrok je u neprovedenoj denacifikaciji društva i kontinuiranom idiotskom koketiranju vlasti sa recidivima zločinačkih 90-ih). A, kao treće, dovodi i vlast i kompletno društvo u situaciju da njima, zapravo, upravljaju ekstremisti (što je, u lokalnim bh. okvirima, dovedeno do tragikomičnosti, „bježanjem“ Sarajevo film festivala od ramazana“).

SIEG HEIL

Identično tome, podilaženje nacionalistima u BiH (bilo kojim, jer je to, zbog „sistema spojenih posuda“, uvijek podrška svim) u smislu pristajanja na njihove ucjene i na daljnju redukciju ljudskih prava u ovoj zemlji, ne samo da je samoponižavajuće i mazohistički, nego je i kontraproduktivno. Nema tog nacionaliste koji ima sposobnost samokontrole i koji će se zadovoljiti prstom (bez obzira koliko dugačak i debeo on bio) – on će vam prvom prilikom iščupati ruku iz ramena.

Njih, zapravo, mada to u opštoj dernjavi ne uspijeva da dođe do svjesti javnosti, ne interesuje Željko Komšić. Niti mjesto u Predsjedništvu. Njih interesuje potpuno preuzimanje sistema, dosljedno „poklapanje“ društva i dovršenje njegove, nekon rata, stranom silom, privremeno zaustavljene, nacifikacije. Dokidanje ljudskih prava i sloboda, pervertiranje demokratije i njihova transformacija u svojevrsni pluralni soft fašizam.

Jedan narod, jedan entitet, jedan vođa. I izbori kao nacionalni referendumi, s kojih imaju biti odstranjeni svi „drugi“. Uključujući i one koje „drugim“ proglasi vođa ili odgovarajuća komisija za ideološko-rasnu čistoću (Posljednji izbori su pokazali da je i ono malo Bošnjaka što ih je preostalo u RS, za tamošnjeg od vlasti i moći poludjelog vožda previše, pa su, u najboljoj nacističkoj tradiciji optuživanja komunista za paljenje Raichstaga, Poljaka za otpočinjanje rata, Židova za rasno zagađenje, optuženi da mute srpske nacionalne vode i pokušavaju spriječiti Srbe da demokratski izaberu svog predstavnika – što znači da će ih se (Bošnjake) morati potpuno eliminisati bar iz tamošnjeg izbornog sistema, ako ne i iz života Republike. A i inače, je li. Kao što su pokazali da nije dovoljno što su ti majka i otac Hrvati, ako ti potvrdu o hrvatstvu nije izdao lokalni poglavnik.)

Željko Komšić je u čitavoj priči bitan tek kao „peder“ na gay paradi. Čisto simbolički. I jedan i drugi fašističkom umu su smetnja prije svega na toj simboličkoj ravni, kao najava mogućeg drugačijeg svijeta, koncipiranog na odbacivanju fašističkih vrijednosti (svijeta u kojem će biti normalno biti homoseksualac ili u kojem će normalno biti da glasaš za čovjeka ne obazirući se na njegovu i svoju nacionalnu pripadnost) a čiji dolazak treba po svaku cijenu osujetiti.

JEBEŠ TAKAV SVIJET U KOME MORAM HVALIT POLICIJU I PENDREK

Nije, stoga, slučajno, da se, u duboko zatrovanom i teško oboljelom društvu (u kome se svaka normalnost doživljava kao opasan virus) toliko društvene energije koristi na raspravu o Željku Komšiću (koji je sam, svojim radom i postupcima, nažalost, nije zaslužio) i da ključni destruktori zemlje SDP proglašavaju remetilačkim, destabilizirajućim i po državu opasnim faktorom (i to isključivo zbog nepristajanja na nacionalističku matricu organizovanja države, koja se, od lokalnih fašista proglašava, ni manje ni više nego njenom prirodom). A da istovremeno izbor ekstremnog velikosrpskog ultranacionaliste i dosljednog negatora genocida, za „hrvatskog“ potpredsjednika RS (da budem ciničan, pa da parafraziram Čovića: Sa 98,5% srpskih glasova), prolazi bez ikakvih reakcija.

Fašisti nikad nemaju problema s ekstremistima. Imaju ih jedino s normalnim ljudima. Tako su i domaćim fašistima bliži srpski fašisti, koji su ili učesnici u zločinima ili njihovi verbalni glorifikatori, nego „pederi“ čiji je „zločin“ njihova seksualna orijentacija. Tako je i Željko Komšić postao problem onog trenutka kad je javno odbio da ljude dijeli prema nacionalnoj pripadnosti i da radi za jedne a protiv drugih (odnosno da se uklopi u vladajuću doktrinu upravljača frankeštajnovskog čudovišta: „A sad svi zajedno pa ko koga zajebe“).

S druge strane, govor mržnje i destrukcije, pogotovo ako je prigodno upakovan i u službi klerofašističke mafije, OK je, čak i kad doživljava vratolomije kao u slučaju Vlajki. Službovanje „tuđem“ fašizmu je oprostivo, pogotovo ako fašizmi imaju zajednički cilj, ali je odbacivanje fašizma i propagiranje mu suprotnih ideoloških vrijednosti (demokratije, ljudskih prava, jednakosti među ljudima,...) neprihvatljivo.

Problem, međutim nije ni u „pederima“, ni u Komšiću. Problem je u fašistima. A način za rješavanje takvih problema demonstrirala nam je srbijanska policija na dan održavanja Parade ponosa – ako ne ide drugačije, ljudska prava se štite silom!

PS ili BRING THE SYSTEM DOWN

Jedan dosljedni kritičar pojave Željka Komšića na ovdašnjoj političkoj sceni, nekadašnja perjanica građanskog intelektualnog kruga, a danas sofisticirani advokat tvrdog nacionalističkog koncepta uređenja zemlje, ovih dana ustvrdio je kako niko još nije dao odgovor na pitanje zašto (po kojoj logici i kakvome kriteriju) je 300.000 ljudi glasalo za čovjeka čiji su rezultati u proteklom četverogodišnjem periodu tako skromni.

Odgovor je, međutim, krajnje jednostavan – po istoj logici po kojoj bez obzira na katastrofalne rezultate i destruktivne posljedice njihovog djelovanja, priglupa nacifikovana masa uporno glasa za „svoje“ nacionaliste. I po kojoj, uprkos svemu što znaju, za to smeće rade kritičari Željka Komšića koji njegov položaj dovode u pitanje nacionalističkim argumentarijem (dakle, nije sporno da o rezultatima, kako dosadašnjim tako i budućim, niko ne razmišlja). Za Željka Komšića glasali su oni kojima je nacionalista i njihovih ucjena i huškanja pun kurac, toliko da im konkretni rezultati (koji zaista daju povoda za ozbiljnu kritiku) i njegov (definitivno upitan) kapacitet za obavljanje tog posla ne znače previše i kojima sama činjenica da mogu poslati poruku na taj način, poruku da im se sistem gadi i da žele drugačiji, ljudskiji, oslobođen nacional-šovinističkog pritiska i zla, bio više nego dovoljan razlog za takvu glasačku odluku.

Željko je, naime, ideja i poruka. A ne konkretan čovjek.

Kao što silom zatvorena, i do dana današnjeg ponovo neotvorena, vrata Queer festivala nemaju veze (samo) sa homoseksualnom zajednicom u BiH, nego su sramota kompletnog društva. I ogledalo njegove fašisoidnosti.

NAŠA PARADA PONOSA: Komšiću pederu

Nije cilj napada Željko Komšić. On je samo prigodna, formalna meta. Cilj je potpuno preuzimanje sistema, dosljedno „poklapanje“ društva i dovršenje njegove, nekon rata, stranom silom, privremeno zaustavljene, nacifikacije. Dokidanje ljudskih prava i sloboda, pervertiranje demokratije i njihova transformacija u svojevrsni pluralni soft fašizam

Beogradska „Parada ponosa“ seksualnih manjina, koje se u primitivnom balkanskom diskursu kolokvijalno grupno nazivaju pederima, završila je, dakle, krvavim obračunom homofobične militantne ekstremne profašističke desnice, kojoj se tepa da su huligani, i jakih policijskih snaga, koje je Država poslala da spriječe masakr.

BOLJE I NAZOR NEGO NIKAKO

Ne ulazeći u motive koji su vlast susjedne nam države naveli na prekid kukavičkog povlačenja pred prijetnjama ekstremističkim nasiljem (a motivi koliko god su, eventualno, pogrešni – „uvlačenje“ Evropi, a ne uvjereno branjenje civilizacijskih vrijednosti – postupci su ispravni), čitav slučaj možemo shvatiti kao pokaznu vježbu kako se, ustvari, rješavaju takve vrste problema. I za šta, ustvari, služi sila kojom raspolaže država i kada se ona koristi (ne za teror većine nad manjinom, niti za održanje na vlasti kriminalizovanih korumpiranih otuđenih moćnika i privatizacijskih pljačkaša, nego za dosljedno srovođenje zakona i zaštitu ljudskih prava i sloboda).

Bilo kakva normalnost i ispravnost, kao što znamo, ima vrlo malo veze sa nama. Naši „pederi“, od kako su im vehabijski fašisti, u organizaciji King Kongovog Dnevnog urlika i podršku iz Islamske zajednice, batinama i prijetnjama smrću zatvorili festival, naprasno shvativši gdje i s kim žive, i ne pomišljaju da ga ponovo otvore (pridružujući se ovdašnjoj šarolikoj gomili koja šuti i trpi). Naša policija pendrecima lomi Granit (ali isključivo njegov radnički a ne upravljačko-vlasnički dio), dovršavajući projekat „Radnička klasa odlazi u raj“. Naši fašisti s divljenjem i ne bez seksualnog uzbuđenja, šalju tople pozdrave i poruke podrške srpskim (uz omiljenu zajedničku pjesmu „Jebaćemo pedere“). A naši „liberalni“, „građanski“ intelektualci i mediji (naravno, ne svi), koji osuđuju uskraćivanje prava homoseksualcima i podržavaju LGBT zajednicu, istovremeno uskraćuju elementarna ljudska prava Željku Komšiću i njegovim glasačima. Pokazujući ili plitkost u percepciji problema (ne)poštovanja ljudskih prava ili ličnu motivisanost u svojim reakcijama.

A kakva je sličnost između Komšića i „pedera“? Upravo onakva kakva je razlika između principijelnog stava u svakoj situaciji i po svaku cijenu i odustajanja od takvog stava kad ti je „tvoj“ nacionalni čopor u pitanju. Velika, dakle. Ili, što bi Pjesnik rekao: „Princip je isti. Sve su ostalo nijanse“.

KAD JE SLJEDEĆI SFF?

Izuzmemo li vulgarno, nemoralno (i u svojoj suštini – nacionalističko) lamentiranje nad ugroženošću jednog od konstitutivnih naroda, u zemlji čiji je ustroj, zasnovan na konstitutivnosti (i obespravljivanju svih onih koji nisu ili se ne osjećaju „konstitutivni“), Evropski sud za ljudska prava proglasio kriminalnim djelom i, naprosto nevjerovatno, otvoreno, javno zagovaranje rasističkih segregacijskih rješenja (po kojim bi nam po rođenju na čelo utiskivali nacionalno obilježje, u cilju pojednostavljivanja i olakšavanja političkih procesa u zemlji (s naglaskom na onaj izborni – možeš glasat samo ako imaš znak i samo za one s istim znakom na čelu), izbor Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH se najčešće problematizira sa „sigurnosnog aspekta“. Kao: „to će destabilizirati zemlju“. Izazivajući reakciju ekstremne desnice.

No, osim što se radi o notornoj gluposti (jer neće izbor Željka Komšića destabilizirati zemlju, nego nikad ugasle separatističke i secesionističke tendencije, unutar „konstitutivnih“ nacionalizama) pristajanje na takvu logiku (iz iskustva to znamo, je li) svodi život (kako javni, „društveno-politički“, tako i privatni) na njegovu redukciju. Na hiperprodukciju ucjena, strah i talačku krizu.

Srbijanska vlast je dobro znala (jer je već nekoliko puta posegla za takvim „rješenjem“) da nasilje na ulicama glavnog grada može izbjeći podilaženjem ekstremnoj desnici i zabranjivanjem okupljanja gay populaciji. Oduzmete prava „pederima“ i em ste zadovoljili primitivnu, homofobičnu masu em ste spriječili ekstremiste da vrše teror (odnosno, oduzeli im povod da to čine, do sljedeće situacije). No, to, osim što je moralno neprihvatljivo, ne rješava ništa! Kao prvo, prokazuje vas kao zemlju u kojoj su uskraćena osnovna ljudska prava manjinskim zajednicama. Kao drugo, samo odlaže nasilje, koje će se sigurno desiti (jer je „Parada ponosa“ samo povod, a ne uzrok eksplozije nasilja i bujanja ekstremizma – uzrok je u neprovedenoj denacifikaciji društva i kontinuiranom idiotskom koketiranju vlasti sa recidivima zločinačkih 90-ih). A, kao treće, dovodi i vlast i kompletno društvo u situaciju da njima, zapravo, upravljaju ekstremisti (što je, u lokalnim bh. okvirima, dovedeno do tragikomičnosti, „bježanjem“ Sarajevo film festivala od ramazana“).

SIEG HEIL

Identično tome, podilaženje nacionalistima u BiH (bilo kojim, jer je to, zbog „sistema spojenih posuda“, uvijek podrška svim) u smislu pristajanja na njihove ucjene i na daljnju redukciju ljudskih prava u ovoj zemlji, ne samo da je samoponižavajuće i mazohistički, nego je i kontraproduktivno. Nema tog nacionaliste koji ima sposobnost samokontrole i koji će se zadovoljiti prstom (bez obzira koliko dugačak i debeo on bio) – on će vam prvom prilikom iščupati ruku iz ramena.

Njih, zapravo, mada to u opštoj dernjavi ne uspijeva da dođe do svjesti javnosti, ne interesuje Željko Komšić. Niti mjesto u Predsjedništvu. Njih interesuje potpuno preuzimanje sistema, dosljedno „poklapanje“ društva i dovršenje njegove, nekon rata, stranom silom, privremeno zaustavljene, nacifikacije. Dokidanje ljudskih prava i sloboda, pervertiranje demokratije i njihova transformacija u svojevrsni pluralni soft fašizam.

Jedan narod, jedan entitet, jedan vođa. I izbori kao nacionalni referendumi, s kojih imaju biti odstranjeni svi „drugi“. Uključujući i one koje „drugim“ proglasi vođa ili odgovarajuća komisija za ideološko-rasnu čistoću (Posljednji izbori su pokazali da je i ono malo Bošnjaka što ih je preostalo u RS, za tamošnjeg od vlasti i moći poludjelog vožda previše, pa su, u najboljoj nacističkoj tradiciji optuživanja komunista za paljenje Raichstaga, Poljaka za otpočinjanje rata, Židova za rasno zagađenje, optuženi da mute srpske nacionalne vode i pokušavaju spriječiti Srbe da demokratski izaberu svog predstavnika – što znači da će ih se (Bošnjake) morati potpuno eliminisati bar iz tamošnjeg izbornog sistema, ako ne i iz života Republike. A i inače, je li. Kao što su pokazali da nije dovoljno što su ti majka i otac Hrvati, ako ti potvrdu o hrvatstvu nije izdao lokalni poglavnik.)

Željko Komšić je u čitavoj priči bitan tek kao „peder“ na gay paradi. Čisto simbolički. I jedan i drugi fašističkom umu su smetnja prije svega na toj simboličkoj ravni, kao najava mogućeg drugačijeg svijeta, koncipiranog na odbacivanju fašističkih vrijednosti (svijeta u kojem će biti normalno biti homoseksualac ili u kojem će normalno biti da glasaš za čovjeka ne obazirući se na njegovu i svoju nacionalnu pripadnost) a čiji dolazak treba po svaku cijenu osujetiti.

JEBEŠ TAKAV SVIJET U KOME MORAM HVALIT POLICIJU I PENDREK

Nije, stoga, slučajno, da se, u duboko zatrovanom i teško oboljelom društvu (u kome se svaka normalnost doživljava kao opasan virus) toliko društvene energije koristi na raspravu o Željku Komšiću (koji je sam, svojim radom i postupcima, nažalost, nije zaslužio) i da ključni destruktori zemlje SDP proglašavaju remetilačkim, destabilizirajućim i po državu opasnim faktorom (i to isključivo zbog nepristajanja na nacionalističku matricu organizovanja države, koja se, od lokalnih fašista proglašava, ni manje ni više nego njenom prirodom). A da istovremeno izbor ekstremnog velikosrpskog ultranacionaliste i dosljednog negatora genocida, za „hrvatskog“ potpredsjednika RS (da budem ciničan, pa da parafraziram Čovića: Sa 98,5% srpskih glasova), prolazi bez ikakvih reakcija.

Fašisti nikad nemaju problema s ekstremistima. Imaju ih jedino s normalnim ljudima. Tako su i domaćim fašistima bliži srpski fašisti, koji su ili učesnici u zločinima ili njihovi verbalni glorifikatori, nego „pederi“ čiji je „zločin“ njihova seksualna orijentacija. Tako je i Željko Komšić postao problem onog trenutka kad je javno odbio da ljude dijeli prema nacionalnoj pripadnosti i da radi za jedne a protiv drugih (odnosno da se uklopi u vladajuću doktrinu upravljača frankeštajnovskog čudovišta: „A sad svi zajedno pa ko koga zajebe“).

S druge strane, govor mržnje i destrukcije, pogotovo ako je prigodno upakovan i u službi klerofašističke mafije, OK je, čak i kad doživljava vratolomije kao u slučaju Vlajki. Službovanje „tuđem“ fašizmu je oprostivo, pogotovo ako fašizmi imaju zajednički cilj, ali je odbacivanje fašizma i propagiranje mu suprotnih ideoloških vrijednosti (demokratije, ljudskih prava, jednakosti među ljudima,...) neprihvatljivo.

Problem, međutim nije ni u „pederima“, ni u Komšiću. Problem je u fašistima. A način za rješavanje takvih problema demonstrirala nam je srbijanska policija na dan održavanja Parade ponosa – ako ne ide drugačije, ljudska prava se štite silom!

PS ili BRING THE SYSTEM DOWN

Jedan dosljedni kritičar pojave Željka Komšića na ovdašnjoj političkoj sceni, nekadašnja perjanica građanskog intelektualnog kruga, a danas sofisticirani advokat tvrdog nacionalističkog koncepta uređenja zemlje, ovih dana ustvrdio je kako niko još nije dao odgovor na pitanje zašto (po kojoj logici i kakvome kriteriju) je 300.000 ljudi glasalo za čovjeka čiji su rezultati u proteklom četverogodišnjem periodu tako skromni.

Odgovor je, međutim, krajnje jednostavan – po istoj logici po kojoj bez obzira na katastrofalne rezultate i destruktivne posljedice njihovog djelovanja, priglupa nacifikovana masa uporno glasa za „svoje“ nacionaliste. I po kojoj, uprkos svemu što znaju, za to smeće rade kritičari Željka Komšića koji njegov položaj dovode u pitanje nacionalističkim argumentarijem (dakle, nije sporno da o rezultatima, kako dosadašnjim tako i budućim, niko ne razmišlja). Za Željka Komšića glasali su oni kojima je nacionalista i njihovih ucjena i huškanja pun kurac, toliko da im konkretni rezultati (koji zaista daju povoda za ozbiljnu kritiku) i njegov (definitivno upitan) kapacitet za obavljanje tog posla ne znače previše i kojima sama činjenica da mogu poslati poruku na taj način, poruku da im se sistem gadi i da žele drugačiji, ljudskiji, oslobođen nacional-šovinističkog pritiska i zla, bio više nego dovoljan razlog za takvu glasačku odluku.

Željko je, naime, ideja i poruka. A ne konkretan čovjek.

Kao što silom zatvorena, i do dana današnjeg ponovo neotvorena, vrata Queer festivala nemaju veze (samo) sa homoseksualnom zajednicom u BiH, nego su sramota kompletnog društva. I ogledalo njegove fašisoidnosti.

(zurnal.info)

Nije cilj napada Željko Komšić. On je samo prigodna, formalna meta. Cilj je potpuno preuzimanje sistema, dosljedno „poklapanje“ društva i dovršenje njegove, nekon rata, stranom silom, privremeno zaustavljene, nacifikacije. Dokidanje ljudskih prava i sloboda, pervertiranje demokratije i njihova transformacija u svojevrsni pluralni soft fašizam